Black Panther: Wakanda Forever – emocije za Chadwicka Bosemana

Kada je 2018. godine u kina stigao film “Black Panther”, redatelja Ryana Cooglera, priznajem kako nisam bio među onima koji su na njega rezali vene. Da ne bude zabune, film mi je bio jako dobar, ali sam ga uvijek smatrao iznimno precijenjenim, posebice u pogledu Oscar nominacija koje su (većinski) bile u potpunosti neopravdane. Ako mene pitate, glavna vrijednost tog filma nalazi se u njegovom kulturološkom značaju, posebice za afroameričku zajednicu, i to je nešto što apsolutno poštujem. Glavna zvijezda tog filma bez ikakve dvojbe bio je Chadwick Boseman, koji je uistinu sa snažnom emocijom odigrao ulogu kralja Wakande. Da je Chadwik bio više od samog lika, najbolje sam se uvjerio na ponovno gledanje filma. Dojam mi je, priznajem, tada bio puno bolji, a tome je itekako kumovao upravo Chadwick sa svojom izvedbom. Nažalost, kada je stigla vijest o njegovoj iznenadnoj smrti, pogled na film ali i na samu njegovu ulogu dobili su u potpunosti novo značenje. To samo dokazuje istinitost onog kultnog citata iz filma “12 majmuna” – “filmovi su uvijek isti, samo smo mi ti koji se mijenjamo.” Nastavak “Black Panthera”, a koji je bio već i prije Chadwickove smrti najavljen, tako je dobio određenu dozu misterije i iščekivanja, i to prije svega u pogledu same priče koja je trebala imati svoj smisao bez srca i duše Wakande. Neki su se čak i pitali čemu uopće i snimati film bez Chadwicka, no unatoč svemu nastavak pod nazivom “Wakanda Forever” napokon je stigao u naša kina, i što se mene tiče itekako je vrijedan gledanja.

Ako bismo promatrali ovaj film u pogledu samog Marvelovog svemira, onda treba reći kako je “Wakanda Forever” bez ikakve dileme najbolji film “četvrte faze”, koja je tako, srećom i napokon, završena. Moram reći kako mi je drago što se to dogodilo upravo s ovim filmom, tako da je općeniti dojam ove faze, a koju smatram najlošijom od svih prethodnih, na kraju ispao puno bolji nego što sam očekivao, posebice nakon gledanja “Eternalsa”, definitivno mog najvećeg razočaranja. No, ako stavimo po stranu taj širi pogled, ono što bih posebno htio naglasiti svakako je poštovanje prema redatelju filma Ryanu Coogleru. Jer, ako bolje razmislite, niti jedna okolnost koja je bila vezana uz snimanje nastavka nije mu išla na ruku. Jer, izgubiti glavnog glumca koji ne samo da je bio sinonim za film, već i puno više od toga – odnosno prijatelj i brat izvan samog snimanja, sasvim sigurno nije bilo lagano za podnijeti kako u osobnom tako i u profesionalnom smislu. Dakle, zbog svega što se događalo, uključujući i pandemiju, pravo je čudo da je film uopće snimljen. U trenutku kada su se pojavile prve najave filma, bilo je jasno kako će film imati tu emotivnu notu kroz posvetu preminulom Chadwiku. Gledajući taj prvi trailer priznajem kako nisam očekivao da ću skoro zasuziti na kadrove iz filma, pogotovo ako se vratimo na moj odnos prema originalu. No emocije su zajebane, pa sam tako i ja ostao iznenađen tim emotivnim udarom koji mi je pružio sam trailer.

Uoči gledanja filma u kinu, moram priznati kako sam se ipak malo pribojavao kako će ta emocija prema Chadwicku i njegovom liku u potpunosti pojesti cijeli film, odnosno ostatak same priče. Uvod filma me u tom pogledu odmah demantirao. Priča o gubitku doslovno se poput oblaka nadvila iznad Wakande, dok je istovremeno kiša emocija (o)kupala lica svih dobro nam poznatih likova. Tugovanje zbog smrti kralja na predivan je način spojila realnost i fikciju. Imao sam dojam kako su svi ti glumci doslovno živjeli svoj lik, pa sam itekako mogao osjetiti njihovu tugu ne samo prema T’Challi već i prema Chadwiku osobno. Baš se iskreno vidjelo koliko im je puno značio, tako da mi je baš bilo drago što su mu na takav jedan ljudski način dali posvetu i poštovanje. Jer, sve ono što je moglo i trebalo biti zapravo je nestalo je sa njegovom smrću. Ovo je bila verzija priče koju nitko nije želio, ali koja se nažalost životno dogodila.

Iako je ostavština njegovog lika i djela nemjeriljiva, redatelj nakon te uvodne posvete u nijednom trenutku to ne stavlja iznad samo filma. Naravno, to je gotovo nemoguće u potpunosti izbjeći posebice u pogledu utjecaja koji je gubitak ostavio na likove, a koji su u prethodnom filmu bili sporedni dok su sada upravo zbog te tragedije stavljeni u prvi plan. U tom smislu treba pohvaliti odluku redatelja da se ta posveta oko kralja Wakande u fokus stavi na sam početak jer bi u suprotnom svi mi to stalno iščekivali, svjesni da to u jednom trenutku mora doći, a što bi kao posljedicu imalo stavljanje po strani samu priču oko koje se fokusira nastavak. To je, srećom, izbjegnuto, tako da smo nakon uvoda na jedan suptilan način dobili prikaz svih tih karaktera koji su sada bitno drugačiji – od Shuri, Nakie, Okoye, M’ Bakua, i na koncu kraljice Ramonde. Svatko od njih donosi nešto novo za lik, jednako kao što se svatko od njih drugačije nosi sa gubitkom, i baš kao što svatko od njih ima svoj pogled kako bi Wakanda trebala izgledati nakon smrti voljenog kralja.

Ako bih trebao iskoristiti samo jednu riječ koja bi savršeno pasala uz ovaj film, onda bi to bila promjena. Da, jer svaki lik kojeg pratimo u “Wakandi Forever” na neki je način drugačiji. Tu se, bez ikakve dvojbe, najviše izdvaja Angela Basset koja je u ulozi kraljice bila odlična i u prvom filmu. Ovdje je još impresivnija, uz par odličnih glumačkih trenutaka koji zaslužuju svako moguće poštovanje. Uloga u ovom filmu svakako joj je još bolje pristajala, posebice što se upravo ona činila kao savršen izbor zaštitnice Wakande nakon smrti T’Challe. Sama njena pojavnost na ekranu djeluje iznimno moćno, snažno ali i prirodno. Dok je gledate, imate osjećaj kao da iz nje ne progovara lik iz filma, već i glumica osobno. Može se, dakle, slobodno reći kako je Basset doslovno nestala u ulozi, i upravo ju je zbog toga bio veliki gušt gledati svaki put kada bi se pojavila u filmu.

Još jedan lik koji me također impresionirao definitivno je Shuri (Letitia Wright), a koja je možda doživjela i najveću transformaciju od svih. Od relativno neozbiljnog lika u prvom filmu, ovdje je postala netko uz koga se možemo itekako povezati, posebice u smislu izgubljenosti nakon gubitka bliske osobe. Nema nikakve dvojbe kako je ona itekako naopredovala kao lik, što je posebno vidljivo kroz prikaz njenih emocija, a koje su se rađale prije svega iz tuge i boli. Shuri je posebno uvjerljiva kada dijeli scenu s Ramondom, pa se tako na jedan emotivni i uvjerljiv način njih dvije jako dobro nadopunjuju. Od ostalih likova, svakako valja izdvojiti Nakiu (Lupita Nyong’o), čije odluke u prethodnom filmu sada postaju puno razumljivije, a samim tim i naše putovanje s njenim likom čini puno zanimljivijim. Okoye (Danai Gurira), ratnica i zaštitnica, ovdje mi je bila puno bolja u onom emotivnom smislu na samom početku filma. Kada je u pitanju meni još jedan drag lik, M’Baku (Winston Duke), također mogu reći kako sam relativno zadovoljan, bez obzira što nije dobio previše vremena u filmu. Ali je zato, u tih nekoliko scena, sasvim solidno iskoristio minutažu.

Tko će biti novi Black Panther? Kakav će biti Namor kao negativac? To su dva glavna pitanja koja su se mogla čuti uoči samog gledanja filma. Kada je u pitanju otkrivanje novog Black Panthera, samo ću reći kako me izbor nije pretjerano iznenadio ali mi je drago što se jako dobro uklopio u samu priču te je stvorio temelje za nove nastavke. Isto tako mogu reći kako me uvjerljivost Namora kao novog lika, i to u izvedbi Tenoch Huerte nije nimalo iznenadila. Jer, čak mi je i u pravom filmu, a koji mi nije najbolje legao, Killmonger (Michael B. Jordan) kao negativac bio jako dobro predstavljen. U tom pogledu ni ovaj film nije iznimka, pa tako imamo Namora koji ima tu dozu intrige, sasvim dovoljno da se zainteresiraš za njega, odnosno njegove motive. Iako ne bih puno pogriješio kada bi Namora nazvao jednim od najboljih MCU negativaca, moram reći kako sam se nakon gledanja filma znao zapitati koliko je zapravo pravedno njega tako nazivati. Jer, njega ne potiče ljutnja i agresija, kao što je to recimo bio slučaj s Killmongerom, njegove motive kroz odnos s više likova donekle možemo i shvatiti, tako da mi je možda i malo krivo što od njega nismo dobili još više pozadinske priče.

Tu sada dolazim do negativih aspekata filma, a koji se najviše tiču upravo bespotrebnog vremena koje provodimo sa pojedinim likovima. Mišljenja sam kako bismo imali još bolji film da smo primejerice dobili malo više od Namora, a da smo s druge strene bili pošteđeni scena s Evertom (Martin Freeman) i Valentinom (Julia Louis – Dreyfus). Jedini razlog zbog kojih se oni pojavljuju u filmu uglavnom se svode na postavljanje temelja za ostale filmove iz Marvelovog svemira, dok oni za samu jezgru radnje konkretno ovog filma nisu niti malo bitni i važni. Slično se može reći i za lik Riri (Dominique Thorne), koja je po mom mišljenu prisutna samo zato da bismo dobili valjda nekakvu neposrednu najavu za seriju “Ironheart” u kojoj će ona imati glavnu ulogu. Akcija je svakako bolja nego u prvom filmu, ali sam po pitanju završnice mišljenja kako bi bilo bolje da su stavili fokus na dva glavna lika, pa mi je tako završna borba djelovala bitno lošije nego recimo prethodne akcijske scene koje su bile puno napetije i intenzivnije.

Ono što svakako treba pohvaliti prije svega je izostanak “preko svake mjere” humora, a koji je često prisutan u Marvelovim filmovima. Ništa protiv smijeha, ali nekad zbilja zna iritirati kada neki emotivni trenutak bude uništen upravo ubacivanjem tog nepotrebnog humora. Srećom, humor ovdje nije iznad emocije i drame, što je bilo jako važno posebice za film kao što je “Wakanda Forever”. Redatelj nas takvim pristupom doslovno tjera da osjetimo emociju, odnosno gubitak i tugu. To je zasigurno jako bitan dio ovog filma i to je zbilja jako dobro funkcioniralo. Također, želio bih naglasiti kako su snažni ženski likovi ovdje dio priče, a ne kao dio nekakve nametnute poruke koja se izdvaja iznad svega. Film tako pokazuje na onaj iskren način snagu svojih ženskih likova, odnosno njihovo zajedništvo koje kasnije rađa trijumf života.

“Black Panther: Wakanda Forever” zabavan je i emotivno zreo Marvelov film. Uz prekrasnu posvetu Chadwiku Bosemanu, uspio je donijeti jednu novu priču koja istovrmeneo funkcionira u akcijskom i emotivnom smislu. Svijet Wakande smrću voljenog kralja nikada neće biti isti, ali je svejedno lijepo saznanje kako smo dobili film koji je ne samo dostojan nastavak originala, već koji ga je i u mnogočemu nadmašio.