Nobody

“Sjebat ću vas!”

One – lineri akcijskih 80-tih za mene su uvijek bili poput nekakvog filmofilskog orgazma, toliko moćni da sam se zabrinuo sam za sebe pitajući se – jel“ moguće da te to toliko ‘pali’. Sa godinama sam došao do zaključka da ne samo da me pali, nego sam doslovno postao ovisan o njima. One lineri koji imaju moćan seks sa akcijom. To je ono što mi je uvijek odgovaralo, a ne nekakve mrtvačke art ‘poze’. I ma šta god tko mislio o akcijskih filmovima, i ma koliko god bili nepravedno podcijenjeni, za mene će filmofilska akcija uvijek biti moja ‘cura’ na koju ću se vječno paliti.  Upravo iz gore navedenih razloga, ‘akcijski žigolo’ u meni se poprilično razveselilo kada je saznao da u je u kina stigao akcić sa kojim bih u potpunost mogao biti zadovoljen.

Nobody, redatelja Ilya Naishullera, od samog trailera je disao akcijačinu. To mi se odmah u startu svidjelo, tako da sam u prvom redu sretan što sam upravo to i dobio. Kada sam vidio da je redatelj filma Ilya Naishuller, pomislio sam – kvragu, trebao sam ponijeti tabletu za glavu. Kakvu sad crnu tabletu, pitate se?  Nema problema, osvježiti ću vam pamćenje. Naime, taj lik je režirao film Hardcore Henry, a svatko od vas tko je gledao taj film, jako dobro zna kakvo je to bilo nenormalno akcijsko iskustvo. Ono kino iskustvo kada je u pitanju taj film, osobno nikada neću zaboraviti. Sjećam se kako je uoči gledanja tog filma u kino dvorani bilo nekih 20tak ljudi, da bismo na kraju ostali samo ja i još jedan stariji gospodin. Mene je taj film toliko izneredio, ali na onaj pozitivan način. Glava me zaboljela čisto iz razloga jer nisam bio spreman na takav tip akcijačine iz prvog lica, tako da mi se prvi put u životu dogodilo da sam sretan što me boli jebena glava. Možda je onda ipak bolje šta ni na ovaj film nisam ponio ‘Lekadol’ (ne plaćaju me da ih reklamiram), jer ako već treba da boli, onda neka boli od akcije. Nobody ipak nije toliko ‘hardcore’ kao Hardcore Henry, ali je dovoljno akcijski snažan da sasvim sigurno nećete iz kina izaći ‘akcijski prazni’.

U samom početku upoznajemo gospodina koji se predstavlja kao “Nobody’. Tko je on, što predstavlja i koja je pozadina njegove priče, za nas je apsolutna nepoznanica. Pa ipak, taj ‘nitko’ već u prvom kadru diše sve suprotno od toga, tako da je nama odmah jasno da je on sve i svašta, samo ne “nitko”. U prvih nekoliko minuta filma imat ćete osjećaj kao da gledate neku dosadnu verziju filma “Happy death day”, sa bitnom razlikom što naš gospodin “nitko”, imena Hutch Mansell, svakodnevno ne umire u fizičkom, već u psihičkom smislu. Ista i dosadna životna rutina kao da ubijaju svaki dio njegove osobnosti. On tada postaje upravo onakav kakvim se i predstavio u prvom kadru filma…Nobody. Moram reći kako je sam taj uvod u priču, odnosno prvih nekoliko minuta, gdje nam se prikazuje protok vremena, i to na način da vidimo dane u tjednu kako prolaze pored nas bez i da primijetimo, naprosto briljantno montiran. Mislim kako je upravo ta baza za nadogradnju same priče bila itekako bitna, jer koliko god obožavao akciju, mišljenja sam kako ipak za nju moraš imati neku podlogu. Ja prvi ne želim gledati akciju bez ikakvog smisla i razloga, i zato mi je bilo baš drago vidjeti kako se redatelj potrudio kroz uvod, odnosno savršenu montažu dnevne rutine, uvući nas u ono što će slijediti u ostatku filma.

Tu dolazimo do glavne face filma – akcije. Vjerujem da ćete gledajući trailer prvo pomisliti na John Wicka. Ništa čudno, posebice ako uzmete u obzir da je je Derek Kolstad, scenarist ovog filma, također pisao scenarij i za John Wick filmove. Kvragu, čak i posteri filmova izgledaju slično. I zaista, ako pogledate samu priču filma, pa i same likove u kojima možete pronaći usamljenog ‘osvetnika’ i rusku mafiju, onda je jasno zašto ljudima prvo pada na pamet usporedba ta dva filma. Okej, ovdje nema psa, ali ima maca i narukvica. Ako mene pitate, tu svaka daljnja usporedba završava. Ovaj film, barem po izvedenom akcijskom smislu, nema ama baš nikakvog razloga da se uspoređuje sa John Wickom. U prvom redu radi toga što je ovdje akcija prikazana muški, sirovo i puno realnije.

Kada kažem realnije, onda prvenstveno mislim na scene tučnjave, posebice jednu u autobusu koja je po meni bolja i akcijski moćnija, nego svi John Wick filmovi zajedno. Jer za razliku od John Wicka, gdje su scene stilizirane, i u kojima možete vidjeti više filtera nego na slikama Marka Grubnića, ovdje su one napravljene na način da vi doslovno osjećate svaki udarac. Isto tako, dok se John Wick doživljava kao nepogrešivi BOG, što možda ide u savršenu paralelu sa Reeveseom kojeg mnogi i gledaju kao novog Mesiju, ovdje je glavni lik dosta ranjiviji, odnosno više humaniji. Sa njim se itekako možemo poistovjetiti, ne zato jer razbija ljude po autobusu, nego zato jer je ranjiv, jer radi greške i jer donosi pogrešne odluke koje itekako djeluju na njega. On nije stroj, već netko tko je bliži običnom čovjeku, sa svim manama i vrlinama.

Taj čovjek, taj “nitko”, zove se Hutch Mansell, odnosno Bob Odenkirk koji ga je sa nevjerojatnom akcijskom lakoćom uspio odglumiti. Pretpostavljam da će velikoj većini vas ovaj glumac biti poznat po ulogama u serijama “Breaking Bad” i “Better call Saul”, tako da će vaše iznenađenje ovim njegovom filmom biti tim veće. Odenkirk definitivno nije lik za kojeg biste pomislili da bi mogao postati akcijski junak, ali upravo radi toga i jeste savršen u svojoj ulozi. Ta njegova dualnost lika savršeno mu pristaje i baš je radi toga ovaj film toliko akcijski, ali i na neki način, posebice u prvom dijelu, glumački i dramski uvjerljiv.

Kada bi se već trebale raditi usporedbe, onda bi možda bila primjerenija ona sa filmom The Egualizer ili onim starim akcićima Charlesa Bronsona u kojima nam je bilo stalo do glavnog lika, i to na onaj emotivno akcijski način. Odenkirk je upravo to u ovom filmu uspio postići – da nam bude stalo. To mu uspijeva upravo radi gore spomenute dualnosti, jer vi doslovno vjerujete u oba ta lika. Taj osjećaj vjerovanja je pomalo čudan, jer kada bismo ih gledali samostalno, onda nikad ne biste pomislili da običan čovjek sa dosadnom životnom rutinom može postati akcijski lik pred kojim gaće skida ruska mafija i obrnuto. Međutim, kada gledate te likove odvojeno i posebno, onda vam je u glavi samo – jebote, ovaj lik je baš to i ništa više. Od dosade do opasnosti je zbilja tanka linija.

Odenkirk u doslovnom smislu nosi većinu tereta ovog filma. Njegov fizički, a tu prvenstveno mislim na akcijski performans, zbilja je impresivan. Točno možeš osjetiti koliko mu je bilo stalo da se prikaže publici u jednom drugom licu, i mislim kako je u tome itekako uspio. Treba također istaknuti da je on bio i jedan od producenata filma, tako da se može reći da je imao svoje šake ispred i iza kamere. Akcija je centar ovog filma, tu nema nikakve tajne. Ono što je mene posebno oduševilo, u prvom je redu fizikalija, odnosno koreografija koja je prikazana kroz tu fizikaliju. Dok gledate sve te akcijske scene, vi doslovno povjerujete da je je tako nešto moguće.

Kaskaderske scene su jednako tako moćne i koliko sam upućen veliku većinu ih je Odenkirk sam i snimio. U tom pogledu ima moj veliki respekt. Nekako me podsjetio na Tom Cruisea i njegovu ulogu u Jack Reacheru, posebice ako to gledamo kroz prizmu brutalnosti i realnosti samih scena tučnjave. Akcija je majka filma i to redatelj u nijednom trenutku ne zaboravlja. Tako imate scene u kojima se akcija stalno diše – od pucačine, preko tučnjave, pa sve do akcijski nabrijanih utrka. Svaka akcijska scena za koju pomisliš da neće biti nadmašena, ona iduća vas u tome razuvjeri. Kreativnost tu najviše dolazi do izražaja, posebice kada je riječ o samom klimaksu filma.

Kada je riječ o sporednim likovima, onda moram reći kako me redatelj u tom pogledu uspio ugodno iznenaditi. Naime, za neke likove nisam uopće očekivao da će imati neku bitnu ulogu u filmu. Kada kažem bitnu, onda prvenstveno mislim na bitnu akcijsku ulogu. I tako mi je prokleto drago radi toga, jer sam upravo u tome najviše uživao, posebice kada je riječ o liku kojeg glumi legendarni Christopher Lloyd. Ne smijem zaboraviti ni glavnog negativca Alexseya Serebryakova u ulozi Yuliana, kojeg mi je također bilo drago vidjeti, posebice što obožavam Leviathan, ruski film u kojem on ima jednu od glavnih uloga i kojeg vam preporučujem za gledanje.

Zaključno mogu samo reći kako je Nobody film koji u nijednom trenutku ne pokušava biti ono što nije. Nikad nije previše ozbiljan, ali ni previše smiješan. Zapravo, cijeli film bismo mogli portretirat upravo kroz glavni lik koji je na trenutke zastrašujuć, ali sa određenom dozom humora u sebi. Taj humor je suptilan, ponajviše kroz one – linere, on vas ne udara u lice, nije nasilan, što u kontekstu brutalne akcije stvara savršeni balans.

Osobno mi se najviše sviđa što film ne pokušava izmisliti neki novi podžanr akcije jer to nije ni potrebno. Ovo je film koji vas u prvom redu želi zabaviti, i koji traje točno onoliko da se za vrijeme gledanja u kinu osjećate upravo tako. Nobody vas vodi kroz akciju, humor i misteriju na jedno cool putovanje, i to sa osobom za koju biste u srednjoj školi rekli – gle dosadnog štrebera.I baš zato…”bolje nazovite svog Saula”, dok onog akcijskog imate upravo u kinima.