1917

Rat se rađa iz ljudskog ludila, obuzima ih strah, tjera ih u pakao, bijesne jer ga ne mogu privesti kraju, žude za izbavljenjem.

Ludilo, strah, pakao, bijes, izbavljenje – ljudska stanja i emocije koja najbolje opisuju sve ono što se događa u ljudskoj psihi u svakom ratu. Iznimka tako nije ni Prvi svjetski rat, što nam je kroz jednu dirljivu priču, savršeno opisao i prikazao redatelj Sam Mendes u svom najnovijem filmu 1917.

Prvi svjetski rat nikad nije bio u tolikoj mjeri zanimljiv redateljima kao što je to slučaj sa Drugim svjetskim ratom. Razloge u tome možda treba tražiti u samoj dinamici, baš kao i u razlozima pokretanja “prvog velikog rata”. Da se razumijemo, nikad ne postoje dovoljno dobri razlozi, osim ljudske pohlepe i gluposti, da se pokrene bilo koji rat. Međutim, dok se za Drugi svjetski rat može reći kako je u smislu borbe protiv najvećeg svjetskog zla, nacizma i fašizma, imao neko opravdanje, ovaj prvi, pogotovo iz današnje perspektive gledanja, nadmašio je sve prijašnje ratove po svom besmislu u svakom pogledu.

Postoji jedan odličan klipić na internetu od nekih 30tak sekundi, a koji najbolje opisuje sve ono što se u te četiri godine(1914.-1918.) događalo u svijetu. Znači, imate vojnike ukopane u rovove i koji na zvižduk svog zapovjednika izlaze iz tih istih rovova, da bi ih nakon toga granatama sa suprotne strane bojišta ubijali neprijatelji. I tako u nedogled. Naravno da to nije bilo sve tako jednostavno, ali suština se svodila isključivo na takav tip ratovanja. Tek kasnije je došlo do “modernizacije” oružja koja će nažalost dovest do još goreg sukoba u budućnosti.

U svemu ovome svakako valja tražiti i razloge zašto Prvi svjetski rat nikad nije bio u tolikoj mjeri zanimljiv filmašima. Jednostavno zato što im je bio nezanimljiv, nedinamičan, odnosno za pokretne slike nedovoljno pokretan. Pa ipak, činjenica jeste da je upravo film na temu “Prvog svjetskog rata” bio prvi film uopće koji je osvojio nagradu Oscar. Na prvoj ikad dodijeljenoj nagradi Oscar održanoj 12.svibnja 1929. nagradu za najbolji film osvojio je film Wings. Priča o dva mladića koja pristupaju američkim zračnim snagama u borbi protiv Nijemaca osvojila je akademiju, te je baš taj film na krilima ušao u povijest najprestižnije filmske nagrade. Nije trebalo dugo čekati, pa je tako i na trećoj dodjeli Oscara također trijumfirao film sa temom “Prvog svjetskog rata”, kultni “Na zapadu ništa novo” redatelja Lewisa Milestonea.

Da Prvi svjetski rat itekako može biti dobro ispričan i prikazan, jednako tako dokazuje i Kubrickov “Paths of Glory”, gdje se sa svojim “ćaćom po filmu” – Tonćijem Bibićem, apsolutno slažem kako se radi o jednom od najboljih filmova ne samo sa tematikom Prvog svjetskog rata, već pogleda na rat općenito. Što se tiče novijih filmova o WWI, svakako treba izdvojiti odlične dokumentarce Apokalipsa: Prvi svjetski rat i svakako “They shall not grow old” redatelja Petera Jacskona. Dokumentarci su to koji vas neće ostaviti ravnodušnima, jer su njihovi autori sve originalne snimke iz muzeja posebno restaurirali i kolorirali, tako da će vam ugođaj gledanja biti neprocjenjiv.

Svi ovi filmovi, bili oni igrani ili dokumentarni, zaista vam mogu poslužiti kao idealno zagrijavanje za najnoviji film redatelja Sama Mendesa, remek djelo 1917., a koji možete ovih dana pogledati u kinima. Moram priznati kako sam za film 1917. prvi put čuo kada je počela sezona filmskih nagrada. Moja znatiželja je bila tim veća, pogotovo što je baš ovaj film redovno osvajao većinu filmskih nagrada, pobjeđujući tako neke moje filmske favorite protekle godine poput Once upon a time in Hollywood ili Jokera. U tom pogledu, očekivanja od ovog filma narasla su do maksimuma, te nisam mogao dočekati da ga pogledam u kinu.

Kada je film napokon stigao u kina, nakon gledanja mogu samo reći da su mi očekivanja i više nego ispunjena. 1917. je remek djelo u punom smislu te riječi i svatko tko vam kaže suprotno nema pojma o filmu. Da, jer ovdje ne vrijedi ona ” o ukusima se ne raspravlja”, iako i tu rečenicu mrzim jer o ukusima se treba raspravljati, ali dobro. Uglavnom, ovaj film jednostavno zaslužuje svaki mogući respekt i to u svakom pogledu. Naravno, ne mora vam se ovaj film svidjet na način da ga gledate kao masterpiece, iako on to realno jeste, ali svakako morate poštivati ono što je cijela filmska ekipa ovog zbilja nevjerojatnog filma uspjela napraviti. Nemojte dozvoliti da vas dežurni hejteri, a pogotovo oni koji ovakve filmove gledaju na telefonima(prigodna psovka dok ovo pišem), uvjeravaju u suprotno.

Film 1917, ponoviti ću to opet, remek je djelo u svakom smislu, ali koji se može jedino u kinu osjetiti na pravi način. Kada mi netko u budućnosti spomene film 1917., prvo što će mi pasti na pamet biti će Roger Deakins. Čovjek sa kamerom, tako bi se mogao opisati ovaj genijalac koji sa svojim talentom iz filma u film jednostavno ostavlja bez daha. Nema zemlje za starce, Fargo, Iskupljenje u Shawshanku, Veliki Lebowski, Genijalni um, Sicario, Blade Runner 2049, samo su neki od filmova koje smo zapamtili i zavoljeli baš zbog predivnih kadrova za koje je zaslužan upravo Deakins. Kada je prije dvije godine ovaj genije, nakon čak 14 nominacija, osvojio svog zasluženog Oscara, zaista sam bio jako sretan, jer ako je to itko zaslužio, onda je to bio upravo on.

Sličnu sudbinu nažalost nije doživio i njegov kolega sa seta filma, skladatelj Thomas Newman, kojemu je upravo nominacija za rad na filmu 1917. točno petnaesta(15.!) oskarovska po redu. Nažalost, do sada se nijednom nije pozlatio “zlatnim ćelavcem”, što je zbilja sramota. Newman i Deakins u kombinaciji ovom filmu daju ne jednu, već sto dimenzija više. Nevjerojatna je simbioza slike i glazbe u filmu koja savršeno funkcionira upravo zahvaljujući njima. Nemali broj puta sam ostao očaran tim predivnim kadrovima koji na neki poseban način svaki priča neku svoju priču. Glumci u tom trenutku uopće ne trebaju ništa reći, već za njih priča očaravajuća Newmanova glazba. Zbilja možemo biti sretni što živimo u vremenu ovakvih genija, jer baš ovakvi trenuci zaista obogaćuju čovjeka. Nemojte nikad ovakve stvari uzimati zdravo za gotovo, jer koliko god se činile male, one su zapravo velike, a to najbolje vidite upravo kroz primjer sudbina glavnih junaka u filmu.

Ima jedna odlična rečenica iz jednog drugog filma koji se zove Skriveni život” redatelja Terrenca Malicka, a koji kaže: – sve ove ljepote oko sebe nikad nisam primjećivao jer nikad nisam imao vremena, uvijek sam negdje žurio. Sada, kada sam u ovako groznoj situaciji, zapravo vidim koliko sam toga propustio, odnosno koliko to nisam dovoljno cijenio. I zapravo, ovo je suština svega. Rat je zlo, ljudi koji dovode do njega su monstrumi, ali ako trebamo od nekoga učiti, onda učimo iz tuđih grešaka. Živimo život na način da radimo ono što volimo, što nas čini sretnima, sve ostale nebitnosti su nebitne. Ovakve stvari na najgori mogući način su shvatili mnogi kada su odlazili u rat koji nije bio njihov, već pohlepnih vladara koji su za par kilometara zemlje u smrt slali milijune mladih života.

Upravo je to, kroz priču dvojice vojnika, najbolje prikazao redatelj Sam Mendes u filmu 1917., dok je posebno dojmljiv način na koji je odlučio snimiti film. Film se ne odvija u interijerima već su prisutni brojni eksterijeri, što je posebno zahtjevan posao, posebno ako se zna da je film snimljen u jednom kadru. Lokacije se stalno mijenjaju, pa tako zajedno sa glumcima prolazite kroz razne krajolike, te imate osjećaj kao da ste na to putovanje krenuli zajedno sa njima. Ples kamere i kretanje snimatelja je bio doslovno usklađen sa glumcima, što me posebno oduševilo.

Gledajući dokumentarac kako se snimao film, još sam više imao poštovanja prema onome što su napravili, jer snimanje u jednom kadru ti onemogućava ponavljanja. Svaka je klapa poput scene u kazalištu. Kada kreneš, nema stajanja i doslovno ovisiš o svjetlosti i vremenu jer kod ovakvih filmova je nemoguće koristiti umjetnu svjetlost, pogotovo u scenama gdje glavni junaci trče kroz rovove. Snimanje u jednom kadru isto tako podrazumijeva praćenje slijeda priče, što je značilo da je ekipa morala snimati isključivo po oblačnom vremenu kako bi zadržali kontinuitet scena. Tu nema mjesta za pogrešku, ali i kada se ona dogodi, baš kao što se dogodila u jednoj završnoj sceni koja ostavlja bez daha, onda to ispadne kao “prekrasna pogreška”. Oni koji su gledali film, znati će na koju scenu mislim, da ne bih spoilao drugima koji film još nisu pogledali. Sva ta tehnika i način snimanja u potpunosti angažira gledatelja gdje je jasno pokazana želja da se u punom smislu pokaže kako je zaista bilo tim mladicima.

A kada smo već kod mladica, tu apsolutno treba izdvojiti Georgea MacKayea koji je zajedno sa svojim “bratom po oružju” Dean-Charlesom Chapmanom jednostavno briljantan. George je glumac koji će vam možda biti poznat iz filma Kapetan Fantastični. Iako u 1917. nije glumio kapetana, bio je itekako fantastičan. Gotovo je nemoguće opisati sve te emocije kroz koje prolazite dok putujete zajedno sa glavnim junacima filma jer upravo zahvaljujući tehnici na koji je sniman film, doslovno imate osjećaj da ste zajedno sa njima tamo u rovovima. Zbog čega su, pored deset nominacija za Oscara koje je ovaj film dobio, izostale one glumačke zaista mi nije jasno, ali da su Chapman, a pogotovo MacKay trebali biti nominirani, u to nema nikakve sumnje. Upravo su oni ti koji su nositelji same priče i koji su kroz svoje izvedbe učinili ovaj film tako dobrim. Kada još na to dodate mastralnu režiju Mendesa, glazbu Newmana, kinematografiju Deakinsa, onda je jasno da imate remek djelo u svakom smislu te riječi.

Uz ovaj film, zapravo iznova shvatiš sav besmisao rata. Ali koliko god ta besmislenost svakom normalnom i razumnom čovjeku bio jasan, činjenica jeste da još uvijek postoje ljudi koji bi vrlo rado željeli da se ovako nešto ponovi i to je zapravo ono što je zastrašujuće jednako kao i sam rat. Ne mogu uopće zamisliti kako su se osjećali ljudi koji su zaista bili pravi sudionici WWI, baš kao i ostalih ratova, ali ono što sigurno znam da se ja nisam osjećao ugodno dok sam gledao ovaj film. Jer scene mrtvih životinja koje leže pored mrtvih ljudi su zaista zastrašujuće. Ali upravo zbog toga što su uznemirujuće, te što u gledatelju izazivaju takve emocije, samo je još jedan dokaz koliko je 1917. odličan film. Rat nije nešto što treba biti uljepšano već prikazano upravo na način na koji je to napravljeno u filmu …sirovo i brutalno. Neki će možda upravo ovom filmu prigovoriti kako u tom smislu nije dovoljno brutalan jer nema dovoljno akcijskih scena borbe i sl., međutim brutalnost koju prikazuje Mendes u filmu daleko je veća, jer se tiče uništenja čovjeka kao bića, ali isto tako i “nade koja je opasna stvar”, posebno u najtežim situacijama.

Zaključno, film 1917. od mene ima najveću moguću preporuku, pogotovo zato što nudi pravi kino ugođaj. Ovakvi filmovi se nikako ne mogu i ne smiju gledati na telefonu i laptopu, već isključivo na velikom ekranu jer kada ga tako doživite, siguran sam da ćete ga znati cijeniti na način na koji ovo remek djelo i zaslužuje. I kada onda pročitate idući put od strane nekih “stručnjaka” kako se više ne snimaju dobri filmovi, nemojte im preporučiti ovaj film jer takvima je i čokolada slana, a ne slatka, već ga pogledajte samo za sebe i cijenite što među nama još uvijek ima ljudi koji kroz ovakva djela obogaćuju svijet u kojem živimo. Jer ovo nije samo običan film, ovo je film upozorenja, film nade, film ljubavi, ali prije svega film poštovanja. Poštovanja prema drugima, ma koliko god različiti bili, jer baš to čini svijet lijepim i prekrasnim mjestom za život. Za kraj, podijeliti ću sa vama jednu prekrasnu pjesmu koju je napisao kanadski liječnik John McCrae za vrijeme WWI, a koja na najbolji mogući način pokazuje svu okrutnost i besmisao rata.

Ja ću samo još reći…ne ponovilo se više nikad

“na poljima flandrije

makovi se njišu

između križeva

čiji redovi se nižu

mi smo sada mrtvi

a do prije kojeg dana

živjeli smo

sjao nam je zalaz sunca

rudjela zora rana

voljeli smo i ljubav su nam uzvraćali

a sada počivamo na flandrijskim poljima