Da mi je biti morski pas

“Ja bi iša kući.”

Moram priznati kako se u zadnje vrijeme često znam vraćati starim domaćim naslovima u kojima uvijek iznova uživam, bez obzira koliko ih puta gledao. Debitantski dugometražni film mog najdražeg hrvatskog redatelja Ognjena Sviličića – “Da mi je biti morski pas”, zasigurno mi spada među takve obožavane naslove. Iako nisam pobornik one “kako danas ništa ne valja, te kako je prije sve bilo bolje”, ali kvragu, ne mogu se oteti dojmu, barem kada je hrvatski film u pitanju, kako je to sve nekada imalo dušu. Nisu to bili savršeni filmovi, ali su imali ono nešto radi čega su ih ljudi voljeli. Kad je u pitanju film “Da mi je biti morski pas”, onda bih rekao da je to film sa šarmom. Naizgled obična radnja, ali koja je nama, kojima je Split više od samog grada, posebno zanimljiva, baš zato što je obična. Ta običnost su upravo ti mali životni rituali koje smo svi mi manje više prošli. Izlasci vanka, posuđivanje auta od rođaka, uživanje u piću na splitskoj rivi dok komentiraš i vataš zgodne cure. To je dio mog odrastanja i to je ono što ovaj film ima. Povratak u neka vremena koja danas sve više nažalost izumiru.

Ne znam, možda ja griješim, ali nekako mi se čini kako je nas je ova tehnologija sve više udaljila, iako nas kao samo prividno spaja. Pogledajte samo danas ljude u kafićima, pa oni uopće ne pričaju jedno sa drugim, svi bulje u te glupe mobitele. Meni je to baš nekako tužno i ne mogu se oteti dojmu kako su ljudi baš zbog toga počeli biti opterećeni stvarima koje uopće nisu bitne. Baš zato mi je drago pogledati ovakve filmove, jer me vrate u vrijeme kada su se ljudi više družili i kada su znali uživati u životnim sitnicama. Moram reći kako mi je najljepše bilo gledati onu staru splitsku rivu koju sam doslovno obožavao dok sam išao u srednju školu. Nije mi bilo ništa draže, nego sjesti u kafić, naručiti piće i onda sa prijateljima komentirati i faćkat cure. Koja su to lipa vremena bila.

Upravo zato se itekako mogu prepoznati u junacima ovog filma, a koje su savršeno odglumili Vedran Mlikota i nažalost pokojni Josip Zovko. Taj tandem je gotovo, pa nemoguće zaboraviti. Oni su zapravo glavne face ovog filma i njih jednostavno morate voljeti. Pored njih dvojice, moram izdvojiti i prekrasnu Editu Majić koja je za mene bila i ostala jedna od naših najljepših glumica. Danas ona više ne glumi, već je svoju sreću pronašla u nekom drugom životnom putu. Iako mi je žao zbog toga, jer sam siguran da je glumački mogla jako puno mogla dati za našu kinematografiju, opet je najbitnije da je ona sretna i ja joj to od srca i želim.

“Da mi je biti morski pas” je film koji uopće ne želim secirati na neki ozbiljan način i tražiti mu mane kao neki. Ovo je za mene naprosto film kojeg ja obožavam, unatoč svemu, jer mi ima dušu. A film koji ima dušu, za mene ne može biti loš. Isto tako, moram reći kako obožavam i pjesme iz ovog filma, gdje najviše dominira legendarni Oliver Dragojević, a o kojem je suvišno trošiti riječi. Sada su mi te scene još više emotivnije, pogotovo kada našeg Olivera više nema, tako da svaka njegova pjesma, kad god je čujem, bilo na radiju ili na filmu, posebno dira srce. Kada bi me sada netko pitao zašto toliko volim ovaj film, iskreno govoreći, ne bih mu znao objasniti. Ali neke stvari ni ne možeš objasniti. Njih jednostavno voliš. I baš tako ja volim ovaj film. Jednostavno zato. Bez objašnjenja i riječi, samo emocijom.