Wonder Woman 1984

Postoji mjesto, vrijeme i trenutak kada vas nešto pronađe. Znate onaj osjećaj kada se sve savršeno poklopi i kada jednostavno znate da je upravo to ono što se u tom momentu trebalo dogoditi. ‘To nešto’ može biti puno toga, ali upravo zato ‘to’ postaje ‘sve’. Za filmofile, ‘to’ je postala Wonder Woman 1984. redateljice Patty Jenkins sa prekrasnom Gal Gadot u glavnoj ulozi. Pa ipak, ako malo bolje razmislim, možda je i sebično ovaj film pripisati samo i isključivo za filmofile. Dopustiti ćete mi da malo promijenim misao, pa ću reći da je ovo film za SVE.

Razmišljajući malo o ovim svojim riječima dok ih pišem, sjetim se uvijek onih komentara kako su superherojski filmovi za djecu i kako u njima nema ništa drugo, nego samo obična akcija i to je to. Iskreno, to mi nikada neće biti jasno, jer sam mišljenja kako upravo u ovakvim filmovima postoji jedna tako divna ‘skrivena poruka’ koju samo treba znati i moći pronaći. Pa čak i ako jesu filmovi za djecu, onda i to prihvaćam jer biti dijete ne može svatko. Djeca su puno empatičnija bića nego što će odrasli ikada biti. I zato biram biti ono ‘odraslo’ dijete koje će svoju empatiju stvarati upravo kroz ovakve i slične filmove.

Međutim, postoje i među tim superherojskim filmovima oni koji se na neki način izdvoje. Oni su poput nekakvih odmetnika, ili pak glasnika koji nam šalju poruku koja je istinita i koja baš zato često nije oku i uhu ugodna. Netko tu istinu možda ne želi čuti, ali istina je ta koja oslobađa, da citiramo glavni moto ovog filma. I zaista, istina često zna biti neugodna, ali je treba prihvatiti, unatoč svim neugodnostima. Baš kao što treba prihvatiti ovaj film i svaku onu poruku istine koju sa sobom nosi.

Wonder Woman 1984. u prvom je redu ambiciozan film koji se u velikoj mjeri razlikuje od prvog filma. Svi vi koji očekujete od nastavka hrpu akcije zasigurno ćete ostati ‘kratkih rukava’, jer pristup ovom filmu je totalno drugačiji, dok je akcija oslikana kroz unutrašnja stanja likova koja je redateljica zajedno sa fantastičnom glumačkom ekipom uspjela prenijeti na nas gledatelje. Ali, nemojte se bojati, one prave blockbusterske akcije također neće nedostajati, i siguran sam da ćete se, baš poput mene, na par akcijskih sekvenci naježiti od glave do pete. Ono što, barem meni, ovaj film čini toliko posebnim zasigurno je njegova toplina. Ovo je topao ljudski film sa srcem i dušom koji vas tjera da razmišljate i osjećate.

Siguran sam da ste se sto puta znali zapitati – pa majku mu staru, zašto ja toliko volim sve te filmske likove? Što je to toliko posebno u njima da ih generacije vole i obožavaju. Ovaj film će vam dati odgovore upravo na ta pitanja. Kroz lik Wonder Woman podsjetiti ćete se zašto ste toliko fascinirani Batmanom, Supermanom i svim ostalim vašim omiljenim superjunacima. Za malog/velikog filmofila poput mene, na tom tronu obožavanih ne samo filmskih, već i životnih likova uvijek će biti i ostati Christopher ‘Superman’ Reeve. On za mene nikad nije bio samo lik iz filma, već puno više od toga. Bio mi je uzor, netko koga sam obožavao. A znate li zašto? Zato jer je imao neku toplinu u sebi. I kad god si ga vidio, osjetio bi baš to – toplinu ljudskosti. Znate kada mi se to opet dogodilo?

Jučer popodne kada sam sa svojom filmofilkom išao pogledati Wonder Woman 1984. Sve ono što sam osjećao gledajući Supermana, odjednom se vratilo ponovno u sjećanje i filmofilsko srce. Sasvim prigodno, mogao bih reći, jer i sam film jeste putovanje u neko drugo vrijeme. Upravo zbog tog putovanja film na jedan ugodan način diše nostalgiju vremena. Vjerujem da će mnogi od vas koji ste odrasli u 80tima itekako znati uživati u ovom filmu.

Međutim, kada su u pitanju likovi, oni su ostali isti, unatoč i usprkos drugačijem vremenu oko njih. I to je jaka poruka filma jer ljudi se često mijenjaju paralelno sa vremenom. Naravno da nećemo isto razmišljati o mnogim stvarima kada smo mlađi i onda kada malo odrastemo, ali nikada ne bismo smjeli promijeniti ono što mi jesmo kao osobe. Nikad ne bismo trebali dopustiti da izgubimo ljudskost.

Znam da vam ovo može zvučati kao neko predavanje prepuno patetike, ali zar ne živimo u vremenu kada se ljudskost sve više gubi? Zar ne dišemo vrijeme gdje se sve više udaljavamo jedni od drugih. Vrijeme gdje je ona toplina biva narezana poput kruha i gdje su nam ostale samo one male sitne mrvice koje nitko ni ne želi pokupiti. Iako je sasvim jasno kako je ovo jako osoban film redateljice Jenkins, ta njena osobna crta koju je iscrtala kroz film, oslikana je i kroz sve ostale likove, pa i nas same. Siguran sam daće se svatko od vas moći poistovjetiti sa barem jednim od glavnih likova, ili ako ćemo iskreno – moguće sa skoro svima. To je ona crta koja se većini neće svidjeti i radi koje će, siguran sam, film dobiti mnoge kritike. Ali kada je film poput nemilosrdnog ogledala koji prikazuje istinu, onda valjda drugačije ni ne može.

Pa ipak, istinu treba reći, a ona se oslikava u potrebi za ‘više, više , više, pa onda još malo više. “Pohlepa, glupost je prokleta“ – da citiramo pismu Tbf-a koja savršeno pristaje za sve ovo o čemu pišem. Nevjerojatno koliko su ljudi opterećeni nebitnim stvarima cijeli svoj život, dok im pored očiju prolazi ono što je zaista važno i bitno. U tom pogledu radnju filma je vrlo lako zamisliti i smjestiti u današnje doba, odnosno u drugačije vrijeme istih prokleto pohlepnih ljudi.

Slika pohlepe najbolje se vidi kroz lik Maxa Lorda, a kojeg je genijalno odglumio Pedro Pascal, većini poznat kao Oberyn Martell iz ‘Igre prijestolja’. Ovdje je Pascal u ulozi koja mu savršeno dobro pristaje. I ne samo njemu, već i cijelom filmu. WW84 tako je dobila negativca kakvog zaslužuje. I baš kao što me toplina kroz lik Wonder Woman podsjetila na Supermana, tako me na jedan sasvim drugačiji način lik Maxa Lorda podsjetio na onaj Lex Luthora , a kojeg je u Supermanu glumio Gene Hackman. Sličnosti između ta dva lika itekako ima, pa ako hoćete, baš kao i poveznica između WW i Lexa Luthora. Doduše ne onog Hackmanovog, već onog kojeg je u Batman v Superman glumio Jesse Eisenberg. Mislim kako se svi sjećamo scene iz filma gdje je upravo na Lexovoj zabavi zablistala Diana, odnosno WW. To je ona poveznica koja mi odmah padne na pamet. Slika Gal Gadot u prekrasnoj haljini koja ostavlja bez daha.

No, vratimo se mi na Max Lorda, čija mi je pojavnost svakako jedna od pozitivnijih strana filma. A kada je negativac ocjenjen kao pozitivac, onda je to znak da je glumac odradio prokleto dobar posao. I bogami jeste, jer sam uživao u svakoj sceni u kojoj se pojavio. Nije to bila samo pojavnost reda radi, već je tome prethodila pozadina same priče, tako da je svaki postupak i odluka koju donosi bila itekako razumljiva. Općenito govoreći, likovi su jako dobro razrađeni u filmu, barem onoliko koliko je bilo moguće za ovakav tip filma, a to se najbolje moglo vidjeti upravo kroz lik Max Lorda. Međutim, nije Max Lord jedini negativac kojeg je ovaj film zaslužio.

Njegova savršena partnerica u zločinu oslikana je kroz lik Barbare, odnosno Cheetah, a koju je u filmu portretirala Kristen Weeg. Ako bih morao sa samo jednom riječju opisati njenu izvedbu u filmu, onda bi to bila “transformacija”. Možda je sada i sasvim prigodno vrijeme da spomenem kako je redateljica Jenkins jako fino odala počast nekim kultnim filmovima. Kako sam već spomenuo Supermana, red je da se sjetimo i njegovog ‘rivala’, posebno u kontekstu priče o Barbari, jer poveznica između nje i jednog lika iz filma “Batman Returns”, itekako je jasna i očita. Pogađate, radi se Michelle Pfeiffeer i Catwoman. Selina i Barbara u tom pogledu imaju jako puno zajedničkog, pa iako se, naravno, Barbara ni u kom pogledu ne može mjeriti sa Selinom, poveznica postoji u smislu promjene osobnosti između onoga što jesmo i što mislimo da bismo željeli biti. Sada kada smo sredili negativce, red je da priču zaključimo sa pozitivcima, onima koji donose nadu, optimizam i vjeru u bolje sutra.

Gal Gadot i Chris Pine još jednom su pokazali koliko savršeno pristaju jedno drugome. Njihova kemija, ne samo fizička već i svaka druga moguća, apsolutno isijava sa velikog kino ekrana. Obožava sam svaku moguću scenu sa njih dvoje. Ma šta scenu, svaku minutu i sekundu. Ono što posebno želim istaknuti svakako je uspjeh koji je redateljica uspjela napraviti kroz prikaz njih dvoje u filmu. Naime, gotovo pa je nemoguće pričati odvojeno o njima, jer oni su savršeni zajedno. Ili ako ćemo preciznije – oni jesu jedno. Kroz njihov odnos se najbolje disao ton ovog filma. On se mnogima neće svidjeti, ali možda i sama ta činjenica puno toga može reći. Naime, akcija koja se odvija na filmu je stalna, ona je prisutna. Međutim, ona nije fizički nego psihički vidljiva. Tu se oslikava njena moć, snaga i uvjerljivost jer akcija emocija je ono što od ovog filma stvara akcijski slapom koji vas smoči ali čiju vlažnost nikad ne želite skinuti sa i iz sebe. Čak i u trenucima kada vidimo fizičku akciju, ona oslikava ono što se u tom trenutku događa u likovima. Ona crta njihovu moć, slabost, patnju, mane i vrline.

Ako je prvi film imao scenu za pamćenje, a tu mislim na izlazak na “ničiju zemlju’, onda je ta ‘ničija zemlja’ u nastavku bio jedan razgovor između Diane i Stevea. Zapravo, bilo bi pogrešno to svesti i opisati samo kao ‘razgovor’ jer ta scena u velikoj mjeri simbolizira sve ono što život jeste. Sreća, tuga, bol, gubitak, snaga, nada, vjera, odricanje…sve je to stalo u tom jednom trenutku i sceni koja nam je natjerala suze niz obraze. Ta scena je tako predivno snimljena, režirana i odglumljena, i koliko god bila zapravo tužna, toliko je u isto vrijeme i prekrasna, životna. Baš kakav je i cijeli film.

Kada je u pitanju kinematografija filma, onda treba reći kako su tonovi sasvim u skladu sa svim što se trenutno odvija na ekranu. Ono što vidiš, to i osjećaš. Od početka gdje učimo lekciju kako nema prečice do uspjeha, do samog kraja kada to zaista i (ne)naučimo. Ova negacija je namjerno stavljena jer mi se čini koliko god učili, da ljudi rijetko kada nešto i nauče, posebno kada se radi o nekim životnim vrijednostima. Kada je u pitanju CGI, onda bih malu zamjerku mogao pronaći u završnoj borbi koja mi nije vizualno najbolje sjela, ali je sve to brzo palo u zaborav sa jednim monologom koji ću zaista dugo pamtiti. Tonovi i note filma su u većini filma pravi melem za oči i savršeno pašu za gledanje i doživljaj na velikom kino ekranu.

Što tek reći za glazbu Hansa Zimmera? Zapravo, da li je uopće bilo što reći? Mislim kako se njegova glazba u bilo kojem filmu ne treba opisivati jer je to naprosto nemoguće, već se treba osjećati i disati. Zimmer je opet bio na visini zadatka i doslovno je svojom glazbom disao otkucaje srca i osjećaja koje sam kao gledatelj imao za vrijeme slušanja i gledanja filma. Ako su radnje likova u filmu opisivale njihovo unutrašnje stanje, onda je Zimmerova glazba to radila kroz zvuk i ton.

WW84 je film koji trebamo, ali koji ne zaslužujemo. Jer, nažalost, gotovo sam siguran da mnogi neće iz njega izvući nikakve poruke, a baš te poruke koje nosi su moćne baš poput njegove superjunakinje. Ta superjunakinja je u ovom filmu ‘jedna od nas’, i koliko god mi kao djeca, ali i odrasli pokušavali i željeli biti superjunaci, ovaj film je nam je tu davno neispunjenu želju zapravo ispunio. I to na način da je jedna junakinja postala poput nas. Zapravo, ona je to oduvijek bila. Gal Gadot je zagrlila ovaj lik kao malo tko prije nje, i ako smo se ikada i pitali zašto je toliko volimo u ovoj ulozi, ovaj film nas je na najbolji mogući način na to podsjetio. Ona je ovdje ranjiva, što zapravo mnogi gledaju kao slabost, ali zašto bi to bila slabost? Slabost rađa snagu, i to je ono što nam je pokazao ovaj film. Biti superheroj ne znači biti fizički jak, nego biti ljudski snažan.

Za kraj mogu samo reći da sam baš sretan što sam za neku vrstu rođendanskog poklona dobio upravo ovaj film i što sam ga pogledao sa svojom ‘Dianom’. Film koji je vizualno i emotivno moćan, sa određenom dozom nostalgije čiji ćete šlag kušati na kraju post credit scene sa ‘jednom specijalnom gošćom’. I zato nemojte otrčati van iz kina, nego ostanite na hvale vrijednom desertu. Želim još samo nešto naglasiti – ako me na nešto posebno podsjetio ovaj film, onda je to da treba cijeniti one važne životne stvari, koje možda jesu besplatne ali koje neograničeno puno vrijede. Želja je i glavni motiv ovog filma. Ljudi puno toga žele, ali koja je cijena te želje? Često to bude zaborav onoga što je bitno u korist onoga što je nebitno. Baš zbog toga je ovo film koji morate pogledati, i to isključivo u kinu, jer ovako veliki i moćan film se jedino može doživjeti na pravi način uz veliki kino ekran. I zato prigrlite ovaj film i lasom se zakačite na optimizam, baš kao i nadu koju vam nudi.