Pieces of a Woman

Dok pišem ovu recenziju, moja glavna suputnica je je noć. Nekako mi se noć čini kao savršena partnerica u mislima, dok pokušavam prenijeti na papir sve one misli koje su ostale putovati sa mnom i nakon što sam odgledao film Pieces of a Woman, mađarskog redatelja Kornela Mundruczoa i scenaristice Kata Weber. Obožavam noć, jer noću je sve nekako tiše, mirnije, ostaju samo krhotine misli koje noć jedina može spojiti u jednu cjelinu. Kada je u pitanju ovaj film, onda je ta cjelina jako bolna. Ta bol nije filmska bol, već je realna, prirodna i bolno moćna, baš onakva kakvu nam samo život može priuštiti.

To je bol koju gledamo, ali i osjećamo. Kažu kako “filmovi imitiraju život” – da, ima istine u tome, pogotovo kada se kao gledatelj pronađeš u toj imitaciji. Ta imitacija odjednom postaje poput ogledala, pa se osjećaš kao da gledaš svoj život, ali si ovaj put u sporednoj, a ne u glavnoj ulozi. Čudan je to osjećaj, jer svi želimo biti glavni, tada se osjećamo moćno, dominantno, najpametnije. Pa ipak, sporedne uloge često budu one koje nas otrijezne, jer kao voajeri u sporednim rolama jedino i možemo vidjeti onoga glavnoga sebe. Zato i volimo umjetnost, zato se i vežemo uz neke likove, bilo književne ili filmske, upravo jer su oni mi, odnosno mi smo oni.

Kada je u pitanju ovaj film, moram vam iskreno reći kako mi ga je bilo jako teško gledati. Pieces of a Woman svakako spada među one filmove koje moraš osjećati. Osjećati ovaj film neće biti nikome problem, osim ako ste hladnokrvna stoka, ali će ga itekako biti problem preživjeti onim osobama koji su nešto slično, baš poput glavnih likova u filmu, doživjeli u privatnom životu. Upravo zbog toga, za mene je ovaj film bio čisto emotivno preživljavanje, ali baš kako sam sa svojom ljubavi preživio ono životno, tako sam uspio preživjeti i ovo filmsko. Ali da je bilo lako, nije. Da boli, da jebeno boli – boli. I mislim kako nikad neće prestati. Ali neće ni borba, ona zajednička.

Pieces of A Woman je upravo takav film. Osobna priča ljudi koji su pogođeni tragedijom i koji unatoč svemu moraju nastaviti živjeti. Emocionalni učinak na osobnost osobe koji je izazvan gubitkom na svakoga od njih djeluje drugačije. Tijekom cijelog filma mi krećemo na to njihovo emotivno putovanje puno uspona i padova, zajedničkih i samostalnih odluka. Svaka od tih odluka nas zajedno sa njima vodi prema nečemu bitnom, nekom važnom trenutku u vremenu. Tijekom tog procesa postoji i živi samo jedna konstanta – emocionalni udar ispunjen tugom, patnjom i boli.

Sam uvod filma, snimljen u jednom kadru, zapravo je najveći udarac koji vam neki film može opaliti usred lica. Nema tog boksačkog nokauta koji se može i približno sa tim mjeriti. Dugi kadrovi koje koristi redatelj na neki način najbolje pokazuju koliko su emocije likova jake, snažne i moćne. Mi u tom trenutku zaista dišemo, živimo i osjećamo sve ono što ONI proživljavaju.

A tko su “ONI?” ONI su Martha i Sean, odnosno Vanessa Kirby i Shia LaBeouf. Kada ne možemo pronaći dovoljno moćne riječi da bismo nekoga opisali, onda se često znamo zamisliti nad sobom, te si dati nekoliko trenutaka vremena u nadi da će nam prave riječi doći u misli, te da ćemo neku osobu ipak moći nagraditi pravim epitetima. U slučaju Vanesse i Shie, mislim kako puno pametniji i učeniji ljudi od mene ne bi mogli pronaći pravi opis za sve ono što su nam oni emotivno priuštili tijekom gledanja ovog filma. Rekao bih da je siromašan onaj jezik koji nema opisa za takve ljude, ali nekako želim vjerovati kako nije do jezika ili pisca, već jednostavno moramo prihvatiti kako se neke pojavnosti jednostavno ne treba truditi opisati, već ih je dovoljno osjećati.

Osjećanje je zapravo najbolji opis. Koliko vam se puta u životu dogodilo da vam netko drugi doslovno naređuje kako biste vi trebali živjeti ili se nositi sa nekim životnim udarcima? Gotovo je pa nevjerojatno kako si mnogi ljudi uzimaju za pravo da stave svoje emocije na prvo mjesto i onda na taj način vama govoriti kako biste se vi trebali ponašati i osjećati u tom cijelom procesu. Ovaj film to itekako pokazuje kroz odnos Marthe i njene majke, a koju je u filmu maestralno odglumila oskarovka Ellen Burstyn. Ako me ičemu život naučio, onda je to saznanje kako nitko nema pravo nikome određivati kako će živjeti. I jednako kao što vam nitko ne može reći što će vas činiti sretnim, tako bogami nitko si ne može uzeti za pravo da vam određuje kako ćete tugovati, odnosno kako ćete se nositi sa boli i gubitkom.

Martha i Sean su najbolji primjer kako se dvoje ljudi, ma koliko god povezani bili, različito nose sa gubitkom. Dok se Martha trudi fizički izgledati jakom i snažnom, Sean je sve suprotno od toga. Tako bismo mogli reći kako je vanjsko stanje Seana zapravo idealan prikaz Marthinog unutarnjeg. Dok se on očigledno ne srami prikazati “raspad sistema”, ona kao da se skriva od ostalih, pa joj čak i običan razgovor sa onima koji “sve znaju kako bi trebalo živjeti”, postaje teret koji teško nosi na svojim leđima.

Simbol jabuke je najbolji primjer Marthinog stanja, odnosno tog kontrasta između onoga što (ne) vidimo. U nekoliko scena je ona prikazana kako pomno bira najlipšu, najsočniju jabuku koju želi pojesti.

“Mirisala je kao jabuka” – priznati će Martha u jednom trenutku, opisujući osjećaje dok je držala svoje tek rođeno dijete u rukama. Nažalost, taj trenutak je bio kratkog vijeka, jer ugriz života je uništio taj miris. I zato je ugriz prema jabuci, zapravo ugriz koji Marthu svaki put iznova podsjeća na ono što je bilo i na ono što nikada nažalost neće biti. Taj ugriz je bolan, ali je prethodni miris puno jači. Jačinu boli, ma koliko god bila bolna, nadmašuje onaj miris sreće i nade, ma koliko god ta sreća bila kratka i prolazna.

Ono što posebno oslikava likove ovog filma zapravo je njegova kinematografija. U pojedinim trenucima mi ne čujemo likove, nego ih “samo” vidimo. Ovo “samo” zapravo je sve, jer kroz sliku mi čujemo, osjećamo onaj vrisak koji je najglasniji upravo kroz svoju (ne)čujnost. Posebno su dojmljivi kadrovi kada redatelj odvaja likove, ali ih onda jako brzo spoji zajedno. To je posebno vidljivo u prvih 30tak minuta filma, možda i najmoćnijih i najdirljivijih koje ćete ikada doživjeti na filmu, posebno kada je riječ o sceni poroda. Glumački moćno, redateljski sirovo i emocionalno dirljivo.

Kada sam čitao preporuke za ovaj film kod jednog mog dragog fb prijatelja, bilo je zgodno rečeno kako će se Pieces of a Woman svidjeti svakome tko je obožavao Marriage Story. Iskreno, meni taj film u cjelini nije bio toliko moćan i razoran kao ovaj, ali je u sebi imao nekoliko scena koje su bile takve – moćne i razorne. Razgovor, odnosno bolje rečeno svađa, u dnevnom boravku između Scarlett Johansson i Adama Drivera u velikoj mjeri mogu emotivno oslikati i ovaj film. I ako ćemo biti još precizniji, ako ste gledali film Manchester by the sea, vjerujem da ćete se sjetiti scene i emociju u kadru između Casey Afflecka i Michelle Williams. Eto, to su savršene paralele koje još savršenije opisuju “Pieces of a woman”, sa jednom bitnom razlikom – krhotina ovdje nije jednina, ona je u ovom slučaju cijeli film.

U tom pogledu, Pieces of a woman je savršen naziv filma, jer glavni lik zapravo i traži krhotine sebe koje je izgubila. Ona gubi dijelove sebe, ali i dijelove odnosa sa majkom, sestrom, partnerom i na koncu sa samom sobom. Ta potraga oslikana je kroz scene koje dišu, kao naprimjer jedna vožnja u kojoj se ne kaže ništa ali se osjeti sve.

Također, posebno su zanimljivi kadrovi kada redatelj stavlja fokus na Vanessu Kirby, čak i kada se u pozadini čuje razgovor koji se ne odnosi na nju. Ona ga ipak osjeća i iskušava, te mi gledamo njenu emotivnu reakciju i odgovor. Tada nastaju i tenzije koje nisu rezultat neke misterije, već čiste emocije. Ta emocija je najčešće tiha ( scena u sudnici), ali upravo je u tišini nekada najveća snaga. Baš kao što je tišina noći moja snaga dok ovo pišem, sa povremenim vjetrom koji udara u prozore, kao podsjetnik na tu razornu vjetrenjaču tišine.

17.rujan – 4. travanj

Prolaznost vremena je u velikoj mjeri fokus redatelja filma, ali ne u onom smislu na koji smo inače navikli gledati u filmovima. Naime, on nas uvijek vraća na isto mjesto, ali ga prikazujući u drugom vremenu, kao da nam želi poručiti kako nisu mjesta koja se mijenjaju, nego smo mi ti koji ih činimo drugačijima. Savršena metafora za sve ono što se događa likovima također je prikazano kroz slike uvenulog cvijeća koje je nekada raslo, ali nikad nije naraslo. Balon koji je nekad mogao letjeti, odjednom se ispuhao. Most koji se gradio, nikada nije izgrađen, iako se mogao i trebao. Zapravo, imate osjećaj kao da gledate kroz prošlost u budućnosti koja je mogla i trebala biti. Baš kao most, baš kao cvijet, baš kao i balon.

Spomenuo sam prethodno kako su sporedni likovi jako bitni u ovom filmu. Pored genijalne Ellen Burstyn, koja je u ulozi majke naprosto genijalna, želim također naglasiti kako su i ostali glumci, iako se možda na prvu ne čini tako, itekako doprinijeli da ovaj film doživimo što realnije, onako životno. Tu bih posebno još izdvojio Benny Safdia, jednog od braće Safdie, čiji rad posebno cijenim. Uncut Gems, Good Time – samo su neki od naslova pod njihovom redateljskom palicom. Tu je još i Iliza Shlesinger kao sestra glavnog lika i uvijek predivna Sarah Snook. Oni možda jesu sporedni likovi, ali imaju itekako glavnu ulogu kada je riječ o nekim budućim odlukama dvoje protagonista filma.

Glazba oskarovca Howarda Shorea je u totalnoj simbiozi sa samim filmom. Ona je tiha, baš poput pahulja snijega koje pokrivaju, ali ne sakrivaju osjećaja. Note filma su poput života – vode vas od najvećeg mogućeg ushita, pa do najveće moguće patnje. I zato glazba savršeno detektira osjećaje, jer baš poput glazbe, osjećaje ne vidimo, ali ih itekako ćutimo.

Pieces of a Woman je bolan film, ali ipak film sa nadom. Ta nada je najbolje prikazana kroz koštice jabuke, one jabuke koja simbolizira miris sreće, ali i boli. Koštice u toj jabuci su krhotine života, odnosno krhotine onih životnih perioda koji su ispunjeni dobrim i lošim trenucima. Te koštice mnogi bacaju, kao da ih se srame. Po meni, to je velika greška, jer baš te koštice, bez obzira kakve bile, mogu nam pomoći da prebrodimo najteže životne prepreke, ali i da cijenimo mirise onih pozitivnih. I zato mi se baš ta pozitivna nota filma posebno svidjela, jer daje nadu. Onu nadu koja daje svima nama snagu, zvali se mi Martha, Sean, Jure ili Anđela.