Sigurno mjesto – srce i duša ljubavi

“Zamišljam opet onu sliku. Da šećemo. Igram se sa tim različitim mogućnostima. Osjećam neku sigurnost u trbuhu. Malo se stresem kada shvatim da to sve nije nemoguće. Ili je to od hladnoće.”

Sjedim u kinu. Tišina. Vrti se odjavna špica filma. Gledam djevojku pored sebe. Plače. Pokušavam je pitati, kao i obično, kakav je bio film. Pa ipak, riječi zapinju u grlu, kao da mi one same govore nekim unutarnjim jezikom – “pusti nas da uživamo u tišini”. Puštam ih da dišu tišinu. Puštam i sebe. Gledam ljude u dvorani. Nitko se ne pomiče. Izgledaju mi kao zamrznuti kadar. Na ekranu se samo čuje glazba. Poput nedjeljnog ručka kada se čuje samo vilica koja udara u tanjur. Nitko ne govori, svi samo šute. Osjećam se prazno, a opet tako ispunjeno. Gledam u veliko platno i pokušavam sabrati misli. O čemu da mislim? Nemam pojma. Znam samo da želim i dalje uživati u tišini. Ne želim da prestane. Ona i dalje traje. Sretan sam zbog tišine. Sjetim se citata o tišini koja je prekrasna. Tišini u kojoj možeš uživati jer si pronašao nekoga ili nešto posebno. Shvatim kako sam upravo to i našao. Nešto posebno. Posebno mjesto. Sigurno mjesto.

Kada sam prvi put saznao za film “Sigurno mjesto”, redatelja Jurja Lerotića, prvo što mi je palo na pamet bio je kratkometražni film “Onda vidim Tanju”. Uvodni citat izvukao sam upravo iz tog predivnog filma, jer sam nekako smatrao kako se savršeno nadopunjuje uz ovaj redateljev dugometražni prvijenac. “Onda vidim Tanju” prekrasna je priča o ljubavi i smrti, ispričana kroz nevino lice i misli jednog momka. Zapravo, cijeli taj film je disao tu jednu predivnoću kojom su okupani likovi, predivnoću koja je bila jaka i snažna kroz tugu i bol, sreću i radost. To je film koji je kroz prekrasan kolaž niza fotografija u meni stvorio dojam kako svaka od njih može ispričati neku svoju posebnu priču. Često razmišljam o ljudima koji stvaraju takve slike, fotografije koje dišu melankoliju života. Zavidim im na onaj pozitivni način. To su bogati ljudi, sretni ljudi, često pomislim. Odmah se bacam u potragu tog posebnog fotografa života. Saznam da se zove Jakov Lerotić. Želim ga upoznati. Želja mi se ispunjava. Upoznajem ga, ali ne na način na koji sam zamislio. Sigurno nije ni Jakov.

“Sigurno mjesto” je film kroz koji nam se obraća redatelj Juraj Lerotić. On nam priča svoju priču. No, razmišljajući malo o tome, odnosno o toj njegovoj komunikaciji prema nama, shvatio sam kako se samo prividno tješim kako je to samo njegova priča. Jer, strahove koje u realnosti izbjegavamo i kojima često zalupimo vrata kao da su neki nepozvani gost na našem kućnom pragu kroz ovaj film su pušteni u naš dnevni boravak. Sjede zajedno sa nama, dok ih mi zaprepašteno gledamo razmišljajući kako se to sve skupa uopće dogodilo. Kako je to zapravo moguće? Razgovaramo sa njima, čak im dajemo i palimo cigaretu koja se nekim čudom pojavila, iako nismo pušači. Strahovi nas gledaju, onako samovjereno dok se dim širi prostorijom. Mi smo prestravljeni, želimo pobjeći, ali strahovi nam ne daju. Žele da ih gledamo, žele da im se obratimo. Tjeraju nas u ring. Na isti onaj način na koji nam to radi Juraj Lerotić sa “Sigurnim mjestom”.

Gledam uvodni kadar filma. Ništa se ne događa, pomislim. Ubrzo shvatim kako se događa sve. Kadar postaje scena, tišina postaje glasna. Ne čujem je kroz sliku, ali je osjećam u sebi. Glasna je. Jako je glasna. I dalje ne shvaćam što se događa. Ubrzo shvatim. Događa se život. Osjećam, ali ne vidim udarac. Udarac u vrata. Udarac u bol. Bol se ne da. Ne želi se dati. Bol ubrzo pada. Snaga je ruši. Snaga čega, zapitam se? Jel to snaga ljubavi? Kažu kako je ona najsnažnija. Čekam na odgovor. Pomislim kako je bol izgubila, i na trenutak budem sretan. No, to je samo privid. Bol unatoč rušenju postaje sve jača i snažnija. Postaje bespomoćnija. Želim da je nema, da ne postoji. Žele to i ljudi koje gledam u filmu. Leže zagrljeni. Vole se. Osjeti se da se vole. Pa ipak, prokleta bol je jača, krvavija. Ne želim da to bude tako. Zamišljam kako je njihov zagrljaj jači. Želim da bol istisnu zagrljajem, poput prišta na licu. Osjetim nadu. Sretan sam zbog toga.

Sjedim u kinu i dalje promatram film. Osjećam ga, gledam ga širom otvorenih očiju. Ne želim bježati od njega. Zamišljam da mu dajem ruku, kao da je pao na cesti pa mu odmah poželim pomoći. Ali, nikako da stignem do njega. Previše smo udaljeni. Distancirani su nam pogledi. Osjećam se usamljeno. Zašto mu ne mogu dati ruku? Zašto imam dojam kao da bježi od nje? Bude mi lakše kada osjetim kako se na isti način u filmu osjeća Bruno (Juraj Lerotić), dok gleda svog brata Damira (Goran Marković). Brzo se trgnem. Zašto se osjećam tako? Kako mogu biti tako sebičan? Odakle mi uopće pravo da pomislim kako su naši osjećaji isti, i da se još radi toga barem malo bolje osjećam. Olakšanje tada zamijeni bijes. Zbog čega se uopće moramo tako osjećati? Zašto ne možemo izbjeći tu bol. Shvatim, ali ne prihvaćam kako bol dolazi odjednom, bez objašnjenja i upozorenja. Baš poput smrti.

Prihvaćam jedino kako ne mogu kontrolirati emocije dok gledam film. Prihvaćam, ali ovaj put ne shvaćam. Ne znam, možda su misterije takve. Privlačne, bez obzira što ponekad mogu biti i tužne. Dok gledam široke kadrove u filmu razmišljam o njima. Gledam prirodu, gledam predivnoću života. Sve je nekako živo, sve se budi, sve diše punim plućima. Uživam u tome, i nađem se kako uživam u nekontroliranosti  koja mi je samo do prije nekoliko trenutaka bila strašna. Zamišljam kako mi ta nekontroliranost kroz dva različita pogleda istovremeno može biti privlačna i odbojna. Ne mogu zadržati privlačnu sliku u glavi, gubim vrlo brzo kontrolu nad mislima u kojima se vrte slike zagrljaja, onog zagrljaja koji pleše klaustrofobiju boli zajedno sa slikom prirode kada se činimo toliko mali, slabašni, sitni. Nestajem u tome, nestaju i likovi. Bore se. Ne žele odustati. Teško je.

Gledam kaotične građevine, ulice koje pričaju svoju priču kao da su živa bića. Djeluju mi ranjivo. Interijeri su još kaotičniji, još hladniji od kvartovske ulice u zimskim noćima. Ljudi u njima su distancirani, iako ne bi smjeli biti. Razumiješ ih. Boje se. Gledaš im u lica koja dišu hladnoću, ali ta hladnoća skriva strah. Bol je došla kod njih. Smrt, iako ne njihova, približava im se sigurnim korakom. Oni je ne grle. Pričaju s njom iz sigurne udaljenosti. Kažu joj kako će sve biti dobro. To je, međutim, samo privid. Obraćaju se sebi. Tješe se kako njih to neće dočekati. No, znaju kako bol i smrt nikoga ne čekaju. Jer, bol i smrt samo dolaze. Pokušavam ih razumijeti, ne ide mi za rukom. No, tada se sjetim trenutka kada me mama vodila na Bačvice na kojima sam uvijek radio one kule u pijesku. Nisam želio da nikada nestanu. Pa ipak, kule me nikada nisu dočekale idući dan. Uvijek bi nestajale. Mrzio sam taj morski val koji bi ih odnio. Mrze ga i ljudi u filmu. Bolničari, psihijatri, policajci. Mrze ga i glavni protagonisti filma. Svi ga mrzimo. Mrzimo ga ne zato što odnosi stvari, već zbog onoga što često donosi.

Nestajanje je bolno, posebice kada pred tvojim očima nestaje osoba koju voliš. “Bol koju osjećaš znači da je sreća koju si imao prije bila stvarna”, kaže jedan od meni najdražih citata iz filma Blade Runner 2049. No, zašto moramo osjećati bol zbog sreće? Zar nam je bol potrebna da bismo se osjećali stvarno u potrazi za sigurnim mjestom? Iz te priče, nažalost, nitko ne može izaći. Nisam ni ja mogao dok sam gledao jednog brata kako pokušava spasiti drugog. Što možeš napraviti ako ne možeš spasiti nekoga koga voliš? Možeš li nakon toga bilo što izgubiti? Duboka autentičnost priče koju nam je prenio Juraj Lerotić doslovno se može dogoditi bilo kome. U toj slijepoj ulici možemo svi mi zaglaviti, pa ćemo se, u nedostatku opcija, samo vratiti u rikverc poput automobila. Uostalom, zašto bismo bili obavezni bilo što činiti? Možemo biti tihi zajedno sa traumom. Zajedno u boli.

Volim film. Zaljubljen sam u njega. Čitam ga i razmišljam koliko je umjetnost predivna. Ovo je moje sigurno mjesto, bez obzira što nije savršeno. Volim ga zbog toga. Zašto bi me umjetnost samo zabavljala? Želim da me ponekad i zaboli. Da krvarim zbog onoga što mi umjetnik pruža. Gledam jednu obitelj na velikom platnu. Pomislim – kako su oni samo sretni. Zastanem malo nad tom mišlju, učini mi se na trenutak nelogična. Pa ipak, ubrzo shvatim tu iracionalnu ljubav koja je bezuvjetna, bez obzira na okolnosti. Ljubav koja rađa brigu. Brigu za obitelj. Brigu majke o sinu. Brigu brata o bratu. Ne razlikujem stvarnost i fikciju. Gledam dvostruke slike koje se zrcale u meni. Gušim se u klaustrofobiji prostora, dok istovremeno dišem punim plućima nekontroliranosti prirode. Osjećam srce i dušu filma. Srce i dušu obitelji.

Ne želim se rastati od likova. Gledam sliku braće i zamišljam koliko smo mi ljudi loši u procjenama drugih. Zapravo, bilo bi bolje reći koliko smo površni. Da ne znamo nijednog od njih, dam se kladiti kako bi izgubili sve pare na okladi tko od njih polako nestaje. Istina, nestaju obojica, svaki na svoj način. Pa ipak, vizualnost samog lika kojeg je na predivan način utjelovio Goran Marković daje nam iluziju kako se radi o snažnom dečku koji može pomicati planine. Njegov brat, fizički je puno slabiji, vjerojatno i psihički labilniji, pomislili bismo. No, u tome i jest problem, što depresija nema lice, ona je bolna kučka koja napada bez pitanja. Njen ubod nije bolan, on je trajan. Nikada ne nestaje. Pogađa svakoga, pogađa i Damira. Visokog, zgodnog, jakog momka. To ga čini još zagonetnijim u mojim očima.

Gledam Damira i pokušavam upoznati njegov svijet. Pokušavam upoznati njega, iako znam da to nikada neću uspjeti. Ubrzo mi postaje jasno kako pogrešno gledam. Damir sebe ne vidi na na način na koji ga ja želim vidjeti. Damir me tjera na promjenu. Damir želi da osjetim njegov um. Jer, Damir ne razmišlja kako se kreće, kako izgleda, već samo o tome što se nalazi u njegovoj glavi. To je ono što njega slama, što ga boli, što ga ubija i radi čega nestaje. Jer, sve ono što on radi ne proizlazi iz njegove slobodne volje. Želim vjerovati da je tako. Ne želim zamišljati kako se bilo tko u nekom trenutku svog života želi tako osjećati. Želim vjerovati kako je to rezultat nekakve unutarnje sile koja nemilosrdno udara dok ne postigne ono što želi.

Negdje tamo prije samog kraja filma našao sam se u situaciji od koje sam želio pobjeći. Naime, iako sam znao kako je redatelj Lerotić snimio film kroz koji je ponovno proživio jednu obiteljsku tragediju, nisam očekivao kako ću imati taj dojam kako su i ostali glumci u filmu također na neki način imali slično iskustvo. To je, naravno, rezultat odličnih glumačkih izvedbi Gorana Markovića i Snježane Sinovčić. Moj razlog za bijeg bio je upravo strah od približavanja tog nestajanja pojedinca, baš zbog tih njihovih stvarnih uloga koje su oživjeli na filmu. Mislim malo o tome i zaključim kako nisam zbog toga kukavica, već samo čovjek kao i većina. Jer, nitko ne želi osjetiti bol drugih ljudi, posebice ne onih koje želiš spasiti.

“Oprosti”

Ova malena riječ prožima se kroz cijeli film. Stalno je prisutna, kao da oslikava svu ranjivost ljepote života i smrti. I tko zna kome je upućena? Bratu? Majci? Meni? Zastanem malo i postanem zahvalan Lerotiću. Zahvalan jer nam je na jedan suptilan način ogolio sve moguće stereotipe koji se vežu uz mentalno zdravlje. To je napravio bez imalo sladunjavosti, patetike, već na jedan suptilan način. Životan. Bolno realan. I da, nema ništa romantično u tome, pa se iskreno nadam kako će svi prestati glorificirati samoubojstva, uz nadu kako će se ono istovremeno prestati osuđivati u društvu. “Oprosti” je riječ koja je upućena svima onima koji se boje reći da su depresivni. Jer, kvragu, zašto ne ideš nešto raditi, pa nećeš imati vremena za depresiju. Damir je imao posao. Jakov je imao posao. Svi mi imamo posao. Hobije. Nadopunite samo niz, i odmah uputite ispriku svima onima koje ste osuđivali. Osuda kada se nešto loše dogodi još je gora, ali kod “Sigurnog mjesta” ostaje samo zagrljaj, toplina majčinog pogleda, ljubav brata prema bratu. To je film koji vas grli i ne pušta.

Završava film. Ona tišina i dalje traje. Svi i dalje sjedimo. Razmišljam o tome koju scenu želim ponijeti u mislima dok se vraćam doma iz kina. Ne mičem se. Čini mi se kako je vrisak koji probija dušu i udara u srce pobijedio. Ali samo malo. Igra se sudačka nadoknada. Toplina boja ipak tjeraju tugu, tjeraju bol. Rekonstruiram misli. Toplina je sve jača. Udara me. Ne bježim od nje. Želim je u sebi. Prihvaćam poziv. Zamišljam se na skakakonici iznad mora. Skačem sa nje. Nestajem. Plivam zajedno s filmom. Grlim film. Film grli mene. Ne puštam ga. Sigurni smo. Sigurni u našem “Sigurnom mjestu.”