“Nikad ne vjeruj u iznenadnu smrt čovjeka koji ti duguje milijun eura”.
Moram priznati da me uvijek posebno razveseli pojavnost nekog domaćeg filma na aktualnom kino repertoaru, pa je tako mojoj filmofilki i meni, uoči gledanja filma “Nobody” u splitskom Cineplexxu, za oko zapeo trailer za film “Jedini izlaz”. Odmah smo bili oduševljeni kada smo shvatili da se radi o filmu u kojem glume nama dragi domaći glumci, poput Nives Ivaković, Janka Popovića Volarića, Marinka Prge te Anđelke Prpić. Isto tako smo komentirali kako će biti pravo osvježenje vidjeti jedan domaći triler u kinima, što se na kraju i ispostavilo kao obećanje stvarno radovanje.
“Jedini izlaz” je debitantski film redatelja Darka Nikolića i scenarista Marka Popovića. Ako mene pitate, taj su prijamni položili sa vrlo dobrim uspjehom. Najveća vrijednost ovog filma svakako je osvježenje, jer mi je više iskreno puna kapa jedno te istih domaćih filmova koji se bave toliko prožvakanim temama, te koji većinom pridonose bujanju strasti koje često nemaju veze sa filmom kao takvim. Upravo radi toga pozdravljam ideju da se snimi ovakav jedan moderan film, posebice što je reflektirao kako i kod nas ima jako puno talentiranih glumaca, glumica, režisera i scenarista. Samo im treba dati priliku i uspjeh neće izostati. To je po meni jedini pravi izlaz.

Glavnu ulogu u filmu tumači prekrasna i talentirana glumica Anđelka Prpić. I sad bih tu rekao jednu jako važnu stvar, jer je očito da mnogi na nju imaju sasvim krivi pogled, iako ih činjenice u velikoj mjeri uvijek i iznova demantiraju. Naime, o čemu se radi? U većini slučajeva, pa usudio bih se reći gotovo uvijek, glumci ili glumice koji su poznati po ulogama u komedijama u očima mnogih se doživljavaju dosta neozbiljno. Kada kažem neozbiljno, onda ne mislim na neozbiljne i komične uloge, već na komentare tipa – “ah, on(a) glumi u tim nekim komedijama, to može svatko.” E, pa ne može to svatko. I ne, glumiti u komedijama ne samo da nije lako, nego je upravo suprotno – najteže moguće. Sjetimo se samo Robina Williamsa ili Jim Careya koji su, unatoč komičarskoj prepoznatljivosti, ostvarili svoje najbolje filmske izvedbe upravo u “ozbiljnim dramskim ulogama”. Time su samo potvrdili kako se odlični “komičari” itekako mogu snaći u svim ostalim ulogama, posebice ako imaju dobar materijal, odnosno scenarij. Upravo sam radi toga mišljenja kako osoba koja je u stanju nasmijati publiku, definitivno u sebi ima kapacitet za stvaranje još većeg i šireg filmofilskog kruga, odnosno onog u kojem će pokazati svu raskoš jednako tako širokog glumačkog talenta. Za takvo nešto ne trebamo tražiti primjere isključivo u Hollywoodu.

Naime, upravo je Anđelka Prpić, a koju skoro svi znamo po ulozi u seriji “Andrija i Anđelka”, upravo sa filmom “Jedini izlaz” dokazala i pokazala koliko moćna i odlična može biti “komičarka” u jednoj drugačijoj i za nju netipičnoj ulozi. Anđelka u filmu glumi Anu Kolar, odvjetnicu koju muči misteriozna smrt supruga, također odvjetnika, a do koje je došlo pod dosta misterioznim okolnostima. Ovaj film u doslovnom smislu zrcali pravi triler, i to je ono što mi se najviše svidjelo. Scenarij, pravi trilerovski, dosta je dobro posložen, i to u smislu da uvodi gledatelja postepeno u radnju, stvarajući tako i u našim očima puzzle koje sami, poput samoprozvanih istražitelja, slažemo u svojim glavama. Kada je u pitanju glavni lik, odnosno Ana Kolar u sjajnoj izvedbi Anđelke Prpić, onda nema nikakve sumnje kako ona nosi cijeli ‘teret sumnje” ovog filma. Zapravo, bilo bi prigodno reći da je ona poput kakvog ‘šerpe’ koji nama amaterima pokušava pomoći da se popnemo na taj konačni planinarski klimaks, odnosno onaj čiji nas završni pogled nikako neće ostaviti ravnodušnima. Tijekom tog putovanja, mi smo u velikoj mjeri zbunjeni, nemamo pojma što nas čeka na idućoj postaji, ali smo opet prokleto znatiželjni, poput nekakve babe koja viri sa prozora zgrade.

Jedini izlaz se može i gledati kao hod po stubištu neke zgrade, ali čiji izlaz mnogi neće uspjeti pronaći. Prpić naprosto briljira u svakoj sceni, što posebno dolazi do izražaja kada film završi, odnosno kada smo u stanju sagledati širu sliku svega onoga što smo upravo pogledali. Emocije na njenom licu djeluju stvarne, realne i nisu nimalo karikirane, što je zamka u koju bi mnogi upali, ali ne i Anđelka. Ona je jednako uvjerljiva u scenama kad je nemoćna i ranjiva, baš kao u onima u kojima je moćna i opasna. Specifičnost njene izvedbe nalazi se u tome što se taj raspon emocija vidi u jako kratkom roku, posebice u sceni kada je inspektor ispituje u policijskoj postaji, i za koju smatram da je glumački najbolje napravljena, i to ne samo radi odlične Anđelke već i njenog filmskog partnera Dejana Štrpca.

Ljubomir Bandović, koji je i portretirao navedenog inspektora, svakako je glumački imao jednu od najuvjerljivijih izvedbi u filmu. Njegov lik je dosta kompleksan, što je posebno vidljivo kroz njegovu unutarnju borbu koju vodi sa sam sobom. Od prvog trenutka je nama jasno kako je to čovjek sa prošlošću koja ga muči i koja ga grize poput solne kiseline. Na neki način njegov život i jeste kiselina koja ga je unakazila, pa iako se svim silama trudi sakriti tu “ružnoću”, nekako uvijek imamo dojam kako je ta bitka u kojoj on može imati samo onu ‘pirovu pobjedu’. Bandović, ma koliko god svojom pojavnosti dominirao ekranom, nekako se uvijek čini kao malen u svojim očima. Opterećen bremenom prošlosti, koja mu tjera svaku mogućnost za bilo kakvim svjetlom u budućnosti, on ipak ne odustaje i bori se. Mi ga kao takvog i doživljavamo, pa iako znamo da nije idealan, nekako opet navijamo za njega.

Osobno, najdraži lik u filmu, posebice radi odlične Bandovićeve glume koja zaslužuje sve moguće pohvale. Od ostalih glumačkih izvedbi, nikako ne smijem zaboraviti na Janka Popovića Volarića, kojeg inače smatram našim (po)najboljim glumcem. Po mom mišljenu, uloga u ovom filmu mu je savršeno legla, posebice zbog same osobnosti koju ima lik kojeg glumi u filmu. Naime, Janko glumi odvjetnika Sašu Kolara, zgodnog i naočitog lika čijem šarmu bi malo koja djevojka mogla odoljeti. Međutim, ispod te privlačne površine, krije se puno toga mračnog i skrivenog, što je opet na neki način privlačno hipnotizirajuće, i što je mene kao gledatelja stalno tjeralo na traženje na istraživanje i želju za još većim i dubljim upoznavanjem njegovog lika i (ne)djela.

Što se tiče sporednih uloga, osobni favoriti su mi svakako Nives Ivanković i posebice meni dragi karakterni glumac Marinko Prga. Uloge negativaca su kao stvorene za talentiranog Prgu, i to ne samo radi njegove glumačke sposobnosti da uđe u jedan takav lik, već i radi toga što je to glumac koji ima određeni šarm, pa čak i kada glumi “zločeste dečke”. Ako kojim slučajem ovo budeš čitao, dragi Marinko, molio bih te da za mene i curu središ onu kuću u Španjolskoj šta je spominješ u filmu, ipak smo mi podstanari, pa znaš kako je. Od ostalih “sporednjaka” posebnu pažnju zaslužuje ‘svekrva’ Suzana (odlična Danica Maks), a koja je dramski u svojih nekoliko scena zaista bila uvjerljiva, posebice u trenucima kada se na njenom licu iščitava vođenje ljubavi i mržnje, odnosno svinganje između očaja, tuge, mržnje i osvete. Općenito sam imao dojam kako su svi likovi dosta karakterno složeni, nisu jednodimenzionalni, odnosno što bi se zdravoseljački reklo – ne dišu dosadu.

Ako bih već morao izdvojiti neku manu filma, onda bi to bio upravo onaj osjećaj koji me tražio više i dublje upoznavanja sa pojedinim likovima. Inspektor Štrpac je tu najbolji primjer, posebice jer mi se njegova pozadinska priča i činila kao dosta zanimljiva. Volio bih da smo više vidjeli od njegovog odnosa sa suprugom i kćerkom, a što je vjerujem u velikoj mjeri i oblikovalo njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Isto tako, čini mi se kako je lik Popovića Volarića također mogao biti još više istražen, pogotovo taj njegov mračni i tajni svijet u čiji smo mogli zaći samo kroz slike, pa smo bili ostavljeni vlastitoj mašti svega toga.
Možda to čak i nije toliko loše, jer volim zamišljati stvari, ali opet mi onaj tračerski dio mene govori kako nam je redatelj tu mogao ipak dati još više materijala. Također sam spomenuo odličnu Danicu Maks, koja je zbilja briljirala u ulozi svekrve. Bilo bi odlično da smo vidjeli još više od tog odnosa koji je ona imala sa sinom, odnosno njegovom suprugom Anom. Sve ove male sitne zamjerke ne utječu puno na konačan sud filma, posebice ako znamo da je priča rađena za seriju od deset nastavaka, tako da sam siguran da će se kroz njih itekako moći osjetiti svi ti dubinski odnosi između likova, i kroz koje ćemo moći vidjeti ono što nam je u filmu djelovalo kao mistična rijeka. Iako, opet kažem, ima nešto i u samom zamišljanju, stvaranju nekog vlastitog paralelnog svijeta čiji dio pokušavaš biti otključavajući vrata čiji je ključ redatelj (ne)namjerno sakrio.

Kada je u pitanju sama realizacije priče, odnosno njen vizualni dio, onda moram istaknuti kako mi se posebno svidjela sama naracija kroz flashbackove. Inače u filmovima volim tu nelinearnu radnju, posebice kada se vraćamo kroz um pojedinog lika na neke prijašnje događaje. Iako to u pojedinim trenucima može biti frustrirajuće, nekako bih to nazvao čak i ugodnom frustracijom, i to isključivo zbog nemogućnosti da otkrijete sve sad i odmah. Lokacije filma su predivne, posebice kada su u pitanju kadrovi mog rodnog Splita. Moram priznati kako mi je bio poseban gušt gledati ‘grad pod Marjanom’ kao dio ove filmske priče, posebice što je na velikom i magičnom kino ekranu izgledao još magičnije i čarobnije. Lokacije nisu tu samo reda radi, već sam imao osjećaj da jako dobro pripadaju filmu, odnosno film njima.

Što na kraju reći, osim da mi je drago da i u našem okruženju postoje ovakvi filmovi, uz nadu da će ovakav žanrovski val zahvatiti malo više domaćih filmaša. Filmofili su željni ovakvih domaćih filmova, posebice kada ih rade tako talentirani filmaši kao što su Darko Nikolić i Marko Popović. Jedini izlaz je film koji diše triler, i koji vas tjera da dišete zajedno sa njim.
I zato pronađite ulaz kina i krenite prema Jedinom izlazu.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena