Luca

Prije par dana pročitao sam u jednim našim dnevnim novinama kako bi kvalitetu bilo kojeg crtića trebala ocjenjivati prvenstveno djeca, a tek onda svi ostali. Apsolutno se slažem sa tim, jer dječje oči su one koje najiskrenije gledaju, i to ne samo crtane filmove, već i svijet oko sebe. Onih odraslih, pogotovo koji su izgubili dijete u sebi danas je puno previše, pa se čini sasvim lipo maštati svijet koji bi bio po mjeri i guštu onih najmlađih. Kako bi mogao izgledati takav svijet prikazuje animirani film Luca, najnoviji Pixarov naslov kojeg možete pogledati u našim kinima.

O samom filmu prije gledanja nisam ništa znao, tako da sam se u sklopu redovne vikend maraton matineje odlučio provozati sa Lucom i, naravno, svojom dragom filmofilkom. Prvo što bih htio pohvaliti kod ovog filma svakako je sinkronizacija. Moram priznati kako nisam preveliki fan sinkronizacije, jer više volim čuti originalne glasove, ali kad je u pitanju ovaj film, onda zbilja moram reći kako je u tom smislu napravljen jako dobar posao. Film također vizualno izgleda odlično, posebice same lokacije koje smo doslovno mogli osjetiti preko velikog kino ekrana. Za to nisu zaslužni samo prekrasni kadrovi, već i likovi koji se sa svojim živopisnim karakterima savršeno uklapaju u tu jednako tako živopisnu prirodu.

U središtu filma nalaze se Luca i Alberto. Oni su srce i duša filma, dok njihov odnos stvara jednu šarmantnu priču o iskrenom prijateljstvu i važnim životnim preprekama, pobjedama, porazima i vrijednostima. Oni su likovi koji se međusobno trebaju, ali ne u smislu da ne mogu jedan bez drugog, već zato što im njihova povezanost pomaže da otkriju (svijet oko) sebe. Otkrivanje svijeta glavna je nit vodilja ovog filma, što u suštini nije ništa novo, ali je sam pristupu opet nekako drugačiji i snažniji nego što smo to inače navikli.

Redatelj Enrico Casarosa to radi na način da mijenja likove, njihova razmišljanja i zapažanja paralelno sa opasnošću otkrivanja nečeg novog i drugačijeg. Kako se mijenja svijet i kako se stvaraju prijetnje sa kojima se moraju suočiti, tako se mijenjaju i oni sami. Taj pristup kao rezultat ima međusobno prihvaćanje, ali ono stvarno i iskreno, bez imalo cinizma. Siguran sam da će mnoge od vas sam pogled na film vratiti u vaše ljetne avanture, odnosno onaj period kada ste kao djeca provodili ljetne praznike sa svojim prijateljima.

Ljeto nekako uvijek ima tu vrućinu nostalgije bezbrižnosti, naivnosti i avantura. Luca tu nostalgiju diše sa kadrovima dječje nevinosti, bezbrižnih šala kroz scenarij koji izaziva dječački osmijeh na lice. Meni su kao filmofilu posebno bile drage scene u kojima su se u pozadini mogli vidjeti naslovi nekih kultnih filmskih klasika, poput Praznika u Rimu sa Audrey Hepburn i Gregory Peckom u glavnim ulogama. Prikaz karaktera u filmu savršeno je oslikan kroz predivne boje talijanskog sela, posebice zelene i plave.

Film na taj način dobiva šarm zahvaljujući kojem uvijek možete pronaći neki kadar koji će vas zanimati i impresionirati. I tu dolazi do one magije koju uvijek osjećamo kroz Pixarove filmove, ne samo kroz animaciju koja je savršena, već kroz samu priču i karaktere. Luca i Alberto su drugačiji ispod mora i na površini, ali sa jednim zajedničkim ciljem – žele osvojiti vespu na jednom natjecanju. Kakve li savršene simbolike, jer nismo li svi mi u potrazi za svojom vespom koja će nas odvesti do ispunjenja svih naših želja. Međutim, postoji jako puno ljudi koji imaju strah uopće sjesti na tu vespu, bojeći se da ne padnu niz nizbrdicu života. I zato je veliki uspjeh uopće i krenuti na to putovanje, a još veći i prihvatiti kako će ono biti sve samo ne idealno.

Luca je film o prihvaćanju nas samih, odnosno točno onakvih kakvi jesmo. Svijet koji nam ovaj film prikazuje nije savršen, ali baš radi toga su izazovi koji su stavljeni pred nas vrijedni ‘igranja’ i življenja. To su izazovi koji će nas gurnuti u igru u kojoj se nećemo bojati podijeliti sve naše ideje, želje, potrebe, i sve to bez straha što će netko drugi misliti o nama. Luca i Alberto smo svi mi, pa se tako vrlo lako možemo prepoznati u trenucima kada oni upoznaju Giuliu, curu sa kojom se povezu upravo kroz to ‘drugačije’. Međutim, bilo bi pogrešno to drugačije povezivati sa bilo čim, već to treba gledati u puno širem smislu.

Luca tako nikako ne cilja na LGTBQ tematiku kao što su pisali neki strani kritičari, već općenito priča o tome kako možeš biti sve što (po)želiš. Stvarati isključivo fokus na jednu temu, zapravo bi bila diskriminacija, jer Luca govori upravo suprotno i obraća se svim ljudima koji se osjećaju drugačije i neprihvaćeno od strane okoline. Osjećaj drugačijeg nije rezervirano samo za gej populaciju, taj osjećaj može imati bilo tko. Primjerice, nedavno je veliki Tarantino izjavio kako je bio ponižavan od strane vlastite majke koja je smatrala da je njegovo pisanje gubljenje vremena. I zato Luca nije nikakav prikriveni ‘gej’ film, već film o prihvaćanju svih onih koji se osjećaju neprihvaćeno od strane okoline i(li) svojih bližnjih.

Alberto je savršen primjer nekoga tko na van djeluje cool, ali koji istovremeno krije bol u sebi. Taj kontrast onoga što jesmo i što prikazujemo prema van, najbolje je prikazan upravo kroz njega. Isto tako, rađanje prijateljstva između Alberta, Luce i Giulije izgleda točno onako kako bi pravo prijateljstvo, ali ono iskreno, trebalo biti. I baš zato se mi i brinemo za njih kao grupu, ali i individualno. Film prikazuje prave životne vrijednosti, ali trenutke kada one budu iznevjerene, i to od strane ljudi od kojih to najmanje očekuješ. Sa tim se, također, vrlo lako povezati, posebice kada se sretneš sa osobama koje će imati jednu priču sa tobom, a onda sasvim drugačiju kada ti nisi u blizini. To sam uvijek smatrao činom izdaje koji se ne oprašta, jer ako ista mrzim onda su to dvolični i licemjerni ljudi.

Scena u filmu koja pokazuje šok te izdaje, kroz savršen kadar u kojem se kroz fizičko otkrivanje zapravo otkriva ono ružno unutarnje, definitivno najbolje oslikava ‘život u slici’. Bez da vam ista otkrijem, jer to nikad ne činim, reći ću da mi je zadnjih desetak minuta filma bilo poput hrpe emocionalnih udaraca koji su me neprestano udarali jedan za drugim, i to bez milosti. Taj prikaz zabrinutih roditelja koji se brinu o djeci koja će otkriti svijet koji ih neće prihvatiti onakvim kakvi jesu sa jedne strane, te djece koji razmišljaju o tome kako će pronaći nekoga tko će ih voljeti baš zbog toga što oni jesu sa druge strane, zapravo najbolje osjeća glavnu poruku filma – otkrivanje sebe u novom svijetu, ali i svijet koji otkriva kako prihvatiti druge, bez obzira na sličnosti i razlike. Svaki put kada Pixar snimi neki film, očekivanja uvijek narastu do maksimuma. Mislim kako je u tom smislu Pixar postao ‘žrtva’ vlastitog uspjeha, jer ljudi doslovno od svakog filma sa njihovim potpisom očekuju pravo malo remek djelo. Luca nije remek djelo, ali je film koji je topao, važan i vrijedan, posebno u današnjem vremenu, i kao takvog bi ga i trebalo gledati.

Luca je optimističan i šarmantan film koji priča odraslu priču kroz dječje oči, dok ga njegova skromnost čini intimnijim i toplijim od nekih puno ‘većih’ Pixarovih filmova. Upravo je u tome njegova najveća vrijednost, jer dok ga gledate imate osjećaj kao da buljite u zvijezde na nebu. Svaka od tih zvijezda je posebna, baš kao što smo svi mi posebni, sa svim manama i vrlinama. Postoje momenti u filmu kada Alberto savjetuje Luki da svaki put kad čuje neki unutarnji glas da nešto ne može ili kad se boji nešto napraviti, samo vikne…Silenzio, Bruno! Iskreno, nakon gledanja ovog filma, taj savjet redovno koristim. Baš zato je Luca predivan film, ne samo za one koji se osjećaju kao autsajderi, već za sve Luke ovoga svijeta – djecu, odrasle, sasvim je svejedno.  Jer dok god zajedno tjeramo Brunu, a prihvaćamo Luku, svijet zaista može biti ono što uistinu jeste – prekrasno mjesto za život. I zato kažem…Silenzio, Bruno! Ciao, Luca!