Nešto malo o velikoj (ne)kulturi posjetitelja kina.
Ovo je tema o kojoj često razmišljam i razgovaram, i to ne samo sa svojom djevojkom sa kojom posjećujem redovno kina, već i sa samim djelatnicima , našim dragim prijateljima, koji tu (ne)kulturu, nažalost, doslovno svakodnevno trpe i žive. Iako sam sa svojom filmofilkom u kinu više nego semafor na cesti, moram priznati kako nismo imali nekih većih problema sa ljudima koji smatraju da su kina njihovi dnevni boravci, odnosno da u njima mogu raditi što god ih je volja, kao da drugi ljudi ne postoje.
To možemo zahvaliti i mudrim biranjem termina kino projekcija, a kako imamo dovoljno kino iskustva, izgleda da smo većinom znali pametno izabrati. Sve do sinoć. No, krenimo redom.
Odlazak u kino smo uvijek osjećali kao posebno iskustvo, pogotovo što oboje imamo strast prema gledanju filmova. Ali znate što još imamo? Poštovanje prema filmu kojeg smo išli gledati na velikom ekranu.
Uvijek smo bili mišljenja da bez obzira bio film dobar ili ne, kako je netko uložio svoj trud i vrijeme, svoju ljubav i strast da bismo mi mogli uživati u iskustvu. Da, iskustvu, jer upravo je to za nas gledanje filmova na velikom ekranu – najlipše moguće iskustvo i doživljaj. Onaj trenutak kada se ugase svjetla u dvorani, i kada nas pogodi magija, filmska magija – nama je to sve. Tada jednostavno zaboraviš na sve ostalo, i jedino što postaje važno upravo je onaj ‘tajni vrt’ koji miriše neku novu priču, neko novo iskustvo, neku novu i drugačiju uspomenu.
Nažalost, postoje i oni drugi ljudi kojima je odlazak u kino sve, samo ne ono što bi trebalo biti. Takvi dođu u kino ne da bi gledali film, već jednostavno samo zato da bi izgubili vrijeme, i pri tome ih jednostavno nije briga kako za druge ljude u dvorani, tako i za djelatnike kina. Upravo su mi takvi “simbol” za kap koja mi je prelila času, i radi čega i pišem ovo. Iskreno se nadam da će sve ove moje misli doći do nekog odgovornog, i tko će pokušati prije svega zaštiti svoje vrijedne kino djelatnike.
Svi vi znate da cura i ja obožavamo sva kina, ali jedno kino nam je ipak posebno priraslo srcu, a to je Cinestar u splitskom Mallu. Uvijek sam govorio kako kino nije samo mjesto u kojem se gledaju filmovi, a djelatnici tog našeg omiljenog kina najbolji su dokaz toj tvrdnji. Nije se nikada dogodilo da smo mi došli tamo gledati neki film, a da nas nisu dočekala nasmijana lica prekrasnih cura koje tamo rade. Da si ne znam kako loše volje, kad ugledaš sve te cure koje doslovno zrače pozitivom energijom, jednostavno ti dan odmah mora biti ljepši.
Naravno, tu je i muški dio ekipe, posebno naš dragi prijatelj Petar sa kojim poput kakvih ‘filmofilskih pijanaca’ po pravilu svaki vikend zatvaramo kino. Mogao bih vam sad napisati esej o tome koliko su ti ljudi vrijedni, radišni, ljubazni i uvijek na usluzi. Cinestar nije bez razloga naše najbolje kino, a virujte mi da je jedan od najvećih upravo ta energija kojom pršti svaki njihov djelatnik, posebice u splitskom Mallu, ali i Cinestaru Joker. Kad je u pitanju ovaj potonji, onda posebno moram izdvojit našu dragu Ivanu, prekrasnu curu koja doslovno diše ljepotu i ljubaznost.
Čitajući ovo, vjerojatno ćete pomisliti kako pretjerujem, ali, virujte mi, kada skoro svakodnevno provodite vrijeme sa tim ljudima, onda shvatite koliko su zapravo oni važni, posebice za ljude kojima je kino način života. Bez njih, bez njihove prisutnosti i ljubaznosti, ne bi ni postojala ona magija kina koju toliko volimo. Da, reći ćete kako je to njihov posao i kako bi to trebalo bit normalno. Istina, trebalo bi, ali u većini slučajeva nije, i baš zato ih treba znati cijeniti i poštivati, te ih ne uzimati zdravo za gotovo. Nažalost, baš kako su rijetki takvi djelatnici i djelatnice, tako su jos rjeđi oni koji ih poštuju. Često bi u našim privatnim razgovorima sa njima čuo priče od kojih ti doslovno dođe žao svih njih, jer to što oni doživljavaju od strane nekih ljudi, zbilja je za svaku osudu. Odlazak u kino bi trebao biti užitak, odnosno ugodno provedeno vrijeme gdje ćeš se opustiti i zaboraviti na sve ostalo. Nažalost, za neke to je očito postalo idelano mjesto za iskazivanje vlastitih frustracija.
Kada čujete priče kako razni đikani djelatnice nazivaju ‘kretenuše’, preko ‘kulturnih’ majki koje svoju djecu ‘uče’ da ostave otpatke po podu kina jer ima ‘glupača’ koja će to počistiti, pa sve do onih ‘ja sam platio kartu, mogu raditi šta hoću’ likova, onda se zapitaš kamo ide ovo društvo. Jer upravo su ovakvi primjeri savršena preslika društva današnjice. No, unatoč svemu tome, usprkos vrijeđanjima i omalovažavanjima, sve te djelatnice Cinestar kina i dalje uspjevaju zadržati kulturu i pristojnost prema tim ljudima. Iskreno, baš im se divim zbog toga i koliko god da ih plaćaju, premalo je za sve ono što rade i čine. Cinestar zbilja moze biti sretan što ima takve djelatnike, i ovim putem šaljem apel upravi da ih itekako poštuju i cijene, jer upravo su oni njihovo najveće bogatstvo.
Sad dolazimo do scene kojoj sam svjedočio sinoć sa djevojkom. Film koji smo otišli pogledati bio je “Free Guy” i to u 4DX formatu. To je, inače, jedan od najskupljih formata, ali obzirom na ugođaj koji pruža, itekako se isplati sebi priuštiti gledanje filma u toj verziji, posebice kada su u pitanju filmovi poput Free Guya. Film je počeo u 20h, i u dvorani je bilo nekih desetak ljudi. Nikoga se od njih nije čulo, tako da smo imali osjećaj kao da smo u kino raju, gdje nitko ne priča, nitko ne ustaje, nitko ne ždere glasno, nitko ne priča na mobitel…kažem vam, pravi mali raj. Nakon što je prošlo punih 45minuta filma, dakle ponavljam 45 jebenih minuta, komentiram sa curom kako je ovo jedno od najboljih kino iskustava koje smo imali. Savršena publika, idealan film koji smo zavoljeli još od prvog gledanja, dakle doslovno atmosfera za poželjeti. Nažalost, tu je prestao taj kino raj.
U tom trenutku, dakle opet ponavljam, punih 45 minuta od početka filma, u dvoranu ulazi lik sa dvije žene, i još troje male djece od kojih su svi vrtićka dob. Oni su ušetali u tu dvoranu kao da su doma u dnevnom boravku.
Dakle, bez ikakvog poštovanja prema drugim gledateljima, doslovno su se ponašali kao da svi mi ostali ne postojimo. Urlikanje djece se čulo tijekom cijelog filma, i pri tome odmah da naglasim kako se tu djeci nema apsolutno ništa za zamjeriti. To prije svega nije bio film za njihov uzrast, što i sama oznaka PG -13 koji je dobio Free Guy potvrduje. Unatoč mojoj molbi prema roditeljima da se stišaju, i da se ne mogu prešetavati kao da su doma, oni jednostavno nisu prestajali. Treba također napomenuniti kako 4DX dvorama nije namjenjena za prešetavanje, posebice ne male djece koja se itekako mogu teško ozlijediti zbog svih efekata koje 4DX iskustvo pruža.
Nakon što je završio film, zajedno sa djelatnikom na ulazu smo prokomentirali tu situaciju. Naš dobri Petar mi je odmah rekao da sam trebao zvati njega i da bi ih on upozorio i izbacio vanka. Taj naš razgovor je i čuo dotični gospodin koji nas je napao da mi lažemo, da bi se onda nakon toga izdao dodajući mudro ‘kako je on to sve platio, i da oni mogu raditi što god hoće. Naravno da nisam uopće želio ulaziti u polemiku sa njim, jer to je ono što je dotični i želio, međutim onda slijedi nešto na što su se zgrozili svi prisutni djelatnici i posjetitelji. Lik se odjednom sprintom zalijeće prema nama glasno se derući – znate li vi tko sam ja?!?! Srećom, ostao sam pribran, te sam mu samo rekao da se udalji i da se nemam nikakvu namjeru sa njim svađati, ili ulaziti u neke fizičke obračune.
Moram isto tako reći da su gospođe koje su bile sa njim bile jako korektne, te su ga čak smirivale, što također nešto govori. Iskreno, meni je žao što je došlo do toga, i bio bi najsretniji da se to moglo lijepo i kulturno riješiti, ali nažalost to je očito danas postalo nemoguće. I sad se mislim, nakon toliko godina odlaska u kino, ovo mi je prvi put da sam ovako nešto doživio. Meni prvi put, a djelatnicima kina gotovo pa pravilo. Naime, par dana prije toga bio je kino dan za 18 kuna. Hvale vrijedna akcija koju svakako treba podržati, jer puno ljudi si ne može priuštiti kino i to im je idealna prilika da vide neki omiljeni film na velikom ekranu. Nažalost, to je isto tako prilika za većinu da to iskoristi na način – jeeeee, jeftine karte!! Ajmo u kino raditi što god hoćemo, i ponašati se kao da smo tamo sami.
Upravo takve nije briga za nikoga, već imaju stav ‘činiti ću što hoću, raditi ću što hoću, i što god me je volja, te ću u potpunosti ignorirati ljude oko sebe. Dizati u noge nekome iznad glave, vrištati ću toliko da se ne čuju glumci što pričaju u filmu, ili jednostavno – uništiti ću svima iskustvo gledanja filma. Svjedočio sam osobno, upravo na taj promotivni kino dan, kako su neki ljudi došli na blagajnu, i uopće nisu znali koji će film gledati. Uostalom, zašto i bi, kad su oni tamo radi svega, a samo ne radi filmova. O stanju dvorana nakon projekcija da i ne govorim.
To je izgledalo kao da je bomba pala. Pića svugdje po sjedalima, hrana rasuta po podu, maske i ostalo privatno smeće svuda po dvorani.
I tu sada opet stupaju na scenu vrijedni djelatnici Cinestara, koji su se itekako potrudili da gledatelje na idućoj projekciji dočekaju čiste dvorane. Zaista nemam dovoljno velike riječi sa kojima bih mogao opisati njihovu radišnost i marljivost koja je uvijek prisutna, bez obzira što to malo tko uopće cijeni. Ljudi su danas, nažalost, izgubili poštovanje prema svemu, pa tako i prema iskustvu gledanja filmova u kinu. Postoji velika razlika u tome kad gledaš film doma i kada to radiš u kino dvorani, gdje si okružen sa drugim ljudima, posebno kad ti ljudi žele biti tamo i gledati film, a ne slušati nekoga kako se dere i tamo gubi svoje vrijeme.
Danas sve manje ljudi ide u kino, to vam ja kao vjerni posjetitelj mogu najbolje posvjedočiti. Puno je razloga zašto je tome tako, ali najveći se upravo krije u tome što se drugi ljudi ponašaju kao šupci bez imalo poštovanja. Da li je netko od takvih pomislio da je netko organizirao svoj dan da bi došao u kino i uživao u filmu? Da li je možda takvima palo na pamet da je netko vozio tko zna odakle da bi stigao pogledati na velikom ekranu svoj omiljeni film? Jesu li ikada pomislili, prije nego krenu sa omalovažavanjem djelatnika kina, kako su to momci i cure koji su tamo da bi njima iskustvo i boravak u kinu bio što ugodniji? Naravno da nisu! Zašto i bi, kad su oni sebi najbitniji.
Kako se boriti protiv ovoga? Iskreno ne znam. Ali da moramo biti glasni, barem mi pravi kino filmofili, apsolutno da. Jer ako oni mogu omalovažavati kina, djelatnike i sve ono što svi ti divni ljudi predstavljaju, onda ću bit prvi koji ću podić glas protiv takvih.
I zato želim samo poručiti svima vama koji volite filmove – kada dođete u kino, nemojte biti bezobrazni prema djelatnicima, imajte poštovanja prema njima, jer to su zbilja predivni ljudi koji su tu zbog vas. Uvijek posebno naglašavam naš dragi Cinestar Mall u kojem zaista rade osobe sa kojima smo postali pravi filmofilski prijatelji, upravo radi te njihove predanosti, ljubavi i strasti sa kojima rade svoj posao. Vi možda nećete i ne morate biti toliko bliski, ali jedno obično hvala na ulazu i izlazu, njima će jako puno značiti. Ne znam hoće li sve ovo što pišem imati nekog smisla, jer imam osjećaj da je sve to borba sa vjetrenjačama, ali netko to treba pokrenuti.
Meni kino previse znači, baš kao i filmovi da bih samo stajao sa strane i šutio o ovim problemima. Možda neću puno postići, ali ako samo jednu osobu navedem da razmisli o tome kako se ponašati u kinu i prema ljudima koji tamo rade, onda je misija uspjela. Ljubav prema filmovima i kinu me spojila sa mojom životnom ljubavi, jer upravo je ta strast i ljubav nešto što svakodnevno živimo i dišemo. Uostalom, uz kino me, pored malih milijun drugih uspomena, veže i ona meni najsposebnija – naime, svoju dragu filmofilku sam zaprosio u kino dvorani, i to za vrijeme gledanja filma ‘Nemoguća misija : Raspad sistema.’ Srećom, pristala je, pa se nije meni dogodio ‘raspad’, i baš zato to isto želim kada je pitanju odnos prema gledanju filmova u kinu.
Molim Vas, imajte poštovanja – prema kinu, prema filmovima, prema gledateljima i djelatnicima. Virujte mi, kada im to pružite, onda će vam magija kina i čarolija filma vratiti milijun puta više. U nadi da će kino iskustvo ponovno postati dijeljenje zajedničkih emocija sa drugim ljudima, šaljemo svima veliki kino filmofilski pozdrav.
