Cry Macho

Clint Eastwood. Točka.  Kada bi se opis bilo kojeg filma u kojem glumi ova glumačka i redateljska gromada sveo samo na njegovo ime i prezime, mislim kako bi to bilo sasvim dovoljno da poželite sjesti na konja, pardon u auto, i put najbliže kino na gledanje filma. Clint je zaista institucija u punom smislu te riječi, nenadmašna karizma i lik sa kojim je filmska umjetnost neopisivo obogaćena. Kažu kako nema ljudi koji nisu zamjenjivi, ali za nekoga poput Clinta ta tvrdnja nikako ne vrijedi. Jer kroz filmsku povijest je bilo i biti će karizmatičnih filmaša, ali u tolikoj mjeri kao što je to Clint – bojim se da više neće nikada.

Razmišljajući malo o svemu ovome, moram priznati kako mi se odmah razvuče najveći mogući osmijeh na lice. A znate zašto? Zato što je ta legenda još uvijek među nama, i ne samo to – sa devedeset jednom godinom na leđima još uvijek radi ono u čemu je uvijek bio najbolji – snima, režira i glumi. Nevjerojatno je to postignuće koje stvarno zaslužuje svako moguće poštovanje, i baš zato sam sa posebnim guštom otišao u kino pogledati, kako kažu, njegov posljednji film – Cry Macho.

A story of beeing lost…and found.

Citat koji smo mogli pročitati na plakatu filma u velikoj mjeri oslikava sve ono što će nas dočekati istog trenutka kada se ugase svjetla kino dvorane. Cry macho nije film koji ćete možda očekivati kao idealan oproštaj Clinta Eastwooda, ali baš je u tome njegova ljepota. Pokušati ću vam objasniti kroz ovaj osvrt zašto je upravo ovakav film i u ovom trenutku bio savršen izbor za Eastwooda. Cry Macho, ako ćemo ga gledati scenaristički i kroz samu radnju, ima itekako puno mana, te je daleko od savršenog filma.

Dapače, da je u glavnoj ulozi neki drugi glumac, vjerojatno bi i meni bio dosadan i bez ikakvog smisla. Međutim, to je argument koji je mene, iskreno govoreći, uvijek živcirao. Znate one izjave tipa – jao da to nije režirao taj i taj redatelj, ili da ne glumi taj i taj glumac, svi bi pljuvali po filmu. Pa naravno, majstori, da ne bi bilo isto, u tome i je bit svih tih velikih filmskih gromada, a kada je u pitanju Clint onda za mene zbilja nema veće. Naravno da je Cry Macho film koji se gleda zbog Clinta, pa iako je daleko od njegovih najboljih radova, nekako su se u njemu skupilo sve ono što je Clint bio, jeste i ono što će zauvijek ostati.

Najveća vrijednost ovog filma upravo je zrcalo života kojeg se Clint u nijednom trenutku ne srami. On ga grli, baš kao što grli i starost koja će nas sve sustići. Da, znam da mnogima od vas neće biti lako gledati Clinta kako hoda pogrbljeno dok kroz promukli glas izgovara rečenice, ali upravo je to ono što je mene najviše oduševilo u njegovoj izvedbi. Živimo u vremenu gdje većina glumi neko savršenstvo, gdje se ljudi igraju Boga pa odlaze na razne operacije koja će im donijeti vječnu mladost, dok pravu ljepotu odbacuju od sebe. Ta prava ljepota upravo je životni proces u kojem se ponekad gubimo, ali se na kraju uvijek pronađemo, baš kao što se pronašao Clint u ovom filmu. I meni je to bilo baš predivno za gledati.

Radnja filma je poprilično jednostavna – Eastwood glumi Mikea Miloa, nekadašnju zvijezda rodea koji preuzima posao dovođenja sina svog bivšeg šefa iz Meksika. Upravo je kroz tu jednostavnost Clint želio postaviti priču između izgubljenog i nađenog. Ti izgubljeno/nađeni trenuci najbolje se reflektiraju upravo kroz njegov odnos sa dječakom Rafaelom (Eduard Minettom). U tom procesu nema trenutaka koji će vas držati na rubu sjedala, ali sama ta ideja o otkrivanju i pronalaženju likova, posebice onog Eastwoodovog, jako mi je dobro sjela.

Clint se kroz lik Mikea na neki način oprašta sa svime što je nekoć bio, kako u fizičkom, tako i metaforičkom smislu. Konji kao utrka sa vremenom, pokvareno auto uz cestu, sve to nam servira Clint kroz cestu ovog filma, a koja je zapravo cesta naših sudbina koju nikako nećemo moći izbjeći. Ima jedna predivna scena gdje paralelno vidimo konje i auto, baš poput neke bitke sadašnjosti i prošlosti – sadašnjosti koja je oslikana zahvaljujući upravo tim prošlim vremenima. Njihov međusobni susret i prihvaćanje onoga što je bilo i onoga što živimo sada, jedini je pravi recept za življenje, a ne preživljavanje onoga što nas tek čeka. Mike je lik koji nam puno toga kaže i to na način da ne govori puno. Mi takoreći ne znamo ništa o njemu, ali znamo sasvim dovoljno kroz kadrove sa kojima nas je i ovaj put, i to kroz svoju prepoznatljivu režiju, počastio Eastwood. Meni se osobno najviše urezao u sjećanje jedan kadar kojem ću se vratiti kasnije, jer mi se nekako čini prigodnim da upravo uz taj opis završim pisanje ove svoje recenzije.

Što se tiče ostatka glumačke ekipe, mislim kako je mladi Eduardo Minett imao jako težak zadatak, jer nositi film uz Clinta Eastwooda zbilja nije bilo jednostavno, posebice što mu je ovo prvi film koji je snimio u životu. Njegov lik sasvim sigurno nećete zavoljeti, dapače biti će vam u velikoj mjeri iritantan, te će vam itekako ići na živce. Međutim, volio bih kada biste na njega gledali u jednom drugom smislu, a to je upravo kroz (ne)pripadanje. Rafa je dečko kojeg su oba roditelja odbacila na neki način, on se osjeća neželjeno, te je netko tko nije odrastao, najblaže rečeno, u dobroj atmosferi. On se u početku opire bilo kojoj mogućnosti za neki dublji odnos sa Mikeom, da bi tek kasnije stvorio sa njim povjerenje i vidio u njemu nekoga kome vjeruje.

Problem kod njegove izvedbe u velikoj mjeri se ocrtava u preglumljivanju kroz neke scene, ali razmišljajući malo o njemu, nekako sam došao do zaključka kako taj dojam nije slučajan. Naime, prije nego li ga upoznamo, mi o njemu imamo sasvim krivu sliku, jer ga zamišljamo kao nekog buntovnika, dok on na kraju ispadne samo netko tko traži zaštitnika, očinsku figuru i mjesto gdje će pripadati. Clint ima običaj biti neka vrsta mentora u svojim filmovima, sjetimo se samo Djevojke od milijun dolara ili pak Gran Torina. Ovdje to možda nije na toj razini, ali svejedno nije nimalo zanemarivo.

Biti macho je glupo, jer kad si mlad misliš da znaš sve, ali kad shvatiš da ne znaš onda bude prekasno. Ovako bi se nekako mogla najbolje opisati Clintova definicija ‘mačizma’, jer biti ‘mačo’ ne znači biti fizički jak, već dostojanstveno odrastanje ali i sazrijevanje u kojem nećeš morati raditi nešto samo zato da bi privukao pažnju. Povezivanje sa drugim ljudima, ali i odnos sa njima, baš kao i pomaganje nekome kome je to potrebno, bilo da se radi o prijatelju, bratu, nekome sa ulice, sasvim je svejedno. To je definicija ‘biti macho’ po Clintu, odnosno biti snažan, ali i biti ranjiv. On je to pronašao, dok je dječak i dalje izgubljen, zato mu je i pijetao ‘macho’ toliko važan, jer u njemu vidi onu snagu kakvu bi on želio jednog dana imati.

Kada su u pitanju ostale sporedne uloge, onda mi se najmanje svidio lik Rafaelovog oca Howarda ( Dwight Yoakam), koji mi je totalno bio neuvjerljiv i na momente poprilično komičan, iako za tu komičnost nije bilo nikakve potrebe. Sa druge strane iznenađujuće dobre su mi bile ‘Clintove žene’, posebice Marta sa kojom je i ostvario odnos koji u jednoj maloj mjeri podsjećaju na ‘Mostove okruga Madison’. Druga žena, vatrena i seksipilna Leta (Fernanda Urrejola) savršen je primjer nekoga tko želi imati određenu moć, ali željeti i moći u njenom primjeru nije baš tako lako ostvarivo. Ako postoji baš nešto od čega Cry Macho posebno pati, onda je to scenarij koji je u dosta scena poprilično naivan i pun rupa. Primjerice sam lik Mikea često se nađe u nekim poprilično bizarnim situacijama koje u velikoj mjeri uopće ne odgovaraju samoj radnji, te jednako tako ubijaju samu mogućnost radanja bilo koje jače tenzije. Uvod je također mogao biti drugačiji, posebice šta iste stvari koje smo saznali na početku, saznajemo u zadnjoj trećini filma i to na puno prirodniji način.

Cry Macho nije film koji će svima sjesti, ali možda ćemo njegovu pravu vrijednost u onom metaforičkom smislu vidjeti tek kada Clint više ne bude među nama. Da, znam, ovo je teško i za napisati ali svi smo svjesni da će taj trenutak jednom doći, pa ćemo onda valjda pronaći način da barem pokušamo shvatiti što nam je Clint želio poručiti sa ovim filmom. On sigurno ne spada među njegove najbolje filmove, ali ga trebamo itekako cijeniti, baš kao i činjenicu da je Clint još uvijek u radnoj snazi, odnosno da još uvijek radi i snima. Cry Macho je film kadra koji djeluje poput meditacije, te film koji itekako ima (Clintovo) srce koje neumorno i dalje kuca. Gledajući ga u ovom filmu, nikad nisam pomislio da bi trebao prestati, već kao nekoga tko dostojanstveno stari, što se savršeno uklopilo u priču. Sjećate se kada sam napisao da ću se na kraju osvrta vratiti na jednu scenu koja mi je najviše ostala u sjećanju? I evo, dok pišem zadnje rečenice ovog filma, i dok vani neumorno pada kiša, meni je u glavi samo kadar u kojem Clint skida šešir i lagano kreće na odmor, dok mu boje zalaska sunca dodiruju kosu. Koliko je samo simbolike u toj slici, koliko ljepote, koliko topline, koliko srca, koliko života. Baš poput svega onoga što je Clint bio i onoga što će za mene uvijek ostati.