The Little Things

Danas sam na putu za posao imao jedan jako zanimljiv razgovor sa čovjekom kojeg iznimno cijenim i poštujem, ponajviše radi njegovog načina razmišljanja. Naime, u svega pet minuta, od onog pristojnog ‘kako ste’, došli smo do ‘malih stvari’ koje život znače. Zapravo, cijeli taj dijalog između, toliko običan, a opet tako životan, zapravo najviše pokazuje koliko su male stvari važne. To me odmah podsjetilo na istoimeni film “The little things’ redatelja John Lee Hancocka sa Denzelom Washingtonom, Jaredom Letom i Rami Malekom u glavnoj ulozi. Život i film su često u savršenoj simbiozi, a jedna od glavnih poveznica koju tu simbiozu čine još jačom upravo su ‘male stvari’.

Male stvari su bitne – reći će u jednom trenutku Denzel Washinghton, te će tako sasvim nesvjesno opisati sve one emocije koje vežem uz ovaj film. Kada govorim o tome, tu ne mislim samo na film, nego na sve one “male stvari” koje su gledanje ovog filma za mene i moju filmofilku učinile nezaboravnim kino iskustvom. Naime, zahvaljujući našem dragom Cinestaru, za Valentinovo smo kao poklon dobili privatnu kino projekciju samo za nas dvoje. Iskreno, da smo gledali “Nad lipom 35” nama bi bilo savršeno, a gdje ne bi bilo uz jedan jako dobar triler kao što su ‘Male stvari’. Simbolike radi, male stvari našeg dragog kina, učinile su filmske “Male stvari” u našim očima velikima. Kada se prvi put pojavio trailer za ovaj film, ono što je odmah upalo u oči bila su glumačka imena, odnosno trojica Oskarovaca – Malek, Leto, Washington. Gledajući film u privatnoj projekciji, osjećao sam se kao Florentino Perez kad je stvarao one ‘galacticose’ u Real Madridu. Zamišljao sam kino kao svečanu ložu iz koje ću upravo gledati svoje filmske galacticose koji će igrati samo za mene i moju djevojku. I mogu vam reći da smo bili itekako zadovoljni izvedbom, odnosno igrom koja se razvukla sve do produžetaka. Tko je na kraju pobijedio na penale, to vam ipak neću otkriti.

Neke stvari nas nikad ne puštaju – kao da vrišti ova rečenica sa plakata filma i koja se savršeno nadopunjuje sa onom Denzelovom o važnosti malih stvari. Od samog početka imate osjećaj kako redatelj stvara atmosferu koja nas uvelike podsjeća na filmove koje volimo. Ništa čudno, jer ovaj film je i trebao biti snimljen 90tih godina, tako da je itekako zadržao tu vibru, a koja je uvelike zaslužna zašto je disanje radnje tako noirski klaustrofobično. Misterija je glavni forte filma i upravo nas ona tjera u njegovu unutrašnjost, kao da nas zove na parenje.

Zanimljivo je kako je redatelj vraćanjem u prošlost, odnosno izostankom nekih stvari koje su nam danas dostupne, zapravo stvorio dodatnu napetost u radnji. Nekad je manje zaista više, jer što nam je manje stvari pri ruci, to je adrenalin sve veći. Sama radnja filma bi mogla biti savršen sinopsis za neku dobru knjigu, znate ono kad uđete u knjižaru i pogledate na poleđini radnju i pomislite si…hmmm, ovo bi moglo biti zanimljivo.

Odmah se vrlo lako možete zamisliti u ulozi porotnika koji će presuditi da li je glavni osumnjičenik zaista i pravi ubojica. Zadatak, saznati ćemo to vrlo sporo, neće biti nimalo lagan.  Iako film možemo gledati kao triler u lovu na serijskog ubojicu, nekako sam ga više doživio kao kriminalističku dramu. Redatelj često u fokus ne stavlja sam lov, nego karakterizaciju likova, odnosno njihove osobne i intimne posljedice izazvane upravo tim lovom. Mentalno stanje likova i ono što ih razdire nije nešto što dolazi brzo.

Naime, redatelj mudro to spaja u sam ritam filma općenito, tako da je ton prilično usporen. Međutim, sve je to napravljeno sa predumišljajem, što posebno dolazi do izražaja kada u kadru prvi put vidimo Alberta Sparmu, odnosno Jareda Leta. Njegov izgled koji u tom jednom kadru jezovito podsjeća na Charlesa Mansona, izaziva kod gledatelja upravo emociju jeze i neugodnosti. Ta jeza se najviše manifestira u trenucima kada vam se njegovi pokreti, način govora i zapravo svega onoga što radi, učine komičnim. Ta prividna jeza koja se na trenutak čini kao komedija, upravo je najveća jeza od svega.

Leto me u pojedinim trenucima, posebno u scenama ispitivanja, dosta podsjetio na ulogu Robina Williamsa u ‘Nesanici’. Ta igra mačke i miša koju su u tom filmu imali on i Al Pacino, na neki način se može prenijeti na ovaj film, samo sa zamijenjenim ulogama. Letov mačak zove se Rami Malek, a upravo je on lik koji se u filmu čini najviše distanciranim i odsutnim od publike. Da bismo razumjeli njihovu osobnost, ponajviše morate obratiti pozornost na međusobne odnose.

Kako pričati o međusobnim odnosima u filmu, a pri tome ne obratiti posebnu pozornost na glavnu facu – Denzel Washingtona. Nisam nikada dvojio kako je Denzel jedan od najboljih, ako ne i najbolji glumac današnjice. Njegova uloga u ovom filmu to je samo potvrdila, iako je za ovu glumačku gromadu ta potvrda već davno isprintana i zapečaćena. Denzel posjeduje šarm i karizmu koja i ovdje doslovno isijava iz ekrana. Gotovo je pa nemoguće zamisliti bilo kojeg glumca u ovoj ulozi, prije svega radi toga što je njegov lik toliko složen, što se odmah ne otkrije ali se itekako osjeti. To se najbolje “nanjuši” u trenucima kada razgovara sa svojim kolegama, odnosno bilo bi bolje reći NE razgovara. Pogledi upućeni prema njemu tada govore više od tisuću riječi. Vi tada osjećate da se tu nešto dogodilo, znate da ima neka pozadina i poput najveće babe tračare žarko želite saznati što je to.

Reci baki sinko, šta te muči – kao da si ponavljate dok pokušavate razriješiti misteriju. Međutim, Denzel se ne otvara tako lako, barem ne riječima. On to radi puno učinkovitije, i to na toliko moćan način da sam kao gledatelj gotovo i zaboravio da postoji neki serijski ubojica koji se treba uhvatiti. Za mene je tada postojao samo Denzel. Želio sam znati koja je njegova priča, što njega tako prokleto muči, tako da sam vrlo lako mogao zamisliti samostalan film koji će pokazati samo njegovu priču, njegovu sudbinu, njegove strahove i demone. Kako učimo o njegovoj prošlosti, tako jednako saznajemo posljedice njegove današnje osobnosti. Njegova pojavnost je vibrirajuća i savršeno mu odgovara.

Lik koji je ostario psihički i fizički Denzel savršeno nosi, baš kao i slučajeve koji se doslovno mogu pronaći kao najveći teret na njegovom licu. Redatelj kroz kinematografsku magiju, odnosno kroz korištenje zelene boje, prikazuje ranjivost njegovog lika, ali i bolest (ne)djela koji ga proganja. I dok smo kod Denzela zainteresirani za priču, sasvim suprotan osjećaj imamo prema liku kojeg tumači Rami Malek.

Kako sam već prije spomenuo, njegov lik je odsutan, plastičan, pa čak i kada se međusobno poveže sa Denzelom, nekako ta povezanost sa njim bude poprilično slaba. Mi razumijemo njegove motive, ali se osjećamo baš poput njegove obitelji sa kojom također stvara dosta distanciran odnos, posebno kako film odmiče prema svom kraju. Iako možda nisam bio toliko privržen Malekovom liku kao što sam bio prema Denzelovom, njihov međusobni odnos je ono što ovaj film čini vrijednim gledanja. Zanimljivo je bilo gledati to građenje međusobnog povjerenja koje je u početku bilo dosta hladno, da bi se sa vremenom pretvorilo u intimna ogledala u kojima su se u očima onog drugog mogli vidjeti i prepoznati.

“Prošlost koja je postala budućnost. Budućnost koja postaje prošlost.”

Ovaj citat na najbolji mogući način oslikava dva glavna protagonista. Jednog koji u drugome vidi sve ono što je imao, ali je izgubio, odnosno drugog koji je na najgorem putu da postane sve ono što je onaj prvi bio, ali sada više nije. To nastojanje da spriječiš nekoga da postaneš budući ti, zapravo je na neki način glavni portret ovog filma. Odnosi su male stvari, od antagonista do protagonista.

Menage a trois u kojem su Leto, Malek i Washington nije savršen, ali on se to ni ne trudi biti. Njihove međusobne mane, od Leta koji želi biti u centru pažnje i koji vas tjera da se kao gledatelj preispitate da li je on krivac ili ne, do Maleka čija vas odsutnost toliko nervira jer je i sami kroz njegovu odsutnost osjećate, iako je ne želite osjećati, pa sve do Denzela uz kojeg se najviše vežete, iako ni sami niste sigurni što je to što bi vas trebalo povezati. Ali, neke stvari ne treba znati, važno ih je prepoznati, vidjeti, osjetiti. Denzelov karakter na neki način je karakter svih nas. U svima nama postoje ‘neke stvari’ koje nam se često vraćaju i koje ne možemo tek tako pustiti. Da li je to naša krivica? Vjerojatno jeste, ali je zato bitno imati onog jednog ‘anđela’ koji će nam u svijetu ‘bez anđela’ pomoći u tome, pa makar to značilo prividnu odsutnost naših osobnih demona.

Glazba filma meni osobno jako dragog filmskog skladatelja Thomasa Newmana u potpunosti pogađa ton filma, posebice u scenama kada raskrižja autoceste spajaju različite sudbine likova. U tim trenucima Newman namjerno izostavlja glazbu , ali to je samo privid, jer kao zamjenu imaš onaj zvuk auto motora koji samo čeka znak za gas. Onaj gas koji će mnoge odvesti na put na koji ni sami nisu sigurni da žele krenuti. Velika je šteta što ovaj film nije ranije snimljen, jer bi sasvim sigurno imao bolji učinak na one koji ga kritiziraju. Naime, u vremenu kada je trebao izaći, Amerika je još bila u sjeni “Night stalkera’, serijskog ubojice koji je godinama širio strah i jezu. Ovaj film bi na taj način probudio sjećanje na još neke svježe rane, ali bi i preduhitrio neke filmske naslove koje sada smatramo kultnima, a radi kojih će neki ‘Male stvari’ smatrati klišejem. Nikako se ne mogu složiti sa takvom ocjenom, pogotovo što i sa odmakom vremena, ovaj film uspijeva biti drugačiji. U čemu? Ah, pa u malim stvarima. Na vama je samo da ih kao ‘porota’ prepoznate. Ili ne. I ako mene pitate, stare rane koje sporo zacjeljuju puno su teže za kidanje od onih starijih. A ovaj film je upravo to – nezacijeljena stara rana.