Avengers : Endgame

Ovo će sasvim sigurno biti jedan od mojih najintimnijih filmofilskih statusa u kojem ću kroz ogledalo jednog filma prikazati neka svoja razmišljanja i pogled na život. Pa krenimo.

Postoje filmovi koje gledate, a postoje filmovi koje osjećate. Kada doživite onaj trenutak kada vas dotakne magija bilo koje vrste umjetnosti, gdje je sasvim nebitno da li se radi o filmu, glazbi, plesu, slikarstvu ili nečem drugom, onda znate da proživljavate najljepši osjećaj na svijetu – osjećaj koji se teško može opisati riječima. Životne situacije kada nam svi rječnici ovog svijeta nisu dovoljni da opišemo stanje u kojem se nalazimo, zapravo je jedan od onih razloga zašto je život, ma koliko god bio težak, zapravo prekrasan i predivan.

‘Life may be sad, but it’s always beautiful.’

Citat iz filma “Pierrot le fou”, redatelja Jean-Luc Godarda kojeg izgovara Anna Karina, zapravo možda najbolje ocrtava takve životne trenutke. Jer bez obzira koliko nam možda bilo teško, upravo takvi mali ali opet tako veliki životni događaji zapravo su ono što život čini vrijednim življenja. Vasilij Kandinski, poznati ruski slikar jednom prilikom je izjavio – svako je umjetničko djelo dijete svog vremena, ona je i majka naših osjećaja”. Ako bi postojao citat  kojim bih mogao najbolje opisati razlog zbog kojeg volim umjetnost, posebice onu filmsku, za mene najljepšu i najmagičniju, onda bi to bio upravo ovaj. Umjetnost kao majka naših osjećaja -Uhh!! Kako to samo istinito zvuči!

Nažalost, jako puno ljudi ne može shvatiti kako netko može imati takvu strast prema nečemu “beskorisnome” kao što je umjetnost. Umjetnost možda jeste za neke beskorisna, ali je za mene strahovito važna, jer kako se jednom zgodno izrazio James Joyce – život imitira umjetnost. Sigurno se pitate zašto ovakav uvod? Pa iz vrlo jednostavnog razloga – zato što sam sa svojom filmofilkom kroz film Endgame doživio upravo ovakve osjećaje o kojima vam pišem. Bili su to trenuci koje ću pamtiti cijeli život i što je najljepše od svega – proživio sam ih sa osobom koja takve i slične životne situacije čini svojim prisustvom u mom životu još ljepšim i bogatijim.

Mislim da ne trebam posebno naglašavati koliko sam dječački zaljubljen u magiju pokretnih slika, te koliko je velika moja ljubav prema sedmoj umjetnosti. Zašto toliko volim FILM mogao bih vam pisati i pričati danima, ali kada bolje promislim najbolji odgovor koji bih vam mogao dati sastoji se od svega nekoliko riječi – “a little bit of magic”. I zaista, to malo magije koja nas obasja onog trenutka kada se svjetla kino dvorana ugase, te kada se na velikom ekranu pojavi kadar u koji zaljubljeno gledate kao u najljepšu djevojku na svijetu, sasvim je dovoljno da se na prvi pogled zaljubite u tu magičnu iskru koja vas poput Amorove strijele pogodi ravno u srce. U tom trenutku ono biva ispunjeno ljubavi, onom prekrasnom i najlipšom ljubavi prema onome što nam pruža filmska magija i čarolija.

Odlazim u kino otkad znam za sebe i jednu stvar vam mogu sa sigurnošću reći. Bez obzira da li mi se film koji gledam svidi ili ne – magija ostaje ista. Jer ništa se ne može mjeriti sa tim osjećajem odlaska u “filmski hram” i uživanju u “filmskim molitvama” uz “oltar velikog ekrana”. Moram vam priznati da sam dosta dugo provodio vrijeme gledajući filmove sam u kino dvoranama, te da su mi u možda najtežim životnim trenucima upravo filmovi bili moji najbolji prijatelji.

Kada god bi mi bilo teško ili bih se osjećao depresivno, samo bih otišao u kino, te bi na tih nekoliko sati, opčinjen tom magijom filmske umjetnosti, zaboravio na sve brige i probleme. Upravo je to glavni razlog zašto i volim toliko filmove. Baš zato što su me odvodili u neki drugi svijet, na mjesta u kojima samo mogao biti što god poželim, biti dio te magije, tog sigurnog utočišta i mjesta iz kojeg nikad nisam htio otići.

Vjerujte mi na riječ, trenuci koje sam provodio u kinu, uz svoje omiljene filmove, bili su najljepši trenuci u mom životu.

‘I don’t know if we each have a destiny, or if we’re all just floatin’ around accidental – like on a breeze, but I, I think maybe it’s both. Maybe both is happenin’ at the same time.”

Ovaj prekrasan citat iz filma “Forrest Gump” zapravo najbolje pokazuje ono što se dogodi kada sudbina, slučajno ili namjerno, uplete svoje prste u naše živote. U mom slučaju, ta sudbina mi je u život donijela nešto najlipše i najmagičnije šta sam ikad mogao poželjeti. Donijela mi je osobu uz koju je sve moguće, osobu uz koju je svaki dan ljepši, svaka noć čarobna, svako jutro mirisno. Donijela mi je ono zbog čega je život vrijedan življenja – moju životnu ljubav.

Često sam se znao pitati da li ću ikada u životu upoznati osobu koja će biti moja srodna duša, odnosno osoba s kojom ću dijeliti dobro i zlo, s kojom ću uživati u tim malim, a opet tako velikim životnim radostima, te s kojom ću s osmijehom na licu guštati u svemu onome što me čini sretnim. Živimo u svijetu izokrenutih vrijednosti, svijetu u kojem je u većini slučajeva ono materijalno zamijenilo ono ljudsko, svijetu u kojem se stvari bacaju, a ne popravljaju, svijetu gdje više nije važno kakav si, nego što nosiš ili voziš, svijetu gdje se ljubav ne mjeri osjećajima i poštovanjem, već bankovnim računima. U takvom svijetu zaista je ravno dobitku na lotu pronaći osobu uz koju ćeš prolaziti životnim putevima autoceste, ali i onim kršnim seoskim puteljcima punih stijena i rupa.

Ne znam uopće kako vam objasniti onaj trenutak kada sam shvatio da je, iz nekog samo njoj znanih razloga, sudbina u moj život odlučila poslati osobu uz koju mi je život ponovno počeo imat smisla. Sada, s ovim vremenskim odmakom, stvar je i više nego jasna. Sudbina isprepletena onom filmskom “a little bit of magic” spojila je dvije srodne duše, dva srca neprekidno povezana filmskom magijom i čarolijom.

Uvijek sam govorio da je jedna od najlipših radosti življenja uživanje u stvarima koje te čini sretnim, posebno ako imaš pored sebe osobu uz koju te iste strasti i ljubav možeš podijeliti. Mene je s mojom dragom, između ostalog, spojila ljubav prema filmovima, te sada mogu zaista reći da sam dobio najbolju moguću “partnericu u zločinu”. Ovaj “mali uvod” sam napisao prvenstveno da biste mogli razumjeti kolika je ljubav i strast koju oboje imamo prema filmu kao umjetnosti. A sada da krenemo sa pričom o filmu koji je bio i povod ovom statusu – “Avengers : Endgame.”

Sjećam se kako smo odmah skokom leoparda kupili karte za pretpremijeru, te tako željno iščekivali film i brojili dane do trenutka kada će ugledati svjetla kino dvorana.

Zašto tolika strka oko jednog filma i zašto za nas Endgame nije običan film? Zato što je to film koji je sinonim za “Boyhood”, odnosno u prijevodu “dječaštvo” za sve one filmove uz koje smo odrasli, uz koje smo plakali, smijali se, veselili i tugovali. Upravo smo zato sa posebnim žarom i srećom kupili karte za taj film, za koji smo znali da označava kraj jednog perioda uz kojeg nas vezu jedne od najlipših filmofilskih uspomena.

“Laura, hoćeš li jesti sa mnom burek i gledati Marvelove filmove”?

Grafit koji je ispisao nepoznati autor kao da je i nama bila nit vodilja jer smo se u frakciji sekunde dogovorili da iznova pogledamo sve filmove koji prethode Endgameu, te tako spremni dočekamo ovu epssku filmsku završnicu. Kako je mojoj dragoj žderanje bureka i gledanje filmova sport u kojem joj nema ravna, jasno vam je da smo ovu disciplinu odradili sa posebnim guštom i zadovoljstvom.

Ne mogu vam opisati tu sreću dok smo svaku večer odlazili u splitsku videoteku Matrix, te uzimali sve te Marvelove filmove uz koje smo proživljavali svu tu bujicu emocija. Moram reći da je to za mene bilo jedno zaista posebno putovanje gdje smo se oboje, gledajući sve te filmove iznova, podsjetili na naše filmofilsko odrastanje, odnosno na razlog zašto zapravo u suštini toliko volimo (Marvel) filmove.

I tako, malo po malo, film po film, došao je i taj poseban trenutak – premijera i dan prikazivanja Endgamea, filma kojeg smo s tolikim nestrpljenjem iščekivali i, eto, napokon dočekali. Neću pretjerati ako kažem da se prilikom ulaska u kino dvoranu u zraku doslovno osjećao duh Stan Leea, čovjeka čija nas je strast, ljubav i mašta sve skupa spojila na jednom mjestu te koji nam je djetinjstvo, odrastanje, odnosno sam život u cjelini učinio ljepšim i bogatijim. Ne pamtim kada je kino u tolikoj mjeri bilo ispunjeno ljudima koji su doslovno disali film, te na čijim se tijelima doslovno mogla osjetiti napetost i nervoza, kao da smo svi i sami jedni od Avengera, pa spremno dočekujemo Thanosa da se obračunamo sa njim.

Bilo je zaista predivno vidjeti “braću i sestru Marvelovce” obučene u majice omiljenih junaka kako ispunjavaju kino dvoranu. U tom trenutku sam imao osjećaj da smo se svi okupili kao da nam je zadnji dan škole. Znate ono, sretan si što je taj dan napokon došao, a opet si sa druge strane tužan jer znaš da je jedan bitan period tvog života gotov. Ili kako bi rekao Steve Rogers – you gotta move on.

Čim su se ugasila svjetla kino dvorane, mislim da je svatko od nas u glavi čuo onaj poznati uzvik – Avengers Assemble. I zaista, baš poput pravih Avengera, spremno smo dočekali početak filma, ali jesmo li spremno dočekali njegov kraj – e, to sigurno nismo. Jer koliko god bili spremni, koliko god se spremali za “borbu naših života”, ništa, ali baš ništa nas nije moglo pripremiti za ono čemu smo svjedočili u puna tri sata gledanja filma.

Ali krenimo redom.

Ono što posebno želim naglasiti svakako je jedan od glavnih razloga zašto me se ovaj film toliko dojmio, te zašto ga smatram najboljim Marvelovim filmom ikad snimljenim. Zato što je ovaj film naše omiljene superjunake uz koje smo odrasli pokazao ljudskijim i ranjivijim više nego ikada prije. Inače, jedan od glavnih stvari zbog kojih mi općenito neki film priraste srcu, svakako je poistovjećivanje s nekim od likova. Znate ono, prepoznate se u njegovoj osobnosti, njegovom karakteru, nekim postupcima i sl.

Kada je Endgame u pitanju, takvih poistovjećivanja ima i više nego dovoljno, što je još jedan razlog više da mi film zavede srce i dušu. Na samom početku filma vidimo naše glavne superjunake upravo takvima – ranjivije nego ikada. Zaista je bilo nevjerojatno gledati tu ljudsku crtu na njima, tu njihovu borbu u kojoj se može prepoznati bilo tko od nas. Ne kažem da te ljudske crte nije bilo i prije, ali nekako sam mišljenja da je to u Endgameu posebno naglašeno. I ako bih morao izabrati najveću vrijednost ovog filma, onda bi upravo bio gore navedeni razlog.

Zanimljivo zaista, gledajući kroz godine sve te likove svi smo mi imali osjećaj da smo kao oni, superjunaci koji mogu sve što požele, a sada smo zapravo dobili potvrdu da zaista i jesmo poput njih, odnosno da su oni poput nas. Biti ću savršeno i brutalno iskren prema vama, ovaj film sam doživio jako emotivno iz razloga što sam se negdje više, a negdje manje mogao barem u nečemu pronaći u svakom od njih. Vezano za to, pokusati ću vam objasniti nekoliko tih poveznica, pa se nadam da će vam biti jasno zašto je za mene Endgame više od samog filma.

Početi ću prije svega sa jednim teškim razdobljem života, u kojem sam se kao vjerujem mnogi od vas borio sa nekim svojim demonima, a koji su donijeli oblak depresije iznad mene. Depresija je zaista nešto najgore što se čovjeku može dogoditi ili kako se netko zgodno izrazio – ako želite znati kako izgleda pakao, zavirite u dušu depresivne osobe. Pogled na debelog i zapuštenog Thora u filmu na prvi pogled može izazvati smijeh, ali kada se zagrebe dublje ispod površine, vidite depresivnog Thora koji je doslovno odustao od svega, odajući se porocima i samouništenju.

Depresivni Thor je zapravo prikaz onog najljudskijeg u njemu, njegova depresija je u tom trenutku bila i moja depresija, njegovo samouništenje je bilo i moje samouništenje. Kada proživljavate takvu vlastitu samodestrukciju kroz priču nekog drugog lika, zapravo vidite koliko je to stanje zapravo nešto kroz što je moguće proći samo ako imate uz sebe osobu koja će vam pomoći.

“Kada je meni bilo najteže, znaš tko mi je pomogao? Ti! Mi smo sad ovdje da tebi pomognemo”. Riječi su to koje izgovara Hulk, drugi superjunak svom prijatelju Thoru.

Priznajem, dosta sam emotivno proživio te riječi, jer smatram da ne postoji ništa ljepše nego kada uz sebe imaš osobu koja će biti uz tebe kada ti je najteže, te koja će ti biti oslonac i potpora upravo u tim najtežim bitkama. Srećom po mene, u moj život je također ušla osoba koja je bila moja superheroina, moja junakinja koja je bila i jeste ono šta se danas najteže nalazi, moje sunce kada je oblačno i moja mirna luka u najtežim olujama.

Sretan je onaj čovjek koji u svojim najtežim životnim trenucima spozna tko su mu pravi prijatelji, i tko su osobe koje će mu u stilu Mickeya iz filma Rocky zavikati – Get up you son of a bit*h,i love you. Ja samo mogu reći jedno veliko hvala depresiji! Da, dobro ste čuli jer znam da se sigurno pitate što pobogu imam zahvaljivati toj “ružnoj kuč*i”. Da, imam jer me upravo ona učinila ovakvim kakav sam sad, učinila me jačom i boljom osobom, te mi je pokazala tko su osobe kojima je stalo do mene i tko me uistinu voli.

Prijateljstvo i ljubav koja se kroz jedan tako divan način prikazuje kroz glavne likove još je jedna od velikih vrijednosti ovog filma. Tu svakako moram spomenuti Rocketa i Grotta, za mene definitivno najomiljenija dva “Osvetnika” u cijelom serijalu. Postoji jedan divan kadar kada rakun Rocket pod paljbom kiše metaka skoči na Groota i zaštiti ga svojim tijelom da mu se nešto ne dogodi. Uhh!! Kakva divna simbolika! Ta scena i taj odnos su mi zaista nešto predivno jer pokazuje svima nama koliko je zapravo bitno imati onog jednog, ali pravog prijatelja koji će te štititi, paziti, pa i dati svoj život ako treba za tebe. Ako se mene pita, upravo je u tome ljepota življenja, kada pronađeš takvu osobu u životu. E, tek onda možeš reći da si sretan čovjek.

Ako ste mislili da sam u cijeloj ovoj priči zaboravio na Iron Mana, onda ste se jako prevarili. Kako zaboraviti na lika radi kojeg je sve počelo, te zbog kojeg smo dobili ovu savršeno ispričanu priču uz koju je velika većina nas odrasla. Iron Man je osoba uz čiji sam lik i djelo ima uvijek pomiješane emocije. Željezni čovjek kojeg u nekim trenucima ne podnosite, a u nekim ga volite poput brata i postane vam toliko drag da zbog nekih postupaka koje napravi čak i pustite suzu, te zaplačete poput djeteta. Iron man je zapravo čovjek koji nam isto tako pokazuje koliko je bitno u životu imati nekoga tko će nas učiniti boljom osobom, nego što to zapravo jesmo.

On je imao tu osobu u Pepper Potts koja ga učinila upravo takvim. Kada smo već kod Iron Mana, moram također spomenuti jednu scenu kada se sretne sa Spider Manom, te kada mu Peter Parker, dok ga grli, kaže – “this is nice”. Da, zaista je lijepo vidjeti jednog od naših omiljenih superjunaka kako pokazuje emocije prema nekome tko ga poštuje, pogotovo ako znamo koliko ih se prije suzdržavao pokazati. Iron Man – čovjek sa srcem i emocijama. Ono šta bih posebno htio naglasiti kada već pišemo o Iron Manu , svakako je maestralna izvedba Robert Downey Juniora u ovom filmu.

Kad već pojedinačno spominjem Osvetnike ne mogu, a da posebno ne stavim naglasak na svog najdražeg – Kapetana Ameriku. Što reći o Steve Rogersu, osim da je to lik kojeg jednostavno morate voljeti. Od svih ovih superjunaka, moram priznati da sam se možda najviše poistovjetio sa njim, ponajviše iz jednog razloga. Pogađate kojeg? Samo ću reći – Peggy Carter.

Kada živite u svijetu u kojem se riječ ljubav prostituira na najgore moguće načine, vidjeti osobu koja zaista i iz sveg srca cijeli svoj život voli samo jednu osobu, zaista je nešto magično i posebno. Sa ponosom mogu reći da sam u tom smislu isti kao moj omiljeni superjunak, jer i sam mogu reći da uz sebe imam osobu koja je moja Peggy – superjunakinja, te vječna i doživotna ljubav. Zaista, što čovjeku u životu treba nego prijateljstvo, ljubav i oslonac od nekoga uz koga će biti puno lakše prolaziti kroz tu avanturu zvanu život. Kamo sreće da je svijet prepun takvih primjera ali opet, baš zato šta su rijetke, takve priče i jesu posebne.

Ono šta mi je posebno drago kad je Endgame u pitanju, svakako je činjenica da je to film koji je šaka u oko svim onim “pametnjakovićima” koji godinama tvrde kako su Marvel filmovi za djecu, kako su to gluposti, bla, bla. Da, biti ću sretan da mi jednog dana dijete upravo odraste na ovakvim filmovima, jer sam siguran da će uz njih moći izvuci puno životnih poruka koje će ga sasvim sigurno učiniti boljom osobom, a uz to će zavoljeti najlipšu i najmagičniju umjetnost na svijetu – onu filmsku.

I upravo je u tome vrijednost ovakvih filmova, ma što god tko mislio o tome. Ljudska crta koja je prisutna u svakom od likova, svakako je nešto što želim naglasiti kao jedan od glavnih aduta Endgamea. Zašto? Pisao sam o tome kako je svatko od njih imao nekoga svoga tko ga je učinio boljom osobom ili je bio tu kad je bilo najteže. Thor je imao Hulka, Rocket i Groot su imali jedno drugo, Iron Man je postao to što jest uz potporu Potts, svoje životne družice, Hawkeye je imao potporu u Natashi, Kapetan je u najtežim trenucima uvijek mislio na svoju životnu ljubav.

Dakle, svi oni, ma koliko god veliki superheroji bili, imali su i trebali su nekoga uz sebe. I to je poanta svega. Jer svaki superheroj treba svog superheroja. I tu dolazimo do moje strane priče. Netko poput mene, tko je daleko od superheroja, uz sebe sam ima svoju superjunakinju. Osobu koja je bila moj Hulk, moj Rocket, moj Groot, moja Potts, moja Natasha, moja Peggy Carter.

Ono po čemu ćemo ja i moja filmofilka posebno pamtiti ovaj film, svakako je čak 16 kino gledanja. Nekome se to zaista može činiti kao glupost, ali odmah ću vam reći – nama je to SVE. Nama je to užitak, sreća, i nešto u čemu oboje uživamo. Iskreno, to ne bismo mijenjali za ništa u životu. A za sve takve i slične koji se tome čude kako netko može toliko puta ići u kino i gledati, između ostalog, toliko puta jedan film samo poruka : Ajde mi recite, molim vas, je li se tako čudite ljudima koji svaki dan ujutro piju kavu i je li ih pitate – joj kako ti se da svaki dan pit jedna te ista kava. Ili, pak, jel’ se čudite ljudima koji puše svaki dan kutiju cigara – joj kako možeš pušiti svaki dan jedno te iste cigare. Siguran sam da ne.

Vidite, neko uživa svaki dan u istoj kavi, uživa da se truje svakodnevno istim cigarama, a gle čuda, mi smo izabrali da se trujemo filmovima ilii u ovom slučaju jedno te istim filmom, odnosno filmom koji je sve samo ne običan film, filmom koji je završetak jednog dijela mog i njenog djetinjstva. Jer taj film je zapravo kraj i simbol svih onih filmova uz koje smo odrasli i uz čije smo likove plakali, smijali se i uz koje smo paralelno sazrijevali. Oni su zapravo dio nas, i zato smo u njemu željeli guštati koliko god je to moguće. I zaista vam mogu reći da nam je na svako novo gledanje postajao još draži i posebniji.

Endgame je film koji je doslovno poput ljubavnog pisma koje vam napiše djevojka, i ma koliko god ga puta pročitali/pogledali/osjećali, jednostavno uvijek i iznova na neki drugačiji i posebniji način uživate u njemu. Da mi je netko prije par godina rekao da ću imati curu koja će sa mnom svakodnevno haračiti po kinima, te s kojom ću “jesti burek i gledati Marvelove filmove” – rekao bih mu da je lud. Ali eto, sudbina mi ju je poslala u život i to me zaista čini sretnim više nego Thanosovo pucketanje prstima.

Što se tiče naših omiljenih scena u filmu, njih zaista ima jako puno. To su scene uz koje smo zaista prošli razni miks emocija, od smijeha i radosti pa sve sve do plakanja i tuge. Posebne emocije na našim licima mogle su se vidjeti u trenutku kada se na velikom platnu posljednji put u cameo ulozi pojavio STAN LEE. Zaista je bilo srcedrapajuće zadnji put vidjeti čovjeka, bez kojeg bi naši filmofilski životi bili kudikamo siromašniji, i koji je glavni razlog zašto su nam obogaćeni zahvaljujući svim tim likovima uz koje smo odrasli. Životi koji su bogatiji uz sav taj svijet stvoren zahvaljujući upravo njemu i u koji smo rado bježali, te koji nam je nudio nešto zbilja magično i čarobno.

Dragi nas Stan, riječima ti ne mogu opisati koliko si utjecao na moj život, ali znam što mogu – reći ti jedno veliko HVALA!! Hvala ti što si postojao, ili zapravo ne – hvala ti što postojiš! Iz naših filmofilskih srca nikad nećeš biti izbrisan jer ćeš u njemu živjeti vječno.

Baš zbog svega toga, moram priznati da smo ja i draga bili poprilično razočarani ponašanjem publike kada se pojavio njegov cameo gdje nitko, ali baš nitko, izuzev publike na premijeri filma, nije pljeskao kada se on pojavio. Mislim da je to najmanje što je Stan zaslužio od svih nas jer nam je dao jako puno toga, i zato mislim da je jedan pljesak nešto što je svatko morao i trebao napraviti. Ali mi nismo nikad marili za druge, pa smo tako na svako novo gledanje, kada bi se Stan pojavio, glasno i svom snagom zapljeskali u kinu njemu u čast.

Moram isto tako reći da je tu Anđela bila puno luđa od mene, pa je tako ona doslovno skakala od sreće i pljeskala, baš iskreno i od srca kada bi se on pojavio. Pa se tako sjećam jedne projekcije kada se u trenutku kada smo tako zapljeskali, neka cura ispred nas okrenula prema Anđeli i uputila joj pogled koji je govorio – što sad ova ovako plješće. Na to joj je samo Anđela odgovorila – šta me gledaš glupačo, to je Stan Lee. I onda me pitaju zašto je toliko volim i obožavam. Pa baš zato! Obožavam kada doslovno oboje “dišemo i živimo film” jer upravo je u tome ljepota svega.

Ne trebam vam ni govoriti da smo do sada već doslovno naučili scene napamet, pa ih onda u doslovnom smislu proživljavamo zajedno s našim junacima. Tu svakako moram izdvojiti scenu Quillovog plesa na koji Anđela doslovno svaki put poludi i umire od smijeha. Kaže jedna izreka – your smile is the best porn ever. Ti si ljubavi moja najbolji dokaz da je tome tako jer moram ti reći da mi nema veće sreće, nego čuti taj zarazni smijeh koji ispunjava kino dvoranu u tim trenucima.

Još u kombinaciji s onim tvojim plesom kad imitiraš Quilla – neprocjenjivo. Isto tako imate scenu kada se jedan od naših omiljenih Avengera Ant-Man smanji, pa prije nego krene u akciju samo se lagano naguzi i kaže Iron Manu – kvrcni me. Mislite da se ta scena samo odvijala na velikom platnu? Krivo! Znam neke ljude koji su odmah na licu mjesta rekonstruirali tu scenu i moram reći da je remake ispao jednako dobar kao i original. I samo da znaš, ljube, tebe ću sa posebnim guštom kvrcnut uvijek i zauvijek do kraja života.

Kad smo već kod nabrajanja omiljenih scena, tu nikako ne smijem zaboraviti ni našeg legendarnog i neponovljivog Rocketa, a sa njim je doslovno svaka scena vrijedna spomena. Dovoljno vam je samo reći da njegovu – heeej hjumiii, koristimo doslovno u svakodnevnom životu umjesto dobar dan.  Ima jedan odličan meme kada cura kaže dečku da prestane koristit izraze iz filma jer joj to ide na živce, a on joj samo odgovori – so, we are in the Endgame now? Srećom ja nemam tih problema, dapače. Nama su u zadnjih mjesec dana izrazi iz filma doslovno postali svakodnevni dio govora. Već sam vam naveo par primjera, pa evo još nekih.

Primjer br. 1 – kada mi draga dođe doma s posla, a ja kao svaki pravi momak sredim sve po kuci (tooo, ovo mi je dobro došlo da sam sebe hvalim), pa kad me ona pita jesam se umorio, a ja na to samo u stilu Thanosa odgovorim – “It nearly killed me, but the work is done.”

Primjer br.2 – kada dođemo na blagajnu, pa je pitam jel’ ima šta love u sebe , samo da ne koristimo karticu, i kad mi uzvrati – “It’s all gone,reduced to atoms.”

Primjer br.3 – ima jedna scena kada Rocket kaže Ant-Manu – “Oh, look, it’s like a little puppy, all happy and everything. Do you want to go to space, puppy? I’ll take you to outer space!”

Nije teško pogoditi u kojim se situacijama parafrazira ova izjava kod nas. Naravno, onda kad se kupuje burek. Možete misliti poglede u pekari kada na moj upit šta će da joj kupim odgovori – “burek”, i kad je ja ispred svih samo potapšam po glavi i kažem – “oh look it’s like a little puppy, all happy and everything, do you want a burek little puppy, i’ll give you a burek.”

Primjer broj 4 – kada negdje prolazimo gdje baš ono smrdi ili netko smrdljiv prođe pored nas, opet u stilu Rocketa samo naglas kažemo – “uuuuuh something dies here.”

Primjer broj 5 – znate ono kad idete na neki put, pa u autu pustite glazbu uz koju vam put lipše prolazi? E, pa kod nas redovno prije polaska svira od Kinksa- “Supersonic Rocket ship”, stvar koju jednostavno obožavamo.

Primjer broj 6 – “Anđela šta ima za ručak?” Mislite da dobijem normalan odgovor. Naravno da ne! “Dobiti ćeš cvrčke na listu salate!”

Primjer broj 7 – kada mi se spava ili kad me ona stalno budi, samo joj kažem u stilu Iron Mana – “odi spavati ili ću ti prodati sve igračke.”

Primjer broj 8- kada se slikamo, obavezno se prije uzvikne – “say greeeen” – u stilu Hulka i njegovih najvećih obožavatelja.

Primjer broj 9 – na pitanje hoćemo li u kino, odgovor je samo jedan – “one hundred percent little person.”

I još jedan meni omiljeni, svakako je trenutak kada čekam svoju dragu da završi s poslom, pa čim izađe iz radnje samo mi se baci u zagrljaj i kaže – “I am saved.”

Vjerujem da ćete se svi složiti da ovakve stvari zaista nemaju cijenu, baš kao šta nema cijenu imati u životu osobu sa kojom ćeš sve to moći proživjeti.

Napisao sam već da je Endgame film uz koji smo proživjeli razne emocije. Ovdje sam samo nabrojio neke uz koje smo se smijali do suza, a sada je došlo vrijeme da posvetim par rečenica onim scenama koje su nas također doveli do suza, ali onih koje su izazvane tugom. Svi smo znali da će ovaj film biti jako emotivan, međutim ništa nas nije moglo pripremiti za ono što nas je čekalo na kraju Endgamea. Jedan od bitnih razloga zašto sam zavolio svoju ljubav svakako je emocija koju ona često pokazuje i ne srami je se pokazati.

Mislim da je to i glavni razlog zašto smo se mi i spojili, jer sam i sam takav. Naravno, kada se takve dvije duše spoje, onda ne treba čuditi naša reakcija na sudbinu Iron Mana, junaka naših srca, s kojim je sve počelo, ali i sa kojim nažalost sve i završava.

Od onog “I am Iron Man”, pa sve do “And I…am…Iron Man”.

Vrijeme između ovih rečenica zaista je vrijeme u kojem smo oboje odrasli, promijenili se na neki način, ali uz jednu iznimku – ljubav je ostala. Ljubav prema Iron Manu, ljubav prema filmovima, ljubav prema tom magičnom i čarobnom svijetu. Iron Man će tako, baš kao i Stan Lee, živjeti vječno u nama. Znate zašto? Zato jer je Iron Man simbol svih nas koji smo odrasli uz njega i koji smo se između tih rečenica oblikovali kao osobe i kao ljudi koji smo danas.

Nekome će možda biti smiješno kako nekoga mogu oblikovati Marvelovi filmovi, but fu*k them! Oni ionako ne mogu to razumjeti, ali zato mi koji možemo, znamo koliko smo bogatiji zbog toga. Suze koje su nam se slijevale niz lice tako nisu bile samo zbog tuge, nego i zbog sreće. Da, tuga jer se jedan dobar dio našeg djetinjstva završio, ali i sreća jer smo imali tu privilegiju odrasti uz takve likove koji će, baš kako sam rekao, živjeti vječno u nama.

Moram isto tako posvetiti još par riječi za Osvetnika s kojim se mogu zaista najviše poistovjetit, baš kako sam već prije spomenuo. Zašto baš Kapetan Amerika? Mislim da ste čitajući ovaj status mogli lako doći do zaključka koliko meni znači moja životna ljubav. E, pa Kapetan je jednako tako cijeli svoj život volio samo jednu osobu, bez obzira na okolnosti, a to je nešto što ga u mojim očima čini pravim životnim superjunakom. Završna scena filma kada napokon zapleše zagrljen sa svojom superjunakinjom, za mene je jedna od najemotivnijih scena ikada. Zaista je bilo divno gledati “Kapetana” kako nakon svega pronalazi svoju životnu ljubav, što ga ispunjava najvećom mogućom srećom i zadovoljstvom.

Svi smo mi u tom trenutku Steve Rogers. Jer ma koliko god zvučalo patetično, ljubav zaista pokreće svijet i ona je zbilja najvažnija stvar u životu svakog čovjeka. I to je zapravo poanta svega, živjeti život, uživati u njemu, dijeliti strast i ljubav prema životnim radostima. Život uz koji treba ploviti i živjeti ga kroz one iste radosti koje ga čine vrijednim življenja.

“Nekada nisam imala ništa. A sada sam dobila ovo. I postala sam bolja zbog toga. I dalje pokušavam biti bolja.”

Ovaj prekrasan citat koji u filmu izgovara Natasha zapravo najbolje pokazuje suštinu i ljepotu življenja. Ona nam je na svom primjeru pokazala koliko nam prijateljstvo i ljubav, nama posebnih osoba, znači u najtežim trenucima. Jer život je samo prolazna stanica ako u njemu nemaš životnog suputnika.

Za kraj ću samo napisati još samo jedan citat iz filma koji mi je također jako prirastao srcu.  – “Nema tog novca koji može kupiti sekundu vremena.”

Apsolutno se slažem sa tim.

Sav novac i bogatstvo ovog svijeta ne bih mijenjao za jednu sekundu koju sam proveo s tobom, Anđela, svojom životnom suputnicom i vječnom partnericom u zločinu. Ili riječima Tony Starka – uvijek ćeš biti samo ti. I kad sanjam, sanjam samo tebe.

Ako bih zaista morao, od svih već navedenih razloga, izabrati baš onaj jedan zbog čega mi je Endgame više od samog filma, onda je to upravo iz razloga što me podsjetio na sve te stvari. Što drugo reći, osim da je ovo zaista bila jedna divna filmska avantura, još jedna u nizu našeg zajedničkog življenja. Znam da ima ljudi koji nakon izlaska iz kina sasvim sigurno nisu ovaj film doživjeli na ovako jak način i vjerojatno neće previše razmišljati o njemu – BUT NOT US. Jer samo mi znamo koliko će nam ovi trenuci ostati zauvijek uklesani u naša srca, trenuci kojih ćemo se, kada budemo stari i smežurani, sjećati sa osmijehom na licu i kada ćemo samo reći – vrijedilo je.

#loveyou3000