The United States vs. Billie Holiday

‘Ne volim tišinu. Prebučna je.’

Bijela gardenija u kosi. Crna ruža u duši. Tako bi se otprilike najbolje mogla opisati prekrasno tužna Billie Holiday. Jedna od najboljih jazz pjevačica u povijesti, nažalost, nije bila upamćena samo po svom magično čarobnom glasu, i upravo o tome govori najnoviji film koji upravo možete pogledati u našim kinima…Sjedinjene države protiv Billie Holiday. Lagao bih vam kada bih rekao da sam veliki poznavatelj njezinog glazbenog opusa. Poznajem neke njene najpoznatije pjesme, pojedine su mi čak i među najdražima, poput When you’re smiling, Hello my darling, Blue Moon, Them There Eyes, They can’t take that away from me, Ain’t nobody’s business, Love for sale. Međutim, da postoji kviz o njenom cjelokupnom radu, mislim kako ne bih baš položio sa odličnim. Ali čak i ako nikad niste ni čuli za ovu pjevačicu, što je u današnjem vremenu izokrenutih vrijednosti vrlo lako, mislim kako biste itekako trebali pogledati ovaj film, i to prije svega radi glavne glumice Andre Day.

Iskreno, obožavam večernje kino projekcije, posebice kada pogledaš neki odličan film, pa onda u tišini noći zajedno sa djevojkom možeš, lagano hodajući cestom, pričati o onome što vam je magija kino ekrana priuštila. Kada je riječ o ovom filmu, onda nema nikakve dvojbe kako je upravo predivan glas Billie Holiday, a koji se oživio kroz još krasniju pojavnost Andre Day, onaj komadić čarolije koji će vas dotaknuti i koji će vas natjerati da odmah poželite kupiti gramofon i ploče, tako da cijeli dan i noć možete guštati u toj vanzemaljskoj glazbi.

Najbolji dio ovog filma svakako je preformans i glas Andre Day, i koja je sasvim zasluženo dobila nominaciju za Oscara u kategoriji najbolje glavne ženske uloge. Day, koja je inače pjevačica, otpjevala je većinu pjesama legendarne Billie, i to je napravila na nevjerojatno dojmljiv i hipnotizirajuć način. U svakoj sceni kada bi se pojavila na pozornici, imao sam osjećaj kao da gledam savršenog mađioničara glazbe. Zapravo, Bilie je bila upravo to jer njeno žongliranje sa notama koje su svirale život, nije bilo ništa drugo nego čista magija.

U samom filmu su mi se najviše svidjeli upravo ti trenuci kada je Billie na pozornici. Kinematografija je tada, posebice kada je doživiš na velikom kino ekranu, naprosto zadivljujuća. Imate osjećaj kao da ste vi u publici, i da je slušate u svim svojim srećama i tugama. Glazba je bila njen jezik, glazba su bile njene riječi, dok je pjevanje bilo njeno sve, njena jedina i prava ljubav. Veliku ulogu u tom prijenosu ljubavi prema glazbi, a koju bismo mi kao gledatelji trebali osjetiti, kroz svoju glumu je ostvarila nevjerojatno talentirana Andre Day. Još nevjerojatnije zvuči podatak kako joj je ovo prva glavna dugometražna uloga u karijeri, posebice kada nakon gledanja filma malo zastanete i razmislite o svemu onome što vam je upravo ona svojom izvedbom pružila. Nema nikakve dvojbe kako je ona glavni razlog zašto ovaj film nikako ne smijete propustiti, posebice šta se ovako moćne glumačke izvedbe ne vidaju baš često.

Nažalost, opći dojam filma nije baš toliko moćan, posebice kada je riječ o samom pristupu priči, ali i o životu legendarne Billie. Ono što je mene posebno smetalo bilo je repetiranje nekih scena, što mi se činilo bespotrebno. Tu, naravno, ne mislim na njeno pjevanje koje bih mogao slušati dan i noć, već na neke druge scene koje su često previše repetativne. To najviše dolazi do izražaja u montaži samog filma, a koja za posljedicu ima osjećaj nesnalaženja u vremenu i prostoru. Taman kada se uživite u neku priču, odjednom ste bačeni negdje drugdje i dok se vi pitate gdje se nalazite, ubrzo opet dolazi do promjene. I tako stalno u krug.

Osjećaj konfuznosti još je više pojačan neuvjerljivim scenarijem, a koji je po meni nedostojan dive kao što je Bilie. Ona je snažna, moćna i crna – opisati će u filmu Jimmy Fletcher ( Trevante Rhoades) sa samo jednom rečenicom Billie Holiday. Upravo je u tome problem, jer tu snagu mi nismo vidjeli kod Billie. Na to nije ni približno stavljen fokus, već na činjenicu kako je ona izgubljena zvijezda koju su ovisnosti i nesretno djetinjstvo odveli u smrt. Iskreno, ja sam je tijekom cijelog filma najviše žalio, tako da imaš osjećaj da je ona samo to – netko koga treba žaliti. To mi je najviše krivo i zapravo najviše zamjeram filmu to žaljenje radi žaljenja.

Kako je riječ o biografskom filmu, moram također reći kako se redatelj Lee Daniels odlučio na poprilično siguran pristup. Tako tu imamo dosta klišeja kada je ovakav tip filma u pitanju. Šteta što nije bio barem malo hrabriji, odnosno da hrabrost koju je nepotrebno pokazivao u nekim eksplicitnijim scenama nije usmjerio na neke druge, puno važnije stvari. Ovo na neki način je sexy film, ali ga takvim ne čini bilo koja eksplicitna scena, već sama pojavnost prekrasne Billie. Način na koji ona pjeva, način na koji se kreće, dok puši cigarete, zapravo taj cijeli ‘jezik’ njenog tijela, naprosto diše seksipil u punom smislu te riječi.

Trenutak u priči, posebice kada je riječ o pjesmi “Strange Fruit”, nekako mi je prebrzo izgubljen. Mi znamo da je njoj to važno, ali ne znamo nikakve detalje. Netko, primjerice, tko nikad nije čuo za tu pjesmu, teško da će odmah znati što ona predstavlja kroz ovaj film. Ta pjesma je, naravno, metafora njenog života, ali se, ironije radi, odrazila negativno upravo kroz sam doživljaj ovog filma. Jer baš kao što nam treba vremena da shvatimo što ta pjesma predstavlja, jednako tako nam treba vremena da donekle pokusamo razumjeti ponašanja i odluke koje donosi Billie. Redatelj tada koristi flashback scene i taj dio mi se dosta svidio. Taj drugi dio filma mi je dosta bolji i zanimljiviji, te zapravo u velikoj mjeri podiže ukupan dojam.

Posebno bih želio pohvaliti jedan dio koji izgleda kao filmsko predivan san koji vodi ljubav sa životnom noćnom morom. Kinematografija tada dolazi do punog izražaja, film tada izgleda savršeno, boje su magične i očaravajuće, toliko da osjećate grižnju savjesti što u tome uživate. Predivna scena i predivni kadrovi, posebice što savršeno ocrtavaju onu unutarnju trnovitu ružu koja krvari dušu, ali i vanjsku gardeniju koja tu istu dušu liječi. Često se u filmu može vidjeti taj prijelaz boja, gdje se na trenutak melankolično vratimo u crno – bijeli svijet. To kratko putovanje vizualno udara u srce i jedino mi je žao što nismo dobili malo više toga, a sasvim sigurno je bilo vremena i prostora. Tada sam se osjećao kao da putujem kroz vrijeme, a posebice mi je bilo dojmljivo što mi je crno bijela fotografija disala više i snažnije, nego onaj stvarni, većinski kolorit.

Kada je riječ o sporednim likovima, osjećaji su mi podijeljeni. Naime, u pojedinim scenama, posebice kada se radi o ljudima koji su pratili Billie na turneji, zaista imate osjećaj kao da gledate jednu obitelj. Ta povezanost je uočljiva u samo jednom kadru, i to mi je bilo lijepo prikazano. Iako sam svjestan kako je ovo film koji je fokusiran prvenstveno na Billie, mislim kako je bilo prostora da barem jednog tog lika upoznamo malo bliže, primjerice Joselyn koju je jako dobro odglumila Da’Vine Joy Randolph. Mi ništa ne znamo o njoj, a ona je zapravo bila jako bitan dio života Billie Holiday.

Sa druge strane, odnos koji je Billie imala sa Jimmy Fletcherom, dosta je uvjerljivo prikazan. Doduše, nekome će se ta priroda njihovog odnosa više ili manje svidjeti, ali zato nitko neće moći osporiti njihovu međusobnu kemiju koja je itekako vidljiva. Kod prikaza tog odnosa se najbolje vidjelo koliko stvari bolje funkcioniraju kada u nešto dobijemo neki uvod, a ne da se osjećamo kao da smo bačeni u vulkan koji nas prebrzo proguta i prije nego shvatimo što nas je snašlo.

Od ostalih sporednjaka, treba izdvojiti Natashu Lyonne koja je također jako površno prikazana, kao i njen odnos sa Billie, posebice u smislu njene biseksualnosti. Naravno, ne treba zaboraviti Garreta Hedlunda koji je u ulozi negativca, odnosno stvarnog Harrya Anslingera koji je za svoje “zasluge” i nagrađen od predsjednika Kennedya, najbolji loši ‘glas’ filma. Leslie Jordan također ima malu, ali važnu ulogu u filmu, posebice kroz jedan intervju, i zahvaljujući kojemu čitamo i gledamo pozadinu same priče.

Treba također reći kako se film u većoj mjeri oslonio na knjigu Chasing the Scream, posebice kada je riječ o ovisnosti, tako da knjigoljupci među vama mogu potražiti i taj naslov koji je, vjerujem, jako zanimljivo i važno štivo. Baš kao što je i važan ovaj film, unatoč nekim manama. Gotovo zvuči nevjerojatno da je ovaj film istinita priča i da su se neke stvari koje prikazuje zaista dogodile. Nažalost, dosta toga se nije promijenilo ni danas, tako da mislim da se o tome itekako treba govoriti, posebice kroz filmove. Ne baš tako davno, jedna prekrasna žena je ukazivala na društvenu nepravdu na način na koji je to najbolje znala – pjevanjem. Vaši unuci će pjevati moje pjesme – tiho vrištući će reći Billie Holiday. I zaista, koliko god neobjašnjiva bila mržnja, koliko god svi mi bili bijesni što još uvijek postoje ljudi koji će nagraditi loše, a progoniti dobro, nekako na kraju cijeloj tog jazza uvijek ostane neumorno disati onaj jedan glas koji se nikada neće moći utišati. Glas prekrasne i nezaboravne Billie Holiday.