Weapons – nestajanje u noć(nu) moru

“Tko je, kvragu, ovaj lik?”

Ovo je bila moja prva reakcija nakon što sam prije tri godine pogledao film “Barbarian”. “Ovaj lik” koji me zainteresirao čim je krenula odjavna špica bio je redatelj filma, Zach Cregger, a čiji mi je rad prije toga bila potpuna nepoznanica. Istražujući malo o njemu saznao sam kako je prethodno s redateljem Trevorom Mooreom snimio dva filma, “Miss March” i “The Civil War on Drugs”, tako da mu je upravo “Barbarian” bio prvi dugometražni film kojeg je samostalno režirao u karijeri. “Barbarian” je za mene predstavljao film koji je donio svježu krv u horor žanr, doslovno i figurativno. Vizualno impresivan i za koji mi je žao da ga nisam uspio pogledati na velikom platnu, a što se srećom nije ponovilo s njegovim najnovijim filmom, “Weapons”, koji se trenutačno prikazuje u našim kinima.

Marketing filma odradio je sjajan posao, posebice kroz najavu koja je bila dovoljno tajnovita da nas zainteresira za gledanje i odlazak u kino. U sličnom smjeru kreće i film, “bildajući” radnju na jako zanimljivoj premisi, odnosno kroz naraciju samog uvoda. Tako otkrivamo kako je sedamnaestoro djece iz istog razreda, odnosno svi osim jednog, misteriozno nestalo i to u točno određeno vrijeme, 2.17 ujutro. Događaj koji je u središnjoj radnji, odnosno kao polazišna točka, u velikoj mjeri oblikuje način na koji doživljavamo sve ono što dolazi i na koji se roditelji i učenici nose sa svime što se dogodilo. Dodao bih i sam grad koji tako postaje neka vrsta posebnog “lika” u filmu.

Ono što “Weapons” čini uvjerljivim u prvom je redu izvrstan odabir glumaca. U glavnoj ulozi me posebno oduševila Julia Garner koja briljira kao učiteljica Justine. Juliju vidimo u totalno netipičnom izdanju po pitanju karaktera njenog lika nego što smo je inače navikli gledati. Neke glumce, poput primjerice Aldena Ehrenreicha, nisam uopće ni prepoznao. Josh Brolin također je uvjerljiv u izvedbi oca koji pokušava naći odgovore vezane uz nestanak djece, dok je meni osobno najdraži i najzanimljiviji bio Austin Abrams kao lokalni beskućnik i ovisnik. No, svakako najveća zvijezda filma definitivno je teta Gladys koju je uvrnuto jezivo portretirala Amy Madigan. Ne treba zaboraviti ni jedino dijete koje nije nestalo, malenog Alexa, a kojeg je također jako dobro i uvjerljivo odglumio Cary Christopher. Likovi su različiti, fizički i karakterno, te se jako dobro uklapaju u priču, a što je jako bitno za stvaranje konačne palete filma, obojene svim tim zanimljivim karakterima.

Ovo je film koji u sebi ima koktel različitih žanrova, iako je prije svega najavljen kao horor. No, bez obzira koliko svi ti sastojci bili poprilično omamljujući, nekako mi se čini kako će “kapljice komedije” biti najveći razlog za upisivanje u “knjigu žalbe”. Moram priznati kako sam nakon prvog gledanja filma i sam bio na tragu tog upisivanja, ali mi je, srećom, novo gledanje u potpunosti promijenilo percepciju. Komedija u filmu funkcionira prvenstveno kao iznenađenje prema gledatelju, mogu slobodno reći kako humor djeluje poput anatomije koju redatelj koristi kao ples s hororom. Iako su mi komični elementi bolje funkcionirali u prethodnom Creggerovom filmu, “Barbarian”, crni humor u “Weapons”  ne čini horor scene, posebice one koje skreću u grotesku, ništa manje strašnima. Komedija i horor u velikoj mjeri i ovise o vremenu i tonu. Nešto slično smo mogli vidjeti i u filmu “Companion”. Komedija, dakle, proizlazi iz reakcije likova s kojima se možemo poistovjetit. Nije nametnuta baš zato što situacija diktira humor, pa se tako komedija koristi kao vježba kako bi horor bio u formi.

Struktura filma svodi se na priču koju pratimo po poglavljima i to iz različite perspektive svakog lika. Upoznavajući poglede likova prema radnji istovremeno otkrivamo i različite podžanrove kojima pripada film, i to na način na koji nismo prije imali prilike vidjeti. Tu prije svega mislim na naš subjektivni doživljaj. Jer sve bi nam to trebalo biti poznato, ali je redatelj pristupio priči tako da nas tjera, i to suptilno, da uopće ne prepoznajemo sve te “vidljivosti”. Mi u početku samo primjećujemo dijelove svih tih perspektiva, ali tek na kraju uspijevamo povezati cijeli taj mozaik. I kad pomisliš da si sve vidio, posebice nešto vezano uz određeni podžanr, film nas i dalje uspijeva iznenaditi. I ono najbitnije, film nikada ne djeluje dezorijentirajuće, tipa da imate osjećaj kao da je prekinuo s vama, unatoč svim tim različitim pogledima.

Ostao bih još malo kod načina na koji je priča ispričana kroz poglavlja, a koja su upravo fokusirana na karakter likova. Svaka od njih je zanimljiva na svoj način, no ono što drži pažnju svakako je mučki odabir redatelja da nam napravi rez točno u trenutku kada se nešto zanimljivo počne događati. Rez tada može djelovati frustrirajuće, posebice jer ostajemo s hrpom neodgovorenih pitanja, a istovremeno se moramo povezati s novim likom i njegovom perspektivom. Zanimljivo, iako gledamo iznova neke događaje, istovremeno se upoznajemo s drugim detaljima koji djeluju na razvoj priče. Ti detalji i mijenjaju naš prvotni pogled na stvari. Redatelj tada podsjeća na djevojku s kojom se dopisujete i za koju znate joj se sviđate, ali vam to ne želi reći jer želi od vas da je i dalje zavodite. Srećom, ta igra zavođenja na kraju se ipak isplati tako da svi akteri ostanu zadovolj(e)ni.

Tijekom gledanja filma stekao sam dojam kako Cregger uopće ne želi snimiti strašan film, u horor žanrovskom smislu, ali baš iz tog razloga uspijeva ispuniti zrak strahom. To postiže upravo stvaranjem tenzije koja se posebno pojačava u trenucima kada sami sebi postavljamo pitanja tipa “Što se, kvragu događa?”, baš u stilu samih likova. Primjerice, često se zna dogoditi da pratimo neki dugi statični kadar, a istovremeno u drugoj prostoriji čujemo neki jezivi zvuk, pa tako sami sebi stvaramo sliku događaja u glavi. Također, s druge strane redatelj nam nudi i direktan sukob s uznemirujućim slikama, ali samo na par sekundi, dovoljno da nam se vrte u glavi dok nespremno pratimo razvoj priče. I to je zapravo najveća prednost filma. Jer, ako bih morao birati, a redatelj nudi i takvu opciju, onda mi je upravo strah od onoga što ne vidim u filmu, a to vrijedi i općenito kada su horori u pitanju, zapravo izaziva najveću moguću nelagodu.

“Weapons” u velikoj mjeri daje osjećaj anksioznosti, posebice kroz način na koji je snimljen. Nepomični kadrovi, dok u isto vrijeme gledamo kako se stvari odvijaju, doslovno stvaraju osjećaj kao da smo zaključani s kamerom. Jednako su dojmljive i scene gdje se nalazimo odmah iza likova, kada s njima upoznajemo i posjećujemo različite lokacije u kojima se odvijaju različiti jezivi događaji. Posebno su mi bile zanimljive scene snova koje, istina, djeluju nadnaravno, ali ne utječu na osjećaj realnosti, tako da ni tada nismo odsječeni od prirodnosti koju film u sebi ima. Vizualno film također djeluje privlačno, a što je jako bitno s obzirom na to da se jezivi događaji odvijaju po danu i noći.

Horor redatelj koristi za izražavanje kreativnosti, dok inspiraciju crpi iz filmova koji će zapeti za oko većini filmofila, poput primjerice “Magnolije”, redatelja P.T. Andersona, posebice kad je u pitanju nekonvencionalna konstrukcija priče. Kako sam već ranije spomenuo u filmu postoji nadrealnih elemenata koji su teški za objasniti, ali nekako imam dojam kako u tome i jest poanta. Ne trebamo, naime, za sve imati odgovor. No, opet, s druge strane, upravo su takve scene potrebne za različite interpretacije koje stvaramo sami u glavi ili u razgovoru s nekim nakon izlaska iz kina. Dakako, posveta kultnim hororima, poput “Isijavanja” još je očitija. Ne samo kroz određene kadrove, već i odnose između likova. Možda najviše reference ima na film “Prisoners”, posebice kada je u pitanju atmosfera. Ili nešto manje poznate, poput filma “Picnic at Hanging Rock”, a koji je baš prije par dana proslavio 50 godina od premijere. Utjecaj Finchera, a koji je također vidljiv po pitanju strukture priče, najviše poveznice s filmom “Nestala”, a posebno uz Lynchovski, kaleidoskopski san, čine “Weapons” primamljivim sastojkom za degustiranje.

Gledajući ovakve filmove, često pokušavam uočiti stvari koje nam redatelj servira ispod površine. U pogledu “Weapons” ta dubina je poprilična, ali baš zato se isplati kopati. U filmu imamo uvid u različite tragedije pojedinca, a samim tim se i oslikava i tragedija samog društva. Povezivanjem s likovima film i za nas postaje osobniji i intimniji. U tome nam jako pomažu zanimljivi likovi, čiji se karakter oblikuje kroz društevno bitne teme kao što su alkoholizam, zlouporaba droga, mentalno zdravlje ili toksičnih veza. Kroz neke karaktere osjećamo i moć gubitka voljene osobe, kada bijes i tuga zajedno utječu na donošenje budućih životnih odluka.

Lokacije na kojima se odvija radnja same po sebi možda nisu toliko strašne. Pa ipak, ideja da se mjesta u kojima je većina nas provela jako veliki dio života, toliko da smo se navikli na njih, dovoljno je intrigantna. Stvoriti horor u mjestu gdje takoreći živimo svaki dan, posebna je vrsta izazova koji je ovdje jako učinkovit i uzbudljiv za gledanje. Toliko da imate osjećaj kao da vas to “sigurno mjesto” izdaje. Dizajn zvuka je također jako bitan, pa upravo iz tog razloga smatram kako je važno film pogledati na velikom platnu. Zvuk djeluje tako da stvara dojam kao da “žvačete krajolik” te nas u velikoj mjeri i vodi kroz film, bilo da ga gledamo iz svoje ili perspektive samih likova.

Ako bih trebao izdvojiti mane filma, onda bi iz moje perspektive to bio sam kraj. Paradoks je u tome što se meni kraj svidio, ali ne i način na koji smo uvedeni u njega. Samo ću naglasiti kako je meni taj klimaks prebrzo došao, a još se brže odvio. Groteska i promjena žanra koja je oslikala završnicu nije mi smetala, dapače. Taj dio mi se jako svidio i samo zbog toga pokušavam sagledati malo manje kritično to ubrzanje. Međutim, volio bih da je taj epilog bio ipak malo duži, odnosno da nas je redatelj još više nagradio za strpljenje. Također, bilo bi mi draže da smo s nekim likovima proveli malo više vremena, bez obzira koliko svi manje više bili zanimljivi.

“Weapons” je svakako film od kojeg ćete dobiti sve suprotno od onoga što zapravo očekujete. Iako ima elemente horora, a tako je i predstavljen kroz najavu, film uspješno miješa koktel različitih žanrova. Za mene film nije ni približno toliko strašan u smislu žanrovskog horora, i mislim kako će to za mnoge gledatelje predstavljati problem kad su u pitanja samog očekivanja. Pa ipak, to što ga ne smatram toliko strašnim poput primjerice filma Bring Her Back ne znači kako nije riječ o filmu koji je vrijedan odlaska u kino. Dapače, Weapons je film koji se oslanja na uvjerljivu priču, dok je strah samo neka vrsta začina čije ukuse (ne)rado degustiramo tijekom gledanja, posebice u samom klimaksu koji, bez obzira na ubrzanje, postaje apsolutno zastrašujući, na rubu najgorih noćnih mora. To je njegovo najveće oružje.

Nema nikakve dvojbe kako je ovo još jedna jako dobra godina kada je u pitanju horor žanr. Dovoljno vam je samo pogledati trenutnu kino ponudu gdje možete uživati u čak tri izvrsna horora – “Bring Her Back”, “Together” i dakako “Weapons”. Znam da većina filmofila često prigovara kako se većinom snimaju remaekovi, nastavci ili se oživljavaju neke kultne franšize. To djelomično jest istina, no isto tako je činjenica da postoje filmovi I režiseri koji i dalje uspijevaju donijeti nešto drugačije u svijet filma. U tom smislu veliko je bogatstvo za horor žanr imati redatelja poput Zacha Creggera. I film Weapons.