“Jedan od klinaca je od druge godine u domovima. Kada sam ga pitao čega se najviše sjeća iz djetinstva, rekao je da najviše pamti kako je oca povlačio za nogavicu od hlača. Rekao sam mu : “pa super, barem se nečega sjećaš, igrali ste se.”
“Ne, tata se bio objesio” – odgovorio je. On ga je, dakle, pokušavao skinuti s užeta. Mama je ušla i u stanju šoka je počela vrištati i to je zadnje čega se on od svojih roditelja sjeća. Nakon toga je prebačen u instituciju i od tada je cijeli život bio u instituciji.”
Jučer sam gledao emisiju “Nedjeljom u dva” u kojoj je gost bio Anđelo Jurkas, filmski redatelj i novinar. Tema emisije bila su djeca odrasla u domovima. Jurkas je o tome snimio i dokumentarac “Sutra ću biti”, a neki od inserata iz filma su bili prikazani u emisiji. Iako film još nisam imao prilike pogledati, nekako mi se čini kako bih samo od jučerašnjih kratkih priča mogao napisati poseban osvrt. Samo, što napisati? Kako uopće pronaći riječi nakon što čujete priču o djetetu čija se slika roditelja svodi na urlik majke i obješenog oca. Nažalost, baš kako je i Jurkas spomenuo u emisiji, ovakvi primjeri nisu nikakav izuzetak. Kako uopće pisati o dečku kojem otac sa svega pet godina dere kožu i udara majku u alkoholizanom stanju. Iskreno, nemam pojma, ali zato znam da je itekako bitno što postoje ljudi poput Jurkasa koji progovaraju o ovako bitnim temama, i to upravo kroz dokumentarne filmove.
“Sutra ću biti” je film koji u samoj svojoj najavi izaziva divljenje. Prije svega prema samom autoru koji se uopće odlučio upustiti u takvu priču, film je inače sniman preko šest godina, a onda i samih domaca koji su smogli snage da svoje životno iskustvo podijele sa svima nama. Dok sam slušao njihova svjedočanstva u emisiji, osjećao sam sram zbog činjenice kako se često opterećujem nebitnim stvarima, dok postoje osobe poput njih koji najsurovije udarce života primaju od malih nogu. Razmišljao sam malo o tome i shvatio sam kako naša empatija prema ovakvim pričama jako kratko traje. Najtužnije od svega i jest što je zapravo malo koga briga za njih. Da, svi ćemo mi nakon što saznamo za takve priče pomisliti kako je to sve skupa tužno, ali ćemo ubrzo sve to zaboraviti. A najžalosnije je što će to isto napraviti i oni kojima je posao, odnosno cijeli sustav koji očito ne funkcionira. I upravo je iz tog razloga jako bitno da postoje ovakvi filmovi. Hoće li nešto promijeniti? Možda i neće, ali se barem trudi pokušati, i to na onaj najiskreniji ljudski način. I zbog toga, kapa do poda Anđelo! Kapa do poda momci!
Film bi, po Jurkasovim riječima, trebao krenuti sa prikazivanjem u kinima krajem ove ili početkom iduće godine, ovisno o interesu samih kina. Iskreno se nadam kako će film dobiti podršku naših domaćih distributera, jer ako netko to zaslužuje onda je to svakako ovaj dokumentarac, posebice ako uistinu sutra kao društvo želimo biti i postojati.
