Extremely Wicked, Shockingly Evil and Vile

“Mi serijski ubojice možemo biti vaši sinovi, vaši muževi, mi smo svugdje.”

Citat koji ledi krv u žilama izgovorio je jedan od najpoznatijih serijskih ubojica u ljudskoj povijesti – Ted Bundy. I zaista, kad bolje razmislite, ma koliko god bio uznemirujuć, ovaj citat je itekako istinit. Jer koliko zapravo svi mi poznajemo svoje prijatelje, poznanike, ljude kojima poželimo u susjedstvu dobro jutro, ljude sa kojima radimo, odnosno osobe sa kojima dijelimo svoju svakodnevnicu? Usudio bih se reći – manje nego ikada, a što je zapravo najveći paradoks. Jer u vrijeme društvenih mreža bismo trebali biti povezaniji nego ikad, a mi ne samo da nismo povezaniji, već smo sve više izoliraniji jedni od drugih. Ljudi se sve manje druže, sve se više utapaju u svojoj “safe zoni” gdje se osjećaju sigurno ne želeći tako iz nje izaći, pa upadaju u depresivna stanja i tako se sve više samouništavaju. Stvaraju se frustracije, ljubomora i zavist prema ljudima koji žive sretan i ispunjen život a onda se iz toga rodi bijes i misao kako su svi drugi krivi, te tada dolazi do neizbježnog, želje da se sva ta negativna stanja negdje izbace. Ljudi postaju ono što nisu, postaju drugačije osobe ispunjene mržnjom i dolaze do točke kada se ni oni sami ne mogu prepoznati pred ogledalom. Naravno, da me se ne bi krivo razumjelo, ne kažem da društvene mreže stvaraju serijske ubojice, nego se samo referiram na onu početnu izjavu i pitanje koliko zapravo poznajemo ljude oko sebe , te jednostavno zaključujem – manje nego ikad, nažalost. To jednostavno izaziva jezu u meni jer koliko ste puta u zadnje vrijeme čuli vijest kako je neka osoba ubila nekoga i onda novinarima susjedi daju izjavu – ah, nismo to od njega očekivali, bio je miran, tih i povučen.

Razlog zašto mi uvodna Tedova rečenica nikako ne izlazi iz glave i zašto o njoj često razmišljam svakako leži u filmu koji sam pogledao sa svojom dragom u kinu prošle godine, a koji opisuje na najbolji mogući način onu “koliko se dobro poznajemo?”.

Radi se o filmu “Krajnje izopačen, nepojmljivo zao i opak” redatelja Joe Berlingera sa Zacom Efronom u glavnoj ulozi, a koji nas upoznaje upravo sa likom i (ne)djelom zloglasnog Teda Bundya. Često se u razgovoru sa svojom filmofilkom, kada pričamo o raznim stvarima, dotaknemo teme upravo o serijskim ubojicama. Dobro, dobro, ne bojte se, nismo Mickey i Mallory, već nam je samo ta tema jednostavno zanimljiva za razgovor i zbilja nešto o čemu bi netko mogao napisati diplomski rad.

Serijske ubojice, ma koliko god bili brutalni, zapravo su u dosta slučajeva bili i jako inteligentni ljudi. I to je ona ubojita kombinacija, kada netko ima sposobnost počiniti najgora moguća zlodjela, ali je u isto vrijeme dovoljno inteligentan i pametan da se sasvim normalno uklopi i socijalizira u društvo. Naravno, ne može to bilo tko, a jedan od tih rijetkih tko je to bio u stanju, svakako je Ted Bundy. I to je ono šta je njega činilo posebnim, ma koliko god to morbidno zvučalo. U tim našim razgovorima jednako tako smo došli do zaključka kako je prije puno bilo lakše biti serijski ubojica i ubijati nekažnjeno, nego li je to slučaj u današnje vrijeme.

Danas praktično ne možeš izaći na ulicu da te ne snimi kamera, a kamoli da se dogodi da vas privedu kao ozloglašenog bjegunca, pa vas ne mogu uopće identificirati kao šta je to bio slučaj sa Ted Bundyem. Upravo zato nam je uvijek bio zanimljiv kontekst vremena u kojem je Bundy živio i u kojem je činio neke od najgorih i najjezovitijih ubojstava koje normalni ljudski um teško da može i zamisliti, a kamoli ih napraviti.

Kada je najavljeno da će film stići u kina i da će glavnu ulogu igrati “mokri san” većine teenegerica, mnogi su bili iznenađeni i skeptični. Iskreno, ja nisam bio među njima, jer sam znao da se često glumci koje se većinom veže za komedije jako dobro znaju snaći u izazovnim dramskim ulogama. Međutim, zrno sumnje se uvuklo u mene kada je izašao prvi trailer za film koji mi je bio, blago rečeno, jako loš. Ali baš kako sam tada negdje komentirao – bolje da je trailer loš, a film dobar, nego da je obrnuto, tako da nisam gubio nadu. Od samog početka filma bilo je jasno da to neće biti film kakvog je većina možda očekivala. U njemu nema prikaza brutalnih ubojstava, film se uopće ne fokusira na same zločine, već nam zapravo priča priču o Bundyu kao osobi iz perspektive njegove djevojke Liz Kendall. Ako mene pitate, to je bio pun pogodak jer na taj način smo mogli upoznati i ono drugo Tedovo lice, što je meni bilo jako zanimljivo. Gledati jednog od najvećih serijskih ubojica kako živi životom običnog čovjeka, kako iskazuje ljubav osobi koju je na neki svoj bolestan način volio, kako se igra sa njenim djetetom, kako sprema večeru, kako je pažljiv – jednostavno vas tjera da pomislite – pa ovaj čovjek ne bi mrava zgazio.

I zaista je nevjerojatno da tokom cijelog filma, pogotovo za vrijeme suđenja, pa sve do kraja odjavne špice, vi doslovno u glavi imate tu misao – ma jel“ moguće da on to nije napravio i da su mu zbilja to sve namjestili, te da je on nevin?! Tu dolazimo do one “posebnosti” koju sam već spomenuo, a koju je Bundy neosporno imao. Transformacija Bundya iz finog momka u serijskog ubojicu najbolje je prikazana upravo kroz glumačku transformaciju Zaca Efrona. Glumac koji se iz teen idola pretvorio u lika čiji pogled na momente jezivo podsjeća upravo na Bundya osobno, zapravo je jedan od najvećih pluseva ovog filma. Nema apsolutno nikakve dvojbe kako je ovo njegova uloga karijere i iskreno se nadam da će ovaj glumac i u budućnosti dobivati uloge kojima će uspjeti pokazati svu raskoš svog glumačkog talenta kojeg neosporno posjeduje.

Od ostalih uloga svakako treba izdvojiti glumačkog veterana Johna Malkovicha u ulozi suca, a čiji je citat kada opisuje zločine i djela Ted Bundya ujedno i sam naziv filma redatelja Joe Berlingera. Kad smo već kod njega, moram priznati da bih kao glavnu manu filma upravo naveo taj nekakav skok u radnjama i načinom na koji je odlučio u vremenskim intervalima ispričati priču. Činilo mi se da nekad previše skače iz radnje u radnju, ali šta se svega ostalog tiče, svakako i više nego prolazna ocjena od mene.

Što se same režije tiče, mislim da je puno, puno bolji, ma šta bolji, odličan posao napravio u dokumentarcu koji je također paralelno snimao sa ovim igranim filmom -Conversation with a Killer: The Ted Bundy Tapes. Za mene najbolji dokumentarac koji sam pogledao u zadnje vrijeme i koji vam svakako preporučam za gledanje. Radi se o dokumentarcu koji kroz četiri epizode kroz dokument vremena i originalne snimke prati Bundyev život od djetinjstva pa sve do smrti. Isto tako moram reći da ništa jezovitije nisam davno u životu gledao, pa vam ga ne preporučam ako ste osjetljivi, no ako vas tema zanima, onda nikako ne propustiti. Čitajući neke komentare vezano za ovaj film, došao sam do zaključka kako ljudi više vole prikaz nasilja kroz prikaz djela, a ne kroz opis osobe. Ako se mene pita, način na koji je redatelj pristupio ovoj priči daleko je učinkovitiji od čistog prikaza nasilja. Mogu ja o Tedu misliti sve najgore, ali mu se ne može osporiti činjenica kako je bio veoma inteligentna osoba. Nažalost, tu je inteligenciju usmjerio u jako loše i negativne stvari. To je ono što njega čini jezivim, baš kao i slične njemu.

Svijet psihopata nije nestao smrću Teda Bundya, i sama ta spoznaja izaziva strah u običnom, normalnom čovjeku. Prikazati takve ljude kao dio društva koji se po vanjštini ne izdvajaju po ničemu od ostalih – e to ja nazivam pravim hororom. Moram još malo pohvaliti Efrona koji je u ovoj ulozi zbilja maestralan. Smatram kako je prava nepravda što zbog ove uloge nije bio nominiran za Oscara , jer je to svojom izvedbom apsolutno zaslužio. Zac u nekim scenama brutalno strašno podsjeća na pravog Bundya, ne samo fizikom već i mimikom. Vidi se da se puno pripremao za ulogu i rezultat se jako dobro vidio. To je nešto što zbilja treba respektirati, jer sam način na koji ga je portretirao nije bio jednostavan. Glumiti Teda gdje istovremeno moraš biti ugledni član društva, dok sa druge strane činiš neopisivo grozne stvari, zasigurno nije nešto što bi bilo tko mogao odglumiti. Zac se u tome jako dobro snašao i za to još jednom zaslužuje sve moguće pohvale.

Lilly Collins u ulozi njegove djevojke jednako je tako impresivna. Ovaj film na neki način i prikazuje Tedovu priču iz njene perspektive i baš zato će se većina gledatelja i moći poistovjetiti sa njom. Jer, baš kako sam rekao, gledajući ovaj film imao sam osjećaj da je i mene samog Ted prevario. Sama činjenica da sam se barem jednom zapitao – je li moguće da je nevin – dovoljno govori o tome koliko je Ted bio inteligentna i opasna osoba. U tom pogledu, redatelj nas tjera da osjećamo sram, što nam i mijenja pogled na osobe koje su dio priče. Naime, često se ljudi znaju zapitati – pa kako to nisu mogli znati. Ako vi, koji znate tko je Ted Bundy gledajući film o njemu, dođete do stadija da se pitate – hmm, je li to baš tako – onda možete misliti kako je bilo osobama kojima je scenarij filma bio scenarij života. Tonovi filma su mi također bili u skladu sa temom koju obrađuje. Iako je redatelj pokušao napraviti kontrast boja koje bi trebale prikazati Teda kakav se prikazivao i Teda kakav on zbilja jeste , smatram kako je ton bio linearan, sa vrlo malom razlikom. Moguće da je i to bilo sa namjerom, jer sivi ton i simbolizira Tedovu cjelokupnu ličnost, bez obzira koliko se on trudio uvjeriti sebe i nas u suprotno.

Za kraj moram još nešto napisati, a što u meni zapravo izaziva najveću jezu, veću od svih zločina koje je Ted Bundy počinio. Za mene su to persone koje se dan danas dive njegovom liku i djelu, te koje ga poštuju kao da je nekakva filmska zvijezda, a ne najveći ljudski ološ koji je hodao planetom. Iskreno, bljuje mi se od takvih ljudi! Pitam se bi li isto tako sa divljenjem gledali u njega da im je nekoga bližnjeg izmasakrirao do neprepoznatljivosti, silovao i ubio. Zamislite majku one djevojčice od 12 godina koju je toliko unakazio da je nemoguće i opisati to zlodjelo kako stoji nad mrtvim tijelom svoje djevojčice, pa njoj recite kako je Ted zakon! Žalosno je da takvi ne kuže kako bi taj isti Ted to učinio vašim majkama i kćerima, ali za vraga to objašnjavati osobama kojima je Ted cool. Baš poput one jedne cura koja je davajući interview ispred sudnice, kad su je pitali da komentira zločine koje je Ted počinio, samo rekla – Ali on je tako zgodan.

Za mene je to veća morbidnost od svega. Jer kada jednog serijskog ubojicu gledate poput hollywoodske zvijezde, onda sa vama očito nešto nije u redu. Ted Bundy je bio ljudsko smeće, ološ najgore vrste. I tu svaka rasprava završava. Točka. U svakom slučaju, ovaj igrani film baš kao i dokumentarac, svakako su vrijedni vašeg vremena i gledanja. Nema ništa loše u tome da istražite taj um serijskih ubojica jer je to tema koja je sama po sebi složena i zanimljiva, a ova dva filma to najbolje dokazuju. Samo, molim vas, nemojte u Bundyu gledati nikakvu zvijezdu, niti u bilo kojem trenutku osjećati dozu empatije prema njemu, jer on je baš ono kako je jednom sam sebe odlično opisao -najhladnokrvniji kurvin sin kojeg ćete ikada sresti. Njegove žrtve su se u to nažalost najbolje uvjerile, a ja mogu samo reći iduće: iako si dobio smrt, koja je u usporedbi sa onim što si radio svim onim curama, izgledala kao piknik, iskreno se nadam da negdje sada gore goriš u paklu u najvećim mogućim mukama. Ali jedno je na kraju cijele priče sasvim sigurno – svijet je sigurno puno bolje mjesto bez tebe u njemu.