Terrifier 2 – slasherski orgazam

“Who’s laughing now?”

Ne postoji bolja stvar za filmaša nego kada radi i snima filmove uz ljubav i strast. To mi se uvijek sviđalo kod pojedinih redatelja, ponajviše Tarantina, gdje ti doslovno možes osjetiti kako on uživa u procesu stvaranja, svakoj sceni, kadru…ma u svemu. Takvi filmaši kod mene su uvijek bili visoko na listi omiljenih, tako da mi je neopisivo drago da na taj popis mogu nadopisati i još jedno ime, onaj Damiena Leonea. Pogled u retrovizor kada je u pitanju Leonev rad zrcali samo jedan portret, odnosno nešto što se čini poput njegovog savršenog imaginarnog prijatelja. Taj odraz reflektira ne baš fizički privlačan prizor, ali je samim tim intriga koja se u nama stvara sve veća. Živimo u vremenu kada smo i previše opsjednuti savršenstvom koje ne postoji, tako da je lik kojeg je stvorio Leone kao svoju savršenu simbiozu, u svoj toj njegovoj odbojnosti, postao itekako privlačan. Leone je svog kompanjona prvi put predstavio u kratkom filmu “Deveti krug”. Nakon toga je snimio još jedan kratkiš pod nazivom “Terrifier”, da bi Art dobio i jedan poseban segment u redateljevom dugometražnom prvijencu “All Hallows’ Eve”. Sve to je bila savršena podloga za Artov prvi samostalni film koji je izašao prije šest godina – “Terrifier”.

Nije nikakva tajna kako su mi slasheri omiljeni podžanr horora. Kada pomislite na slasher, onda znate kako je glavna zvijezda uvijek negativac. Slasheri su tako stvorili neke od najvećih horor ikona u povijesti, počevši od Michaela Myersa i Jasona Voorheesa, preko Chuckya pa sve do Freddy Kruegera. Već duže vremena zapravo nismo imali neku novu slashersku horor ikonu, a da bi se to moglo promijeniti postalo je jasno upravo s izlaskom prvog “Terrifiera”. Moj dojam nakon gledanja tog filma bio je u velikoj mjeri pozitivan, i to prvenstveno kroz potencijal koji sam vidio upravo u Artu. Sve ono što ga je definiralo u tom filmu, a tu prvenstveno mislim na izgled koji je najbitniji, stvorilo je u meni znatiželju koja me poput ovisnika tjerala da tražim novu, snažniju i moćniju dozu nasilja u njegovoj režiji. Pa iako je “Terrifier” upravo to i ponudio, odnosno hrpu nasilja i krvi do koljena, nekako sam želio više od same priče. Želio sam vidjeti širu sliku, iako daleko od toga da nisam uživao u njegovim pohodima u tom prvom filmu, gdje je doslovno poput kakve napaljene prostitutke u gangbang slasherskom stilu (s)jebavao svakoga tko bi mu došao na redaljku.

Kada je najavljen nastavak filma, nitko živ nije mogao pretpostaviti koliko je zapravo snažna i velika Artova sekta. Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da je film koji se trebao samo tri dana prikazivati u odabranim kinima, i to za vrijeme “Halloween vikenda”, zaradio u tom kratkom periodu nevjerojatnih milijun dolara. Taj neočekivani uspjeh natjerao je distributere da film puste i u redovnu kino distribuciju, što se opet pokazalo kao pun pogodak jer je po zadnjim informacijama “Terrifier” u svega dva tjedna zaradio preko deset milijuna dolara. Uspjeh je tim veći ako znamo da je budžet filma iznosio svega 250 tisuća dolara, što ga čini jednim od najprofitabilnijih horor filmova svih vremena. Ono što uspjeh “Terrifiera 2” čini bitno drugačijim, definitivno je način na koji je došao do publike. Naime, pandemija Arta širila se od malog kruga ljudi koji su zarazu širili odmah nakon izlaska iz kina, i to dobrim starim prijenosom s koljena na koljeno. Nakon toga je i marketing prepoznao sav taj potencijal, tako da smo dobili film kojeg svi žele pogledati, ako ništa onda barem iz znatiželje.

“Terrifier 2” je film koji je isključivo napravljen za ljubitelje klauna Arta. Sama činjenica kako film traje skoro dva i pol sata dovoljno govori o tome koliko je Leone ovaj put želio priuštiti fanovima čisti slasherski orgazam. Ovaj put se Leone puno više koncentrirao na sam koncept priče koji je bitno drugačiji od prvog filma. Ovdje smo tako dobili širenje te mitologije oko Arta, pa tako imamo i protagoniste uz koje provodimo puno više vremena, što kasnije sve one slasher trenutke čini puno učinkovitijima. Kad smo već kod likova, onda bih tu posebno izdvojio odličnu “finalnu djevojku” Siennu (Lauren Shaw), te njenog brata Jonathana (Elliott Fullam). I dok je prvi Terrifier bio neka vrsta izloga samo za Arta, ovdje smo tako dobili bolje i dinamičnije likove sa puno složenijim zapletom.

Ulogu klauna Arta reprizirao je odlični David Howard Thornton, dok mi sama dužina filma od skoro dva i pol sata nije predstavljala nikakav problem. Zapravo, veličina same priče u potpunosti odgovara samoj duljini tako da mi u nijednom trenutku nije bilo dosadno u kinu. Može se slobodno reći kako sve te scene, posebice kada Art operira, imaju puno bolji učinak od originalnog filma. Tu ne mislim samo na brutalnost scena koja je nemjerljivo veća, već zbog činjenice kako su nam ostali likovi puno bliži, pa su samim tim i slasher trenuci puno učinkovitiji. Naravno, nisu svi likovi zanimljivi, za veliku većinu nas i nije briga naprosto zato jer se u usporedbi s njima Lloyd i Harry iz filma “Glup i gluplji” čine kao znanstvenici sa Sorbone. Njih vam uopće nije žao, tako da doslovno uživate kada Art radi ono što zna najbolje. No, kada je u pitanju Sienna, onda stvari postanu bitno drugačije. Sam njen “Valkira” izgled, itekako mi je bio privlačan i zato mi je drago što je Leone u njoj poronašao solidnu suparnicu glavnoj zvijezdi ovog slashera.

Ubacivanje novih i dinamičnijih likova stvorile su prostora za disanje i samom Artu. I dok je u prvom filmu bio u gotovo svakoj sceni, ovdje je njegova pojavnost puno učinkovitija. Jer, naprosto je zabavnije kada se on pojavi u nekom određenom trenutku, a ne kada je stalno prisutan u kadru.  David Howard Thornton kao Art još je jednom pokazao kako se itekako zabavlja u ovoj ulozi. Ovaj put imamo puno više od njega, a tu ne mislim samo na brutalnost i nasilje, već prvenstveno na njegovu fizičku pojavnost koja je iznimno uvjerljiva kroz fizičku komediju koja diše onu pozitivnu boleštinu crnog humora. Dakle, komičnih momenata je ovdje puno više, baš kao i slasher trenutaka, što od Arta čini kombinaciju tihog ubojice i jednog cool crnohumornog karizmatičnog lika. Također, puno je više i njegovih facijalnih ekspresija, odnosno same mimike, što opet odgovara samom konceptu priče koja se ne svodi na Artovo besciljno lutanje od osobe do osobe, već i njegovu povezanost s glavnim protagonistima, a koja, istini za volju, ipak nije do kraja objašnjena bez obzira na minutažu filma.

Ovo je film u kojem svega ima previše, ali ako to promatrate iz kuta ljubitelja slashera, posebice B horora 80-ih godina, onda vam je jasno kako je ovo zapravo kompliment filmu. Probajte samo zamisliti najsjebaniju stvar koja vam prva padne na pamet. U usporedbi s onim što radi Art u filmu, vjerujte mi, vaša sjebanost će se činiti kao obiteljski piknik. Zapravo, kad bolje razmislim, ovo mi je jako loša usporedba jer obiteljski piknik i jest poprilično sjebana stvar. No, vjerujem kako shvaćate moju poantu jer baš kao što je i sama priča šira, tako je i lepeza ubojstava u Artovoj režiji ekstremnija, brutalnija i kreativnija. Može se slobodno reći kako je Art stvorio neku novu podžanrovsku horor sliku svega onoga što netko može napraviti ljudskom tijelu. Naravno da te scene u velikoj većini slučajeva nisu realne, imali smo jednu takvu u prvom filmu, ali one to ni ne pokušavaju biti. Takvi trenuci najviše i izazivaju osmijeh na licu, jednako kao i Art svojom pojavnošću. No, s druge strane postoje scene koje djeluju poprilično stvarne, tako da se u tom pogledu stvorio balans između brutalnosti, zabave i bizarnosti. Uostalom, to je baš ono što ovaj film svakako jest- brutalan, zabavan i bizaran.

Osim što je režirao i napisao film, Leone je bio zadužen i za praktične efekte filma kroz koje je ta njegova strast prema tom svijetu koji je stvorio, zajedno s likovima poput Arta, u potpunosti došla do izražaja. Leone je ovdje bio kao pušten s lanca, što u potpunosti i odgovara samom tonu i atmosferi filma. Naravno, zbog nedostatka budžeta to nije sve tehnički savršeno, ali sam stekao dojam kako je sav novac po tom pitanju jako mudro potrošen, tako da smo dobili pravi slasher koji je na neki način odao počast nekim kultnim horor klasicima. Jer, “Terrifier 2” ima pomalo svega u sebi. Nekako sam najviše imao dojam kako film daje posvetu originalnom “Maniacu” redatelja Williama Lustiga, jednako kao i “Stravi u ulici Brijestova”, i to ponajviše, a kako drugačije, nego kroz snove glavne protagnostice. Svidio mi se i soundtrack filma koji ima tu neku elektro vibru, ali mi je malo krivo što Art i dalje nije dobio neku svoju prepoznatljivu glazbenu podlogu, nešto poput Carpenterovog Mayersa.

Spomenuo sam kako mi trajanje filma nije predstavaljalo neki pretjerani problem, ali ipak moram reći kako mi je krivo što sva ta minutaža nije iskorištena malo bolje na samom kraju filma. Naime, bez da vam bilo što otkrijem, cijelo vrijeme sam razmišljao da li želim saznati nešto više o Artu ili je pak bolje da on ostane misterija. Pa ipak, razvoj same radnje doslovno te tjera da postavljaš pitanja oko samog širenja te priče i same misterije oko njega, a što je očito bila redateljeva  namjera. Naravno, nisam očekivao da dobijem odgovor na baš svako pitanje, ali nisam ni mislio kako ću nakon ovog filma otići iz kina sa više upitnika iznad glave, nego što je to bio slučaj sa originalom. No siguran sam da će se puno toga razjasniti u trećem nastavku koji je već najavljen, tako da ću se ipak morati još malo strpiti.

Moram još nešto reći vezano uz dobno ograničenje ovog filma. Što god netko mislio, ono je tu s punim razlogom. No čak i ako zažmirimo na dob, mislim kako je prije svega bitna zrelost za gledanje ovakvog tipa filma. Tu naravno mislim na onu emotivnu zrelost, a koju većina današnje djece nema, što dokazuje njihovo ponašanje za vrijeme projekcija, čime ne pokazuju samo svoj neodgoj već time uništavaju doživljaj svima onima koji su došli uživati u filmu za koji su platili ne baš tako jeftinu kartu. To se posebice odnosi na one mlađe od dvanaest godina. Da, i oni idu na ovaj film, tako da smatram kako je odgovornost na roditeljima koji bi trebali znati da li je njihovo dijete spremno za tako nešto. Naravno, nisu ni odrasli iznimka jer ima i takvih slučajeva kada se i puno stariji ponašaju nakaradno, kao recimo ekipa koja se na projekciji doslovno opijala, da bi na kraju od pijanstva jedva izašli iz dvorane. Mislim kako bi u tom pogledu kontrole tribale biti puno strože, jer kino je mjesto kulture  gdje želim uživati u filmu, a ne slušati nečije razmaženo derište kako divlja po dvorani dok mu neodgovorna materetina ispija kave po trgovačkom centru. Nekako mi se čini kako bi takve jedino mogao preodgojiti upravo Art klaun.

“Terrifier 2” je napravljen ponajviše za fanove originala. Sve ovo što sam napisao u ovom osvrtu zapravo bi se moglo sažeti u tu jednu rečenicu. Jer, ovo suštinski i jest film koji se gleda isključivo zbog njegove glavne zvijezde – Arta klauna. No čak i ako niste gledali prvi film, ali imate ljubav prema hororima, posebice slasherima, onda vas uvjeravam kako ćete u njemu itekako moći uživati.