Child’s Play

“Hi. I’m Chucky. Wanna play?”

Kažu kako je djetinjstvo najosjetljiviji period gotovo svake osobe. Sve ono što nam se dogodi u tom vremenu odrastanja u velikoj nas mjeri zna odrediti kao ljude koji ćemo postati. Naravno, ne mora to biti pravilo, ali u većini slučajeva bude upravo to – pravilo, a ne iznimka. Ali opet, sa druge strane, moje djetinjstvo je bilo poprilično dobro, tako da ne znam koji mi se vrag sad dogodio. Ili pak znam – dogodio mi se Child’s Play i upoznavanje sa kultnim Chuckyem.

Ne mogu se sada točno sjetiti koliko sam imao godina kada sam se prvi put upoznao sa “malim gadom”, ali znam da sam bio otprilike iste veličine kao i on. Dobro, ne baš toliko malen, ali kužite šta želim reći. Možda je baš u tom periodu i počela sa rađanjem moja ljubav prema hororcima, a koja je svoju vrhunac doživjela sa Wes Cravenovim “Vriskom”.

Uglavnom, odrastajući bez svoje vlastite sobe, često sam znao biti jako tužan, jer mi se to činilo kao smak svijeta. Dok su svi moji prijatelji imali svoje sobe, ja sam morao spavati u dnevnom boravku. Naravno, tada nisam shvaćao koliko sam zapravo sretan radi toga, jer dok su moji roditelji sa malim bratom spavali u sobi, ja sam imao pristup tv-u cijelu noć. Upravo sam u tim noćima i upoznao mnoge filmske likove, pa između ostalog i “mog prijatelja do kraja” – Chuckya.

Child’s play sam baš nedavno opet pogledao u sklopu horor maratona koji često imam sa djevojkom, i mogu vam reći da sam se baš zabavio. Isto onako kao što sam uživao kao dijete, tako sam i sada opet guštao u avanturama starog dobrog Chuckya. Ne trebam ni napominjati koliko mi je drago šta imam curu koja također obožava legendarnog lutka, tako da je gula gledanja bila još veća i bolja. No, kako je zapravo nastao Chucky? Studentski život jednog mladića, imena Don Mancini, bio je sve samo ne običan. I dok su ostale njegove kolege uživale u izlascima, curama, i svemu onome što studentski život pruža, mladi Don je smišljao scenarij za film.

Originalna ideja mu je bila da stvori lutka koji će svoju krv pomiješati sa onom ljudskom, odnosno dječaka Andya, te će tako u njemu dobiti lik koji će sav gnjev iskaljivati prema svima za koje smatra da su to zaslužili. Scenarij je došao u ruke filmskog producenta Davida Kirschnera koji mu je predložio par izmjena na koje je Mancini pristao, i tako je nastao Child’s play.

Redateljska palica je povjerena Tomu Hollandu. Sad će vjerojatno oni neupućeni reći – ma koji Tom Holland, taj se nije ni rodio kada se Child’s play snimao. Naravno, kada kažem Tom Holland, onda ne mislim na “Spidermana”, već na kultnog redatelja i scenarista koji je u svojoj karijeri stavio pečat na režiju jednako tako kultnog Fright Nighta, te onaj scenaristički na nastavak legendarnog Psiha( koji uopće nije bio loš, za razliku od užasnog remakea.).

Kada pričamo o Chuckyu, onda je gotovo pa nemoguće ne spomenuti i glas koji je ovoj horor ikoni dao život i identitet. Ta osoba se zove Charles Lee R…, pardon Brad Dourif. Zanimljivo, Brad uopće nije bio prvi izbor za glas Chuckya, već glumica Jessica Walter. Međutim, publika koja je imala priliku vidjeti tu ranu verziju filma bila je totalno razočarana, tako da su producenti doslovno na koljenima morati moliti Brada da prihvati ulogu. Srećom, on je to bez problema napravio i ostalo je, kako bi se reklo, povijest. Možda je tome pripomogao i odnos sa redateljem Hollandom sa kojim je snimio jako dobar film Fatal Beauty, a kojeg vam također preporučam za gledanje. Kada smo već kod glasa, treba spomenuti i Edana Grossa, tada desetogodišnjaka koji je Chuckyu dao glas u onoj poznatoj reklami i čiji se ton i dalje vječno čuje kroz melodiju onoga …Hi.I’m Chuky. Wanna Play?

Child’s play je film koji zapravo uopće nije toliko nasilan, pogotovo ako ga uspoređujemo sa prvim filmovima nekih drugih horor franšiza poput Halloweena ili Petka 13. Isto tako, dok smo u velikoj većini tih horor serijala imali maskirane, zle ljude, ovdje imamo jedno nevinašce u obliku lutka Chuckya za kojeg bi malo tko uopće i pomislio da je u stanju učiniti nekome nešto nažao. Zapravo, postoji samo jedna osoba, i baš taj pojedinac mora uvjeriti ostale kakav je “ku*vin sin” zapravo Chucky. No, unatoč toj svojoj podmuklosti, Chucky i dalje uspijeva biti prokleto zabavan lik, kao uostalom i sam film.

Nevjerojatno, ali na svako novo gledanje primijetiš neki novi detalj, poput posvete Kubricku u nekim kadrovima, Hitchu kada je u pitanju napetost, ili pak originalnom Halloweenu kroz snimanje iz prvog lica. Chucky u velikoj mjeri, barem po svojem horor / zabavnom pogledu u velikoj mjeri podsjeća na Hollandov Fright night. Sve ono što je redatelj mogao izvući pozitivno iz tog filma, ubacio je upravo u Child’s play. To u velikoj mjeri objašnjava zašto je Chucky, unatoč svim horor elementima, tako zabavan za gledanje.

Sam početak filma počinje sa potjerom u kojoj upoznajemo Charles Lee Raya, ubojicu kojeg lovi detektiv Mike Norris. U prvih desetak minuta, zapravo je posluženo savršeno (pred)jelo za glavni desert u kojem ćemo uživati, evo sad već preko 30 godina. Nekako sumnjam kako su autori priče uopće mogli i zamisliti kako će sa ovim originalnim filmom stvoriti horor ikonu, što Chucky svakako jeste. Ne bih sada previše pričao o nastavcima, ali treba reći kako su oni uvijek imali konstantu, za razliku od drugih horor franšiza koji se ne mogu time pohvaliti. Možda zbog toga što je svaki nastavak, izuzev ovog zadnjeg, pisao isti scenarist. Upravo u tome i treba tražiti razloge zašto je Child’s play iz 2020. , pored činjenice da mu u njemu nema Brad Dourifa, ispao tako loše.

Child’s play, osim po tome što je bio prvi, od ostalih nastavaka se razlikuje po tome što se u njemu zapravo Chucky najmanje pojavljuje. Redatelj Holland je u tom smislu napravio jako dobar posao, jer sve do ključne točke razotkrivanja Chuckya, film posjeduje neku čudnu atmosferu. Način rada kamere je naprosto fascinantan, posebno kada pratimo Chuckya iz njegovog kuta gledanja. Vrhunac doživljavamo u trenutku prvog ubojstva i kadra pada kroz prozor, a koji će mi trajno ostati urezan u pamćenje. Posebno su jezivi kadrovi kada su glavni likovi, poput majke i dječaka Andya u prvom planu, dok se Chucky nalazi u pozadini. Mi ga ne vidimo jasno, već je on poput nekakvog podmuklog lovca u mutnom, čeka i vreba svoju priliku.

Međutim, ništa manje dojmljiv nije ni moment kada se Chucky napokon razotkrije. Te riječi i citati dio su horor kulta, baš kao i njegovi legendarni one – lineri, a kojih se ne bi posramio ni Arnijev terminator. Nije nimalo slučajno da je redatelj želio stvoriti dojam za nas gledatelje kao da smo mi sami u Chuckyu. Ali koliko god bilo to sve mračno, nekako je opet na neki morbidan način zabavno. Chucky, ma koliko god bio podmuklo đubre, jednostavno je lutak kojeg ne možete mrziti. Spor i kreativan proces otkrivanja u velikoj mjeri nam dopušta da se upoznamo sa glavnim i sporednim likovima u filmu.

Dječak Andy (Alex Vincent), njegova majka Karen (Catherine Hicks) i detektiv Mike (Chris Sarandon), svoje osobnosti pokazuju upravo kroz Chuckyevo neprikazivanje. Sve dok se Chucky ne otkrije svijetu, već samo dječaku Andyu, mi prolazimo proces mijenjanja njihovih likova. Dok Andy ponavlja Chuckyeve riječi, majka ga ne shvaća ozbiljno, već ga kori i osuđuje. Ona je u početku zabrinuta, čak i sumnja da i sam dječak nije ubojica. Međutim, kasnije ona iz zabrinute majke postaje majka ratnica, netko tko će uvjeriti druge u sve ono što ona sama nije vjerovala, i to sve da zaštiti svog sina. Treba također naglasiti kako je Catherine Hicks u ulozi majke jako dobra, te je zaslužna u velikoj mjeri zašto mi kao gledatelji, bez obzira koliko nam Chucky bio zabavan, ipak stojimo na njenoj i na strani malog Andya. On, baš kako i ona, postaju nemoćni protagonistu za koje se bojiš i za koje navijaš.

Koliko god to možda čudno zvučalo, ali mišljenja sam kako duša filma nije prikazana kroz odnos majka – sin, već kroz onaj između Chuckya i Andya. Andy kao nevino dijete kojem nitko ne vjeruje, zatim njegova uplašenost sa jedne, te histerija Chuckya sa druge strane, stvaraju jednu dubinu odnosa koji je sve samo ne površan. Brad Dourif koji je svojim glasom dao osobnost Chuckyu u isto je vrijeme dao pravu malu noćnu moru dječaku Andyu. I dok vrijeme ističe, a ulozi postaju sve veći, njihov odnos se iz jedne naivnosti pretvara u pravu traumu za obojicu. Chucky postaje ranjiviji, čovječniji, dok Andy upravo kroz tu Chuckyevu ranjivost i sam postaje ranjiv. Kroz taj odnos, vidimo i cijeli film. Počinje naivno, da bi se kasnije pretvorio u slasher jednog djetinjstva.

Chid’s play je film koji nimalo ne skriva svoje uzore. Svatko tko je gledao Zonu sumraka, sjetiti će se Talking Tine, te će vrlo lako prepoznati redateljevu inspiraciju u tim filmovima. Isto tako, scene kada se Andy skriva u ormaru, hororski neodoljivo podsjećaju na Halloween, dok pojedini kadrovi kamere vraćaju sjećanja na originalni Black Christmas. Uvijek sam govorio kako su upravo horor filmovi najbolji komentatori društva u kojem živimo. Child’s play u velikoj mjeri kritizira potrošačke navike ljudi, pa nam upravo kroz lik Chuckya kao da želi poručiti – sve će vam se to vratiti kao bumerang. I to ovaj film čini sa jebeno zaraznim osmijehom na licu.

Kada je riječ o specijalnim efektima filma, onda oni zaslužuju posebnu pozornost. Gotovo je nevjerojatno da i dan danas ovaj film tako dobro izgleda po tom pitanju. Dapače, ne samo da dobro izgleda, nego je i čak i bolji od svoje novije “braće”. Velike zasluge za to idu Kevinu Yagheru, šminkeru koji je svojim radom očito zadivio i glumicu Catherine Hicks koja u filmu glumi majku. Naime, njih dvoje su se upoznali upravo na setu snimanja ovog filma i evo ih još i danas, već preko trideset godina, zajedno u braku. Pa kažu da horori ne spajaju ljude.

Kinematografija filma je također savršeno zrcalo svega onoga što se događa u samoj priči, ali na jedan potpuno drugačiji način. Ništa čudno, pogotovo ako vam kažem da je za nju bio zaslužan legendarni Bill Butler. Njegovo ime je sigurno poznato svakom ozbiljnom filmofilu, baš kao i rad na filmovima poput Ralja, Prisluškivanju, Rockyu itd. Zanimljivo je kako su u Child’s playu tone filma jako tople, svijetle, totalno suprotne sa samom notom filma. Pa ipak, unatoč toj suprotnosti, ta kombinacija savršeno oblači film.

Child’s play je film koji je u ljudima oživio onu ideju kako nešto tako slatko i nevino poput lutaka, može postati tako ubojito, jezivo i strašno. Pa ipak, nekako je uspio natjerati gledatelja da u svemu tome uživa, zabavi se i da zavoli tu kujastu, crvenokosu podmuklušu Chuckya. Ovo je zasigurno film kojemu se uvijek rado vraćam i koji sa guštom uvijek pogledam sa djevojkom u sklopu horor maratona. Zašto toliko volim Child’s play? Puno je razloga, mogao bih o njima pričati i pisati satima.

Međutim, ono najvažnije leži upravo u liku Chuckya, koji o(p)staje kao filmofilska uspomena koja filmofilu u meni živi vječno. Od onog zaraznog osmijeha koji mi automatski uljepša dan, preko zarazne melodije koja svira Chuckyevu podmuklu osobnost, pa sve do njegove pojave koja mi uvijek izazove osmijeh na lice. I na kraju, ali ništa manje važno, zato što je Chucky bio i ostati će “moj prijatelj do kraja.” Hidey – ho!