Kažu neki puno pametniji ljudi kako shvatiš što imaš tek onda kada to ‘nešto’ izgubiš. Simbolično, ta mudrost nikad bolje nije pristajala uz 25. po redu James Bond film – No Time to Die. Naime, upravo je ovaj film bio prvi veći film čija je premijera odgođena zbog korona virusa. Na taj način je No Time to Die postao sinonim za sve ono loše što je nesretnom pandemijom snašlo filmski svijet. Odgode su se redale jedna za drugom, tako da više nije postalo upitno kad će biti premijera filma u kinu, već hoće li je uopće biti, posebice ako uzmemo u obzir sve veći rast raznih streaminga preko kojih danas velika većina filmofila gleda filmove. Što se tiče mojih uspomena vezano uz ovaj film i sve ono što ga je snašlo, moram reći kako sam se osjećao kao dijete kojemu je oduzeta najdraža igračka. Filmovi bez kina za mene je bilo nešto poput najgore noćne more, posebice što se svom tom ludilu uopće nije nazirao kraj. Srećom, svu tu kišu negative otjeralo je jedno prekrasno filmsko sunce, tako da su nakon dugoooo čekanja kina opet otvorila svoja vrata, a nakon još malo više od dugooog čekanja u ta ista vrata ušetao je Bond. James Bond.
Najveća vrijednost ovog filma zapravo se nalazi upravo u toj činjenici – No Time to Die je stigao isključivo i samo u kina. I to je ono što najviše treba cijeniti, jer ovo je zaista film koji se treba vidjeti, doživjeti i osjetiti upravo na velikom kino ekranu. Osobno ne mogu reći da sam tek odsustvom filmova u kinu shvatio koliko mi kina znače, jer to puno saznanje imam u sebi još od vremena kada sam prolazio težak period i kada su mi filmovi jako puno pomogli u tom procesu oporavka. Filmovi i kino su uz mene i sada, kada mi je najljepše, tako da se može slobodno reći da su dio mene u dobru i zlu, te da me kao osobu svakodnevno sve više oblikuju i obogaćuju. U tom smislu, pojavljivanje bilo kojeg filma u kinu za mene nije bilo nikakvo otkrivanje te ljubavi, već novo podsjećanje koliko mi znači užitak gledanja filmova u mraku kino dvorane.
Kada bi me sada netko pitao da mu u jednoj riječi opišem ovaj film, onda bi to upravo bilo ‘poštovanje’. Poštovanje prema filmu, poštovanje prema kinu, i na kraju, ali ništa manje važno, poštovanje prema Daniel Craigu kao najboljem James Bondu u povijesti. Naravno, oko toga tko je najbolji Bond sasvim sigurno se nećemo nikad složiti jer će svatko imati svoje favorite, ali ako mene pitate postoji nekoliko argumenata radi kojih je i više nego jasno zašto je baš Craig drugačiji od svih ostalih.
Svih pet filmova u kojima je Craig portretirao Bonda nadovezivali su se jedan na drugoga, a sve to zajedno imalo je kulminaciju upravo sa “No Time to Die.” Na taj je način, mogli bismo reći, upravo ovaj film imao najteži teret na leđima, jer je trebao biti cjelina koja će povezati sve prethodne filmove. Ako se mene pita, uz neke sitne nedostatke, u tome je itekako uspio. Baš kao što je Craig uspio napraviti ono što nijedan njegov prethodnik nije – razvio je lik Bonda od početka do kraja. Njegov Bond ima putovanje, ima dubinu, ali prije svega ima ranjivost, što ga u mojim očima čini toliko bliskim meni, a što mi se gledajući ostale Bondove nikada nije dogodilo.
Ako nastavimo paralelu sa njegovim prethodnicima, onda nema nikakve sumnje da je Craigov završni film sa kojim se oprostio od Bonda daleko bolji od onih sa kojim su se opraštali Sean Connery(Diamonds are Forever), Roger Moore(A View to a Kill), Timothy Dalton (Licence to Kill) i Pierce Brosnan (Die Another Day). Ništa čudno, posebice ako uzmemo u obzir da nijedan od tih filmova nije imao ništa što bi Bonda učinilo drugačijim od onoga što smo navikli godinama prije Craiga. Prije se od Bonda očekivalo da baci neki svoj šarm, neku šalu kojom će odvesti u krevet najbolju i najzgodniju žensku , popiti par martinija, igrati se sa ‘made by Q’ igračkama i to je manje više to. Nigdje nismo vidjeli razvoj njegovog lika, njegovo podrijetlo, njegov put koji ga je doveo do agenta 007. Sve do pojave Daniela Craiga.
Isto tako, koliko god bilo zabavno gledati sve te nevjerojatno sexy Bond ljepotice, nekako sam uvijek imao dojam kako su one tamo samo da ih se povali i to je manje više to. Okej, šarmu James Bonda malo tko može odoljeti, ali u nekom periodu to postane monotono i repetitivno, toliko da pomisliš zar je moguće da nijedna od tih Bond djevojaka ne može biti nešto više od toga. I opet, sve se to promijenilo s pojavom Daniela Craiga. Njegov odnos s Bond djevojkama je totalno drugačiju nego što su to imali njegovi prethodnici, posebice onaj s Vesper Lynd i na kraju s Madeleine Swann.
Razlog zašto je tome tako upravo je poveznica između svih Craigovih filmova, jer je upravo na taj način mogao ostvariti odnos kako sa likovima koji ga okružuju na tom putovanju, ali i sa nama gledateljima. Ono što je No Time to Die napravio u mojim očima, prije svega je rađanje poštovanja prema prethodnim filmovima. Upravo iz tog razloga dajem savjet da se uoči gledanja No time to die zagrijete sa svim prijašnjim Craig Bond filmovima, ne zato jer nećete razumjeti radnju ovog filma, već što ćete u suprotnom propustiti upravo tu dubinu i povezanost koju ovaj film itekako ima. Naravno, film je gledljiv i bez toga, ali zaista bi bila šteta da propustite to putovanje koje, nažalost, završava upravo sa svijetom koji nam nudi ‘No time to die.’ To je svijet posljedica svega onoga što se događalo prije, i što je dovelo do oblikovanja novog i drugačijeg Bonda.
Otvaranje filma donosi nam scenu koja je savršeni uvod u akciju koja slijedi. Uvod, kao velikom ljubitelju horor/trilera savršeno je legao, upravo zato jer nije tipična za Bond film, ali još i više jer nas na neki način priprema za sve ono što slijedi – od drame, preko trilera, pa sve do akcije. Sama akcija je dosta efektivna, i ono što mi se najviše svidjelo, nije šminkerska. Akcija savršeno pripada atmosferi u tom trenutku, što se u nastavku filma zadržalo na sličan i jednako dojmljiv način. Akcijske scene općenito nisu možda tradicionalno jake, ali su itekako atmosferički uvjerljive. Posebno bih izdvojio akciju “šume u magli’, koja je pravi primjer spajanja atmosfere, akcije, karaktera likova i same priče. Kada je u pitanju akcija, onda moram posebno pohvaliti kaskadere koji su obavili vrhunski posao, bas kao što ta vječno podcijenjena ekipa talentiranih ljudi uvijek i radi.
Akcija je dojmljivija i u završnici filma, posebice nakon što prethodno dobijemo dramski moment zahvaljujući kojem se još više povežemo sa likovima. U tim, uvjetno rečeno, ‘tihim trenucima’ filma, stvara se najveća emocija mene kao gledatelja sa svim onim što se događa na ekranu. Akcija i drama ocrtavaju jednu jako zanimljivu nit, a koja je uočljiva upravo kroz sam uvod. Naime, uski prostor scene u kojoj se odvija akcija, osim što stvara efektivan osjećaj, jednako tako budi želju za skokom u nešto što bi se moglo nazvati ‘prošla budućnost’. Budućnost bez koje nema prošlosti, odnosno prošlosti bez koje nema budućnosti. Ako postoji jedan lik kroz koji se vidio najveći karakterni napredak, pored Bonda naravno, onda je to svakako onaj Madeleine Swann koju je još jednom utjelovila prekrasna Lea Seydoux.
No Time to Die je i u tom pogledu bitno drugačiji Bond film, ne samo kad je u pitanju ponovna uloga jedne Bond djevojke, već i prema odnosu i osjećajima koje ima prema njoj. Da, slažem se kako je s Vesper Lynd imao također dublje osjećaje i kako je njihova kemija bila nenadmašna i neusporediva sa bilo čim, međutim ovdje je s Madeleine ipak stvorio nešto što nikada prije nije nijedan Bond uspio – stvorio je sebe, ali ne kao agenta Bonda, već kao čovjeka. Odnos s Madeleine prikazao je Bonda i u našima očima kao čovječnog lika, a ne savršenog stroja koji ima samo dozvolu za ubijanje i ništa više od toga. On možda želi raskinuti sa špijunom Bondom, ali Bond špijun ne želi raskinuti sa njim. Kroz kombinaciju te neraskidive veze, baš kao i odnosa s Madeleine, mi itekako shvaćamo zašto je on radio neke stvari koje nam na prvi pogled možda nisu bile razumne. No Time to Die u tom smislu nam nije dao avanturu, već i priču u koju uranjamo i izranjamo baš poput male/velike Madeleine.
Kada su u pitanju sporedni likovi, onda se odmah moram osvrnuti na onoga o kojem su svi pričali odmah nakon što je izašao prvi trailer – Lyutsifera Safina u izvedbi Ramija Maleka. Nakon prvog gledanja filma napisao sam kako mi je Malek bio odličan, i to mišljenje nisam promijenio ni nakon što sam film odgledao po treći put. Međutim, kada kažem da je Malek odličan, onda prvenstveno mislim na izbor njega kao glavnog negativca, posebno onoga kakav je Safin. Maleku doslovno leže takve uloge, i imam osjećaj da baš uživa u njima. Safin je zlokoban lik, uvrnut i poremećen, a upravo sve to Malekov izgled ocrtava. Sve to čini Maleka odličnim izborom, ali ono što je kod njega postao problem nije jezivost, već njegova svrha. Safin kao lik savršeno je povezan kroz priču u samom uvodu filma, i to mi je predstavljeno jako dobro. Međutim, kasnije su njegovi motivi totalno nejasni, toliko da se zapitaš – pa dobro, čovječe, koji k…ti više hoćeš. U nekim trenucima, baš zbog toga, djeluje na granici ozbiljnosti i komedije, radi čega mi je baš krivo. Smatram kako mu se ovdje trebalo dati puno više prostora, a nije da za to nije bilo vremena.
Savršen primjer nisu trebali daleko tražiti, posebice ako pogledamo Javiera Bardema u Skyfallu čiji su motivi imali smisla, efektivni su i razumljivi. Ili možda još bolji primjer, onaj Le Chiffrea u Casino Royaleu. To je savršen prikaz savršenog negativca, koji čak ne radi ništa posebno osim što igra na karte sa Bondom, a opet uspijeva biti tako dojmljiv i moćan. Istina, u velikoj mjeri je za to zaslužan Mads Mikkelsen, ali i sama priča oko njega. Rami Malek je također odličan glumac, ali taj segment oko razvoja i svrhe lika nažalost nije imao. Povratničku rolu imao je i Christoph Waltz kao Blofeld. Mislim kako je njegova pojavnost imala smisla, i to u točno preciznoj i savršenoj mjeri. Waltza je uvijek gušt vidjeti u filmu, a ovdje je nešto poput Bondove mačke koja mu prede po neumorno po savjesti. Smatram kako je u onoj jednoj sceni itekako uspio više portretirati Bonda kao osobu, a manje sebe samoga. Taj dio je dosta upečatljiv iz tog kuta gledanja, posebice što Bond na jedan dojmljiv način gubi sigurnost i pokazuje ranjivost koju iskaljuje trenutnim bijesom.
Pored očekivanih povratnika Q-a, M-a i Moneypenny, tu je još i Felix Leiter, što me posebno obradovalo. Jeffrey Wright jedan od mojih omiljenih glumaca, i vidjeti ga ponovno nakon Casino Royalea i Zrna utjehe u još jednoj Bond avanturi zbilja je bilo ugodno iznenađenje. Jeffrey nije tu samo reda radi, ili neke nostalgije već da bi nam zajedno sa Bondom približio ne samo priču koju pratimo, već i njihovo prijateljstvo. Njihov “najbolji život’ pliva kroz međusobno poštovanje koje imaju jedan prema drugome, što savršeno paše uz sliku fizički ranjivog i emotivnog Bonda.
Pričati o sporednim likovima, a ne spomenuti Anu De Armas bilo bi ravno svetogrđu. Savršeno je iskoristila svoje vrijeme u filmu, pa iako vam dođe krivo što nije dobila više minuta, kada bolje razmislite možda je i bolje tako. Ovako smo dobili jednu moćnu i upečatljivu epizodu koja u sebi ima baš sve – zabavna je, akcijski upečatljiva, i kemijski snažna. Sve to i puno više ima i sama Ana, posebno uz savršeno koreografiranu scenu u kojoj ispaljuje metke koji umjesto baruta mirišu na njen seksipil, slatkoću i drskost. Na momente je podsjetila na Merlinku koja je karakterom imala sve to, tako da sad još više uvjeren da će se i u toj ulozi, kojoj se posebno veselim, također jako dobro snaći. Iako šećer uvijek treba ostaviti na kraju, ovaj put sam odlučio ipak zanemariti to pravilo. Kvragu, ipak ovo nije tipični Bond film, pa mogu valjda i ja prekršiti to sitno pravilo.
Kraj u smislu sporednih likova ostavio sam za Lashanu Lynch, odnosno novu agenticu 007. Kada je ova vijest objavljena prije izlaska filma, jedna stvar je posebno izašla na vidjelo. Naime, ljudi su danas očito toliko lijeni da više ne čitaju članke, već same naslove. Jer da su čitali ono što zaista jeste objavljeno, onda bi shvatili da nije žena crnkinja postala James Bond, već da je dobila status 007 dok je Bond u mirovini. Ali, eto, tko će to čitati, lakše je pljuvati jer za to se uvijek ima vremena. No, čak ako to stavimo po strani, Lashana kao 007 nije imala neku bitniju svrhu, osim par simpatičnih ‘to je samo broj’ podbadanja sa Bondom, ali u suštini mi je bila dosta iritantna i naporna.
No time to die je film prekrasne kinematografije, pa čak i ako vam se ne svidi film, osjetiti ćete potrebu da ga opet pogledate. Kinematograf Linus Sandgren, oskarovac koji je dobio zlatni kipić za film La La Land, ovdje je savršeno uklopio duh starih i novih Bondova. Egzotične lokacije, brzi auti, akcija, triler, drama, emocija…sve to diše slika u koju nas uvodi jednako tako dojmljiv ton i glas čarobne Billie Eilish. Bond pjesme su kroz sve ove godine postale sinonim za Bonda, možda čak u jednakoj mjeri kao i on sam.
Iako mi je Chris Cornellova ‘You know my name’ dugo vremena bila osobni favorit kad je u pitanju pjesma koja predstavlja film, moram reći da mi je naslovna ‘No Tme to Die’, ipak izazvala posebne emocije i ježenje po cijelom tijelu. Obožavam ta melankolična raspoloženja, a ova pjesma mi je upravo to pružila. Kada još tome dodate savršeni soundtrack Hansa Zimmera, onda zaista dobijete film koji ne samo da se gleda, već se i sluša. Iako film traje 163 minute, u njemu nema praznog hoda, stalno si u priči, posebno kroz intrige koje zahtijevaju pažnju i novo upoznavanje sa Bondom. Bond je savršen uklopljen u taj svijet koji je stvoren oko njega, jer to je svijet u kojem se on mijenja ali i u kojem raste. Raste i tenzija oko njega, a to ne prestaje ni jako dobrim humorom koji paše likovima, kao i povremenim one linerima.
No time to die je drugačiji Bond film, i za to sve pohvale idu redatelju Fukunagi. Trebalo je dosta hrabrosti da se snimi ovakav film, posebice kada je je u pitanju zaključak putovanja Daniela Craiga. Većina ljudi je navikla na istog Bonda, po istoj špranci, i kada im je servirano nešto drugačije, onda se razočaraju. Mene ne samo da nije razočarao, nego me upravo takav pristup najviše oduševio, i baš zato Craigove Bondove smatram najboljima u cijeloj franšizi. Craig nam je dao svoju verziju Bonda, i to u toliko upečatljivoj mjeri da doslovno osjećaš koliko ga on sam voli. Iako je kraj njegovog putovanja savršen, smjer u kojem će ići franšiza ostaje misterija. Ali nakon kraja ovog filma, kod mene se stvorilo pitanje treba li se uopće vratiti. Ne zato što je film loš, već upravo zato što savršeno zaključuje jednu priču.
Iako ne gajim iluzije kako se franšiza neće nastaviti sa nekim drugim glumcem u ulozi Bonda, u jednu stvar sam poprilično siguran – Daniela Craiga mi nitko nikada neće nadmašiti. Ne zato jer se neće više snimati odlični Bond filmovi, ne zato jer neki (možda) neće biti bolji od onih u kojima je glumio Craig, već zato što nitko neće biti Bond kakav je on bio. A kakav je Bond bio Craig? Pa možda bi to najbolje mogao opisati jedan kultni filmski citat – ‘oči nikad ne lažu’. Uhh, kako istinito, jer one Daniela Craiga ne samo da ne lažu, već govore i dišu jedno putovanje sa emocijom koja se osjeća upravo u Bondovom pogledu. Kroz taj jedan kadar mi ne osjećamo samo Bonda, već i samog Craiga koji je dao srce i dušu tom liku. Srce radi kojeg sam i zaplakao na kraju tog putovanja, i nije me sram radi toga. Hvala Vam na službi, gospodine Craig, pardon gospodine BOND. JAMES BOND.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena