Kažu da je ljubav iskrena samo onda kada je obostrana. Slažem se s tom tvrdnjom, i to ne samo kad su u pitanju međuljudski odnosi, već i kada se radi o ljubavi i strasti prema nečemu što vas ispunjava i čini sretnima. Za KINO filmofile, nema nikakve sumnje, to je oduvijek bio odlazak u kino i guštanje u filmovima u omiljenom kutku mračne dvorane.
Mrak – zanimljivo je to kako nešto uz što se često veže nekakav strah ili pak nelagoda, a što mrak izaziva kod većine ljudi, u potpunosti nestane samo u jednom slučaju – onda kada nastane “kino mrak.” Ovo je samo jedan mali primjer koliko su kina, baš kao i sve što vežemo uz njih toliko drugačija, posebna, moćna i čarobna. Nažalost, mnogi su izgubili tu čaroliju, pa tako danas kina većinom zjape prazna, te se čini kako više ne čekaju ljudi mjesto za kino, nego mjesto čeka njih. Pa ipak, neću se ovom prilikom obazirati na takve, jer sam svjestan kako previše emotivno doživljavam odbacivanje kina od strane mnogih. Valjda to tako bude kada nešto toliko voliš, ne znam. Ali ono što sigurno znam i što nikada neće biti upitno, barem kada smo ja i moja filmofilka u pitanju, zasigurno je vječna vjernost koju ćemo uvijek imati prema kinima.
Nekako smo u ovom post corona periodu baš onako filmofilski tjerali inat koroni, pa smo u kino išli skoro svaki dan, neke filmove gledati i po nekoliko puta, poput našeg omiljenog Teneta. Bio je to prkos, ali i želja da se na neki način odužimo kinima za sve ono što ona nama pružaju. I baš kao što se prava prijateljstva i ljubavi poznaju kada su iskrena, tako se ista pokazuju onda kada je najteže. Eto, kina upravo žive svoje najteže dane, pa iako ih mnogi silom žele pokopati, dok god postoje pravi kino filmofili to se nikada neće dogoditi. A takvi će uvijek postojati, u to sam apsolutno siguran.
Kada pričam o kinima danas, nekako uvijek povučem paralelu sa Sebom iz filma La La Land, a koji nikako nije mogao prihvatiti zatvaranje svog omiljenog jazz bara. Nesto slično se i meni dogodi kada prođem kraj kina Central. Namjerno pišem u sadašnjem vremenu, jer meni će to mjesto uvijek biti kino, bez obzira na sve.
“Umire, Mia, umire” – reći će Seb za jazz u jednoj sceni u filmu, ali će onda odmah nadodati – ne dok sam ja tu.
E pa, isto to želim(o) i mi reći svom ‘jazzu’ – ne dok smo mi tu! Drago naše kino, puno te vole tvoji najveći kino ljubavnici.
