“Tako mnogo dana. Bez ideje što raditi.”
Ovaj citat iz filma redatelja i scenarista Riana Johnsona, čitajući ga i gledajući s ovim odmakom vremena, zbilja zvuči i izgleda proročanski. Naime, zbog situacije oko glupe korone, mi zaista gubimo naš način života i svaki dan nam izgleda isti. Ako smo ikada zamišljali kako je bilo Billu Murrayu u filmu “Beskrajan dan”, ovih dana smo to itekako saznali. Međutim, to ne znači da nam baš svaki dan mora bit identičan, Najbolji lijek za tako nešto neka vam, između ostalog, bude upravo film “Knives Out”, uz kojeg će vam biti sve samo ne dosadno. Rian Johnson, redatelj filma, možda će vam biti poznat po filmovima “Posljednji Jedi”, te izvrsnoj akcijskoj drami Looper, a vjerujem da ćete ga, nakon što pogledate Knives Out, najviše pamtiti po upravo tom filmskom naslovu.
Rianu je svakako ovo najbolji film karijere s kojim je pokazao i dokazao da osim što ima talenat za režiju, da jednako tako, ako ne i više, ima talenat za pisanje. Scenarij ovog filma naprosto je genijalan. Ne mogu naći neki drugi i prikladniji opis za ovaj film, jer priča koju je smislio Johnson zaista je vrijedna svake pohvale. U svijetu Tylera Durdena gdje je sve kopija kopije, a tu ne mislim samo na filmove, napisati i stvoriti ovako nešto genijalno, zaista treba poštivati, ali prije svega cijeniti. Malo je filmaša koji se mogu pohvaliti s tako nečim, tako da nominacija za Oscara koju je Johnson dobio u kategoriji najboljeg originalnog scenarija, nimalo ne iznenađuje. Konkurencija u toj kategoriji je zbilja bila prejaka, jer je pored njega, u konkurenciji bio i Tarantinov Once upon a time…in Hollywood, dok je pobjedu, po meni ipak nezasluženo, uzeo Parazit.
No, na stranu Oscari, ostaje činjenica kako je Johnson s ovim filmom, odnosno pričom, podsjetio na one stare dobre krimiće koje smo sa guštom gledali na televiziji i kinu. Ne treba biti veliki poznavatelj krimića kako bi se prepoznao utjecaj legendarne Agathe Christie, ali i nenadmašnog majstora napetosti Alfreda Hitchcocka. Glumačka ekipa koju je okupio Johnson zbilja je impresivna i zaista ne znaš tko je u filmu bolji od koga. Da, istina je da je Johnson napisao dobar scenarij, ali to mu ništa ne bi vrijedilo da nije odabrao prave glumce koji će mu oživjeti te likove. Oh, kako je samo pogodio.
No, počnimo redom. Daniel Craig kao “posljednji gospodin među detektivima” naprosto briljira u svakoj sceni i zaista ga je gušt gledati kako improvizira u nekim scenama, dodajući neke svoje rečenice koje su film učinile još boljim i napetijim. Moram priznati kako sam bio neugodno iznenađen kad je baš Craig bio izabran za novog Bonda, ali me već sa svojim prvim filmom Casino Royale razuvjerio, te mi je od negodovanja njim kao izborom, postao omiljeni agent 007, dok mi je sam film postao najboljim u samoj franšizi. Iskustvo agenta 007 u ovom filmu mu je itekako pomoglo, jer se glumeći detektiva, što vam dođe kao ružni rođak agenta, itekako dobro snašao.
Chris Evans poznatiji kao kapetan Amerika u ovom filmu me posebno oduševio. Glumac kojeg velika većina publike poznaje preko Marvelovih filmova, ovdje je pokazao kako može glumiti i drugačije likove kakve smo inače navikli od njega, tako da me baš razveselila ova uloga mog omiljenog kapetana. I da, nakon filma sam odmah (nažalost, bezuspješno) pojurio u potragu za onim džemperom kakav nosi u filmu, pa svi vi koji ovo čitate samo mala napomena da mi je uskoro rođendan, tako čisto da znate, bez obaveza za bilo što, naravno.
Jamie Lee Curtis u ulozi njegove majke je zbilja i suvišno komentirati. Legendarna Jamie osvaja veliki ekran takvom lakoćom da je to zbilja impresivno za gledati. Ako se itko od vas misli baviti glumom, Jamie je idealna profesorica i vodič kako postati i biti najbolja od najboljih.
Michael Shannon je lik koji mi moram priznati u svakom filmu izaziva takvu jezu da je to strašno. Lik baš nekako jezovito djeluje, pogotovo ako još igra takve uloge, onda se taj dojam još više pojačava. Naravno, to samo znači koliko je dobar glumac čim može izazvati takve osjećaje kod gledatelja. U ovom filmu nema sad Bog zna kakvu ulogu, ali je impresivan samim svojim likom i djelom.
Toni Collete je još jedna u nizu talentiranih glumica koja je dio ove glumačke postave i moram priznati da mi je ona poput ženske verzije Michaela Shannona. Vrhunska i talentirana glumica, ali dok je gledaš, imaš osjećaj kao da je jedna od onih likova iz Eli Rothova Hostela koja bi platila da te sa zadovoljstvom muči. Moj osobni dojam o njoj je manje bitan, jer jedino što je važno to je činjenica da je žena vrhunska glumica i to je u ovom filmu, bez obzira što nije imala sad ne znam kakvu ulogu, još jednom pokazala.
Christopher Plummer, “kum familije” čije će ime biti posebno poznato fanovima pisca Edwarda Packarda, odnosno njegove knjige “Tko je ubio Harlowe Thrombeya” također posebno briljira i napisati bilo što o njegovoj izvedbi mislim kako ne bi bilo dovoljno dobro, naprosto jer mislim da nisam uopće dostojan za takvo nešto, pa ću samo reći – glumačka gromada u punom smislu te riječi.
Ana De Armas, šećer koji sam ostavio za kraj, u ovom filmu je pokazala kako nije samo melem za oči, već i da se u toj predivnoj curi krije itekakav talenat za glumu. U ovom filmu je predivna u punom smislu te riječi i jednostavno savršena. Ali neka vas izgled ne zavara, jer ako ne poštujete njena pravila, itekako ćete požaliti. Od ostatka glumačke ekipe svakako valja izdvojiti Don Johnsona koji me u ovom filmu podsjeća na Tonča Bibića, urednika u voditelja Kratkih rezova, te mladog i talentiranog Jaeden Martella koji će vam vjerojatno bit poznat iz “LO(V)SER kluba iz filma IT.
Ono što mi se posebno svidjelo kod ovog filma je već gore spomenuta referenca i posveta liku i djelu Agathe Christie. To se najbolje vidi po činjenici što se radnja u filmu vrti oko lika koji umire u svojoj 85toj godini života. Sad se sigurno pitate kakve to veze ima sa Agathom Christie? Provjerite koliko je godina imala Agatha kada je umrla i sve će vam biti jasno.
Radnja filma teče jako fino, poput najlipše rijeke, dok je sam vrhunac poput Niagarinih slapova. Redatelj nas fino uvodi u radnju, upoznaje nas sa svim likovima, njihovim osobnostima, tjerajući vas tako da ih volite, mrzite, navijate za ili protiv njih. Svaki od tih likova je priča za sebe i nijedan nije dosadan i nezanimljiv, te svatko ima svoju računicu, tako da do samog kraja ne možete prepoznati tko je pozitivac, a tko negativac.
Ali čak i ako uspijete, sasvim sigurno nećete prepoznati motive koji ih tjeraju na ono što rade, sve do samog kraja dok vam ih redatelj ne otkrije. Upravo je ta napetost koja vas drži na rubu sjedala od početka do kraja nešto što ovaj film čini vrijednim gledanja. Pored, naravno, odličnog scenarija, režije, te vrhunske glume koja prati tu priču i koja čini ovaj film to što on jeste. A ovaj film je onaj za koji bih uvijek platio kino kartu, baš zato jer je originalan i jer dolazi direktno iz uma jedne osobe, odnosno u ovom slučaju redatelja Johnsona.
“Više se ne snimaju dobri filmovi.”
Često se ova rečenica može čuti kada su u pitanju noviji filmski naslovi. Ali ako postoji film koji će vas u takvo nešto razuvjeriti, onda je to svakako Knives Out kojeg vam od srca preporučam za gledanje.
P.S. Moram i zahvaliti ovoj glupoj koroni, ma koliko god čudno to zvučalo, jer sam se baš zahvaljujući njoj, odnosno misleći koji film da vam preporučim danas, sjetio baš Knives Out. Film kojeg sam vam treba predložiti za gledanje odmah nakon kino gledanja, ali bolje ikad nego nikad. Jer sigurno postoji netko od vas tko ga nije gledao, tako da će vjerujem uživati u njemu kada ga otkrije. Dok će nama koji smo ga vidjeli u kinu, još bolje sjesti na drugo gledanje. Dokazano i provjereno od strane filmofila i njegove filmofilke.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena