Zack Snyder’s Justice League

‘Traži se novi arhitekt.’

Naslovnica Daily Planeta kao da vrišti onaj Supermanov urlik na samom početku filma “Lige pravde”. Metaforički rečeno, naravno, jer vrlo je lako zamisliti Zacka Snydera kako ‘kriptonski’ urliče svom snagom – dajte mi da napravim ono što sam započeo. Međutim, umjesto pravog arhitekta, šefovi studia Warner Bross unajmili su Georgea Costanzu, pardon Joss Whedona. Ishod? Ah, bolje da se ne podsjećamo. Godine su prolazile, razočaranje “Ligom pravde” bilo je toliko da se ime tog filma nije uopće izgovaralo, i to u tolikoj mjeri da je postao Voledemortov DC. Ne zato što su ga se ljudi bojali, već zato što su ga se sramili. Iskreno, meni je film bio prije svega konfuzan, toliko da sam iz kina izašao sa osjećajem kao da sam čitao komičnu verziju “Braće Karamazovi.” Ali znate što je najbolje u cijeloj priči? Što tada ni ja, baš kao ni mnogi drugi filmofili, nismo uopće bili svjesni koliko je taj film zapravo bio loš. Sve do prije nekoliko dana kada se sve promijenilo.

Kažu kako je pravda spora, ali dostižna. U slučaju Zacka Snydera ta se teza apsolutno pokazala točnom. Ali ajde, kada već prosipam narodne mudrosti, sjetimo se i još jedne prigodne, a koja mudro glasi – ‘u svakom zlu ima nešto dobro.’ I stvarno, pandemija korona virusa, ma koliko god mi se želudac okreće od tog s*anja, donijela je puno toga dobroga i pozitivnog, ma koliko to čudno zvučalo. Neću sada ulaziti u socijalne teme, jer to nije ni tema, pa ću se samo zadržati na onim filmskim, a to je, vjerujem, ono što vas najviše zanima. Naime, u cijelom ovom ludilu, pokazalo se, sasvim prigodno, koliku moć imaju ljudi kada se ujedine.

Možda će to sad nekome zvučati smiješno, ali upravo se na primjeru ‘Lige pravde’ najbolje pokazala čvrstina i snaga jedinstva. Tu sada uopće ne govorim o samom filmu, jer pravi superjunaci cijele ove priče nisu ni Batman ni Superman, već fanovi koji su isključivo svojom iskrenom ljubavlju i strašću omogućili da ovaj film, odnosno Zack Snyderova ‘Liga pravde’ ugleda svjetlo dana. Nitko nije više mogao ignorirati pokret #RestoreTheSnyderVerse koji se brojao u milijunima. I tako smo, nakon skoro četiri godine, dobili film koji smo tako dugo čekali. I koji smo itekako zaslužili.

Mi fanovi, jednako kao i Snyder kao redatelj. Nažalost, film se nigdje nije mogao vidjeti u kinu, što je prava šteta ako mene pitate, jer upravo je ovakav epski film zaslužio da ga se vidi na najvećem mogućem ekranu. Ali opet, nećemo se lagati, teško da bi bilo koje kino uopće željelo prikazati film od četiri sata, tako da ako je ista dobro proizašlo iz svih tih streaming platformi, onda je to svakako činjenica da su redatelji dobili mjesto u kojem će njihova kreativna vizija biti u potpunosti naslikana, odnosno divljenja na radost svih filmofilskih promatrača.

Ono što je odmah većini upalo u oko, bio je 4:3 format filma. Mnogima se to nije svidjelo, prije svega jer su navikli na široki format slike u najboljoj mogućoj rezoluciji. Međutim, takvi bi trebali znati da je upravo taj format savršen za još savršeniji, odnosno bilo bi preciznije reći širi ugođaj filma. Naime, o čemu se radi?  Kroz taj format vidimo doslovno širu sliku, posebice nekih stvari na koje uopće možda ne bismo obraćali pažnju, a koje su itekako bitne za ugođaj filma. Zapravo, vidimo sve ono što bi se eventualnom širinom povećalo, pardon zumiralo, u potpunosti izgubilo. Ne želim uopće ni pomisliti kako bi sve to skupa izgledalo u IMAX kinu, ali to je opet san koji teško da će biti dosanjan, tako da je bolje da se ipak iz njega probudimo. Posebice što ni realnost nije toliko loša, dapače.

Zack Snyderova liga pravde ne samo da je vizualno bolji film od onog prvog, nego ga je u svakom drugom segmentu, baš u stilu Aquamena, potopio na dno filmofilskog oceana. Ovaj film prije svega ima priču likova, oni imaju svoju pozadinu, svoje razloge. Ono što je najvažnije, kod svakoga od njih mi vidimo napredak karaktera, njihove osobne borbe, emocije. Likovi, ma koliko god superherojski bili, nikad nisu bili toliko humaniji, ranjiviji, odnosno slični većini nas. I tu je nastala ona povezanost koja je bila itekako potrebna, ne samo zato da bismo zavoljeli te likove, nego da bismo se i povezali sa njima.

Ovaj film je ponovno oživio mitologiju DC svemira, i to u doslovnom smislu. Osjećaj nakon gledanja je poprilično melankoličan, posebice što smo osjetili koliko može biti bolno izgubiti nešto vrijedno, snažno i moćno. U tom trenutku smo svi mi bili Zack Snyder, jer uzeti nekome na onakav mučki način kreativan rad, naprosto zaslužuje svaku moguću osudu. Pa ipak, cijena svega toga se na kraju isplatila, posebice kada govorimo o epskim elementima ovog filma, a njih itekako ima. Mnogima se baš zato učinila pretjerana izjava redatelja kako je ovo na neki način njegov ‘Gospodar prstenova.’ Naravno, u onom epskom smislu ta paralela itekako ima smisla, posebice ako obratite pažnju na jedan važan detalj.

Naime, film ima određene flashback scene, odnosno prikaz određenih događaja koji su bili neposredni uzrok svega onoga što će se tek dogoditi. I to je meni u filmu savršeno prikazano, ne samo radi odličnih filmskih elemenata – slike, zvuka, kamere itd. Sve je to super, ali mene je najviše oduševila činjenica da smo mi cijelo to vrijeme bili u tim scenama. Imao sam osjećaj ne samo da gledam te borbe, nego da sam i njihov aktivni sudionik. To nije neki problem postići kada imaš radnju koja za epilog ima tako neku epsku stvar kojom svjedočiš, ali kod flashback scena je to prava rijetkost. I baš zato je ovaj film itekako zaslužio da ga se nazove i naziva epskim. Iako je uvriježeno mišljenje kako DC i Marvelovi filmovi tjeraju ljude da ostave mozak na pašu, ovaj film je i tu predrasudu razbio. Tijekom cijelog trajanja od četiri sata, radnja filma vas doslovno tjera na razmišljanje. Ne u smislu sprinta, nego maratona koji će vam dati dovoljno vremena da promislite o onome što ste odgledali, baš kao i da pokušate predvidjeti ono što će se tek dogoditi. Zapravo, čini od vas velikog brata koji sve to promatra iz sobe, da biste na kraju odlučili tko je za vas pobjednik. Fora je jedino u tome što u ovom filmu nema jednine, nego samo množine. I to je najveća moć i vrijednost Lige pravde.

Film kojem je dozvoljeno da diše, baš kao i njegovim likovima. Osjećaj protoka vremena je vidljiv u svakoj minuti filma, pa samim tim i dubina likova koji upravo kroz taj vremenski period izgrađuju sebe kao osobe, sa svim manama i vrlinama. Još od ‘Marvelovog Endgamea’, superjunaštvo nikad nije izgledalo toliko čovječno. Liga pravde, bez obzira na dužinu filma, u nijednom trenutku nije dosadan. Radnja se bilda polako, tako da napetost koja vodi do neizbježnog sukoba dolazi posebno do izražaja upravo u onom pravom trenutku. Često se kod puno kraćih filmova ta napetost do početka kraja izgubi, tako da vas onda u potpunosti izgube i radnja i film. Ovdje to nikako nije slučaj, prije svega zato što je redatelj pored priče imao i viziju, odnosno način na koji je želi dosanjati. Snyderova vizija se gleda i osjeća, i to ne samo zahvaljujući stilu. Da, stil je uvijek tu, prisutan je, nego je stvar u tome što svaki dio ovog filma savršeno pristaje svom mjestu. Od tona filma koji kroz sliku prikazuje emociju likova, scene i kadra, pa sve do glazbe koja tu istu emociju donosi u naša srca.

Film koji ima svrhu, ali i motivaciju. Sve to ima ama baš svaki lik, bio on pozitivac ili negativac. Čak i humor funkcionira, posebice jer ne postoji tu reda radi, već sa smislom i razlogom. Iako trajanje filma od čak četiri sata nije nešto što se često viđa, mislim kako je licemjerno prebacivati ovom filmu dužinu, posebice kad to dolazi od strane onih koji nemaju nikakav problem sezonu jedne serije odgledati u jednoj noći. Ako ste u tom timu serijofila, onda vjerujem da će vam se upravo taj serijski način najviše svidjeti u ovom filmu. Naime, priča je ispričana kroz pet dijelova plus epilog, tako da ćete imati osjećaj kao da gledate filmične epizode omiljene serije. Ali nemojte misliti da ćete u bilo kojem trenutku osjetiti potrebu za predahom, jer kada trka sa ‘Ligom pravde’ krene, onda vas ni Sharon Stone u Sirovim strastima neće natjerati na pauzu.

“Ne računaj sa tim, Batmane”, Doba junaka, “Ljubljena majka, ljubljeni sin”, “Stroj promjene”, “Svi kraljevi konji” i sa epilogom naziva “Dvokratni otac”, ovaj film sadrži sve ono što bi jedan epski film trebao imati, i sve ono što onaj nesretni prvi film nije imao. Kroz sve te (pod)naslove, mi upoznajemo jezgru priče i likova. Neki dijelovi su iz današnje perspektive posebno zanimljivi, u smislu da su se između ova dva filma snimili neki filmovi čiji su događaji (ne)posredno i vezani upravo uz Ligu pravde.

Od samog početka filma upoznajemo svijet nakon događaja koji se dogodio na kraju filma Batman v Superman. Posljedice Supermanove smrti još su uvijek vidljive.  Zapravo, bilo bi prigodnije reći kako nikad jasnije nisu bile prikazane. Toliko je samo emocija u filmu, da je to bio tek uvod u sve ono što nas čeka. Uvodna špica kao prigodni uvod priče gotovo da su u savršenom skladu, što je dojmljivo iz više razloga, pogotovo ako znamo da taj sklad vezu “uzrok i posljedicu” događa(n)ja. I sada dolazimo do karakterizacije i dubine likova, a što ovaj film čini toliko povezanim sa publikom. Iako nam se nikad nije bilo teško povezati sa Supermanom i Batmanom, jer ipak su to junaci našeg odrastanja, imam osjećaj kako se Snyder u tom pogledu najviše potrudio, i to u smislu da ih gledamo kroz ranjivost, a ne superherojstvo.

Batman je upravo tako u početku i prikazan. “Zagrljen” grižnjom savjesti odlazi regrutirati ekipu koja će mu pomoći da ispravi sve ono što ga muči. Kada je u pitanju Batman, posebno mi se svidio ponovni ‘pronalazak’ odnosa između njega i Alfreda. Jeremy Irons kao Alfred u svakoj sceni briljira, tako da je pravi gušt bio gledati ovaj legendarni dvojac, i to u scenama koje su ozbiljne, ali i zabavne. Slično se može reći i za Alfredov odnos sa ostatkom ‘Lige pravde’, posebice kada odrađuje batlerovski posao. E, to je onaj suptilni humor koji je tako nedostajao u prvom filmu.

Kada je riječ o Supermanu, onda je emocija još veća. Spomenuo sam moć jedinstva, a upravo je ta moć bila toliko moćna u jednoj sceni kada se Supermanu obraćaju različiti glasovi, mislim da možete pretpostaviti čiji, i koji su ujedinjeni u svojoj poruci. Oni nisu u sukobu, već su kao jedno, iz njih Superman crpi svoju najveću snagu, pored svih super moći koje posjeduje. On nije slomljen, nije sam.

Magična je i kinematografija filma upravo sa Supermanom u glavnoj ulozi, tako da se vrlo lako zamisliti kako smo i sami dio tog svijeta. Uostalom, zar nije Wonder Woman jednom rekla – možeš biti što god želiš. Eto, u tom trenutku sam poželio najviše biti upravo Superman. Supermanova draga, Louis Lane, koja je u prvom filmu bila svedena na pojavnost bez smisla i razloga, ovdje je dobila sasvim dovoljno prostora u smislu da nam njena nebitnost odjednom postane bitnost. Sva njena siva rutina koja joj je postala svakodnevnica nakon Supermanove smrti, ovdje je itekako bitna u pogledu budućih dogradanja. Rutina koja je važna, baš kao i ona. Baš kao i Superman.

Isto tako bih izdvojio jako emotivan razgovor između nje i “Marthe.” Ono što je u prvom filmu izgledao kao razgovor između Kome i Jure u seriji ‘Zauvijek susjedi”, ovdje je dobio toliko moćnu dimenziju koja je oslikala emociju mnogih likova, posebice same Louis. Taj razgovor nas je natjerao da otkrijemo zašto smo toliko taj lik voljeli, i zašto ga još uvijek volimo. Spomenuo sam prethodno kako su neke scene iz današnje perspektive dosta simbolične, a to se najviše oslikava kroz lik Aquamana. U međuvremenu smo dobili njegov samostalni film, pa sam se tako gledajući ovaj film osjećao kao da sam u Tenetu. Iz te perspektive smo mogli vidjeti kako je Snyder zamislio Aquamenovu priču, posebice kroz pojavu Willema Defoea u ulozi Vulka koji će za njega biti itekako bitan.

Najveća vrijednost tog ‘povratka u prošlost budućnosti’ kroz repetiranje bilo je i zamišljanje nekih budućih solo filmova koji su u pripremi, kao npr. Flasha ili Cyborga. Wonder Woman, superžena u koju smo se zaljubili još od filma Batman v Superman, ovdje je prikazana, usudio bih se reći, dosta hrabro. Snyder nikad od svojih heroja nije radio svece, pa mu tako nije strano prikazati bilo kojeg superheroja kako se nemilosrdno obračunava sa ljudskim negativcima. Taj ubilački dio ovdje je jasno prikazan i u tome nema ništa loše, posebice što su svi ti likovi to itekako zaslužili. Sa druge strane, kroz samo jednu rečenicu ona podsjeća na humanost radi koje je obožavamo, pored svih ostalih vrlina. Humor u filmu iz 2017. je bio dosta problematičan, što se posebno odnosilo na Flashov lik. Nakon odgledane Snyderove verzije, zbilja se moraš zapitati kakvi to likovi odlučuju o konačnoj verziji filma, posebice kada vidiš koje su sve scene imali na raspolaganju. Na stranu to što su ih odlučili ignorirati, ali da su ih barem zamijenili nečim boljim. Ne, oni su odlične scene i odličan humor, zamijenili sa užasnim scenama i užasnim humorom. To me posebno naživciralo, pogotovo što je Flash glavna faca jedne od najsuperherojskijih scena filma.

Kada sam pričao o konfuznosti prvog filma, onda sam tu prvenstveno mislio na Steppenwolfa. Taj lik se u prvom filmu pojavi kao ovrha za račun koji niste platili prije nekih deset godina. Niti vi znate odakle je to došlo, niti znate o čemu se tu radi – ama baš ništa. Ovdje, međutim, mi vidimo cjelovitu pozadinu njegovog lika. Od njegovih osobnih motiva, pa sve do odnosa sa još jednom ‘negativnom facom’ – Darkseidom. Steppenwolf ovdje izgleda čovječnije, koliko god to bizarno zvučalo. Mi čak i simpatiziramo sa njim, posebice u dijalozima sa Darkseidom, gdje ga vidimo kao nekoga željnog pažnje i priznanja. Sav taj odnos jako dobro prikazuje sve njihove želje i motive kao glavne uzroke sukoba koji su se dogodili prije i koji će se dogoditi poslije.

I na kraju dolazimo do lika koji je za mene srce i duša ovog filma – Cyborg. Od lika za kojeg te nije briga, do lika za kojeg navijaš i do kojeg ti je najviše stalo. Sjećam se kad sam prvi put gledao Batman v Superman kako sam bio oduševljen sa Wonder Woman i koliko sam žarko želio njen solo film. Eto, ono što je WW bila za BVS, to je Cyborg za Ligu pravde. Nevjerojatno kako su ovaj lik koji je, ponavljam, srce i duša filma, u onom prvom filmu učinili tako nebitnim. Cyborg je čista emocija od lika, toliko da nema scene u kojoj se on nalazi, a da mi ista nije izazivala suze u očima. Njegova priča posebno postaje emotivna u trenucima kada se upoznajemo sa njegovim “običnim životom”, odnosno sa svim onim što je prethodilo stvaranju Cyborga. U jednoj robokopičnoj sceni, vidimo Victora kako gleda rastrgnutog sebe, kao da se pita koliko je još ljudskog ostalo u njemu.

Odnos njega i obitelji, posebice oca, najbolji je dio filma u smislu karakterizacije likova. To ne treba čuditi, jer od njega smo i dobili najviše novog i (pozitivno) drugačijeg, posebno ako to usporedimo sa prvim filmom. Njegov karakter, ali i pitanje moralnosti, nešto je najljepše što možete osjetiti kroz Snyderovu Ligu pravde. Mi razumijemo njegove emocije, njegove odluke, baš kao i ljutnju i frustraciju. Tako smo upravo kroz Cyborga dobili potvrdu kako nije bitna duljina filma, nego ono što je u njemu. Cyborg je definitivno moj najdraži lik Lige pravde i to sa punim razlogom. Srce i duša u punom smislu te riječi.

Kada je u pitanju soundtrack filma, onda treba reći kako ćete sigurno prepoznati neke stare glazbene teme iz prethodnih filmova, ponajviše iz WW i BvS. Međutim, film ni po tom pitanju nije ljenčario, nego je kroz rad genijalnog Junkie XL-a dao filmu savršen atmosferičan ton. Te glazbene numere posebno su jake u slow motion scenama, a koje su u velikoj mjeri i zaštitni znak ovog filma. Tu bih posebno izdvojio scenu uz koju smo se upoznali sa Flashovim likom. Kada bolje razmislim, ona bi mogla i najbolje sam film. Ozbiljnost, suptilna doza humora, spas, gubitak, pobjeda i poraz. Čudno je to kako razmišljajući o nečem tako običnom, možete pronaći toliko važnih i skrivenih poruka. Glazba je važan dio ovog filma, upravo jer kroz priču priča melodiju atmosfere samih scena, kadrova i emociju likova. I ono najvažnije, imate cijelo vrijeme osjećaj da slušate glazbu “Lige pravde”, a ne pojedinačno nekog superheroja, tako da je i u glazbi ta povezanost došla do izražaja. Povezanost je ključna riječ Lige pravde, posebno kada su akcijske scene u pitanju. Akcija je bitna, mi je osjećamo, posebno u zajedničkim scenama.

Boja filma je tada posebno tamna, kao da oslikava ne samo mrak vanjštine, nego i superherojsko ljudsku unutrašnjost. Ironično, taj mrak je njihov glavni saveznik, jer ih tjera na odricanja koja će ih dovesti do krajnjeg cilja. Iako mi se u pojedinim trenucima, kada sam bio uvjeren da je film gotov, činilo nepotrebno još dosnimavati nekoliko scena, na kraju sam ipak bio zadovoljan, posebno jer mogu razumjeti Snydera koji je želio dati fanovima što više materijala u kojem će moći uživati. Tako smo dobili scenu sa Jared “Jokerom” Letom koja je samo zagolicala maštu kako bi zapravo njegov ‘osmijeh’ mogao izgledati u nekoj zamišljenoj budućnosti. Svakako scena koja možda nema toliko veze sa ‘Ligom pravde’ koliko sa cijelom tom Snyderovom vizijom DC svemira. Upravo je ta vizija ono što se osjeća u svakoj pori ovog filma.

Liga pravde je film sa više dimenzije, više energije i u kojem svaki lik ima svoje putovanje. Zack Snyder je također jedan od likova koji je imao svoje filmsko, ali i životno putovanje koje je povezano upravo sa ovim filmom. Životna tragedija koja ga je obilježila preranim gubitkom kćeri Autumn, kojoj je i posvetio ovaj film, dala mu je snagu da kroz bol stvori nešto veliko i moćno. Ja mu mogu samo zahvaliti na tome, jer kada se jednog dana, star i smežuran okrenem sa svojom filmofilkom u zrcalo prošlosti života, znam da će njoj i meni na spomen ovog filma stvoriti na licu najveći mogući osmijeh. Hvala ti, Zack.

https://www.youtube.com/watch?v=vM-Bja2Gy04