Sjećam se kako sam nekoliko dana nakon što sam pogledao u kinu film Joker, redatelja Todd Phillipsa, bio toliko pod dojmom onoga što sam vidio, da sam odlučio pričekati neko vrijeme da mi se slegnu utisci, pa da tek onda napišem svoj osvrt na ovaj film. Međutim, u međuvremenu sam shvatio da ga onda zapravo nikad neću ni napisati, jer se dojmovi nakon gledanja ovog filma nikad neće slegnuti, jer je to naprosto jedan od onih filmova koji su vječna inspiracija, te koji nudi stalnu potrebu za razmišljanjem.

Malo je takvih filmova u povijesti sedme umjetnosti i baš zato ih treba cijeniti i vrednovati. Sjetimo se samo Kubrickove 2001.:Odiseje u svemiru koja je i nakon 50 godina od premijere i dalje predmet brojnih teorija, te i dalje izaziva brojne kontroverze. Možda bi ipak bilo zgodnije, s obzirom da je ovdje riječ o filmu Joker, povući paralelu sa jednim drugim Kubrickovim remek djelom- “Paklena naranča”, jer mu je tema bliža, a koji je jednako tako izazivao kontroverze i rasprave u vrijeme kad je prikazivan u kinima, ali u suštini poanta je ista. Na kraju krajeva sve se svodi na onu Alexandera McQueena – dok god u vama umjetnost izazove osjećaje, bili oni pozitivni ili negativni, rad umjetnika je uspio. U tom smislu Joker je itekako uspješan film.

Kada se prvi put pojavila vijest da se snima film o Jokeru, te da će se u glavnoj ulozi biti Joaquin Phoenix, mišljenja su bila podijeljena. Ne zbog toga što je netko smatrao da Joaquin nije dobar glumac, već zbog same potrebe da se lik Jokera i dalje bespotrebno prostituira. Tome u prilog najviše je išla činjenica što su taj lik već dva puta maestralno odglumila dva vrhunska glumca – Jack Nicholson u filmu “Batman” iz 1989.god. redatelja Tim Burtona, te Heath Ledger u filmu “Vitez tame” iz 2008.god. redatelja Christophera Nolana. Međutim, ako je u prilog “dežurnim hejterima” koji pljuju po nečemu i prije nego izađe film išla činjenica kako je Joker već dva puta savršeno ekraniziran, onda im svakako ne ide na ruku “povijest koja se ovaj put ponovila”.
Naime, neki ljudi očito vole živjeti u prošlosti, zapravo bih se usudio reći da su njen rob, tako da ono što bi trebalo bit novo jednostavno im nije po guštu, pa sve da se radi o najboljoj stvari na svijetu. Kada sam napisao kako se povijest ponovila, mislio sam prvenstveno na atmosferu u kojoj je dočekan Ledgerov Joker, a koja je bila identična, ako ne i gora od ove kada je Joker sa Joaquin Phoenixom u pitanju. Kako je završila priča oko Heath Ledgera, svi jako dobro znamo. Glumac je posthumno nagrađen najprestižnijom filmskom nagradom, onom istom koja se, baš poput Jokera, jednako tako osmjehnula Joaquinu Phoenixu.

Ako su postojale skepse oko ovog filma, onda su one jako brzo nestale onog trenutka kada su u javnost pušteni teaser/traileri za film. Mislim da je rijetko tko mogao ostati ravnodušan na te scene iz trailera, odnosno sve ono što je u njima u tako kratkom roku prikazano. Znam jako puno ljudi koji u današnje vrijeme izbjegavaju gledanje trailera, jer smatraju da otkrivaju puno toga. Ja nisam jedan od takvih, ali u potpunosti razumijem takve osobe. Traileri u današnje vrijeme zbilja mogu upropastiti gledanje filma, pogotovo ako nisu pametno napravljeni. No, unatoč tome, filmski voajer u meni, često zanemaruje te činjenice, pa onda unatoč i usprkos tome, uvijek baci “sneak peak” na prozor u trailersko dvorište.
Međutim, traileri za film Joker nisu imali takav problem. Dapače, bili su jako pametno i dobro napravljeni, sasvim dovoljno da nam privuku pozornost i probude maštu. Odmah se nakon tih istih trailera na društvenim mrežama počela stvarati histerija kako će Joaquin sasvim sigurno osvojiti Oskara, kako će film biti odličan i kako je sigurno riječ o pravom malom remek djelu. Koliko god sam shvaćao takvo oduševljenje, moram priznati da sam bio pomalo skeptičan oko toga, jer znate kad imate velika očekivanja od nečega, puno prečesto se dogodi da ostanete razočarani. Je li tako bilo i u slučaju filma Joker? Apsolutno ne!

Prije nego krenem pisati svoje dojmove o filmu, ispričati ću vam dvije priče, dva različita, a opet tako slična događaja. Vraćajući se jedne večeri iz kina sa curom, začuo sam nekakvo mijaukanje uz cestu. Na prvi trenutak sam pomislio da mi se učinilo, ali nakon što se glasanje čulo sve jače i jače, brzo sam shvatio o čemu se radi. Iako je bilo jasno da se radi o mački, problem je bio što joj jednostavno nije bilo ni traga ni glasa, dok se u isto vrijeme mijaukanje sve glasnije čulo. Unatoč tome što je taj put uz cestu dosta opasan za silazak, uz pomoć djevojke sam se uspio nekako spustiti, te sam imao što vidjeti. Malog mačica kako se doslovno zapetljao u ogromnu draču, te kako se sav preplašen doslovno bori da bi se izvukao. Kako je bilo dosta nezgodno za nas dvoje da ga sami izvučemo, jer ipak je mene trebalo držati za jednu ruku da ne bi pao u tu ogromnu draču, odlučili smo se vratiti gore na cestu i upitati za pomoć bilo koga tko bi naišao.
Prije svega, žalosna je činjenica da smo uopće nekoga trebali moliti za pomoć, jer je iz aviona bilo jasno da nekog vraga dolje radimo i doslovno je tužno da se nitko nije zaustavio da pita treba li nam što. Ali ajde, nema veze, odlučili smo je sami potražiti. Vjerujte mi na riječ, bolje da nismo, jer su odgovori bili toliko jadni da ih neću uopće ovdje citirati. Srećom, na kraju smo nakon skoro sat vremena, izubijani od one drače kao da smo bili u ratu, uspjeli spasiti mačića, tako da je ova priča naposljetku ipak dobila happy end.

Druga priča na koju vam želim skrenuti pozornost, nije se osobno dogodila meni, ali ste o njoj vjerojatno čitali iz medija. Naime, radi se o događaju koji je prepričao jedan građanin Splita, kada je nasred ulice pomogao i spašavao život svom sugrađaninu kojeg uopće nije poznavao, ali mu je uskočio upomoć jer mu je bila potrebna. Dok je on njemu pomagao, sve do dolaska hitne pomoći, uzalud je tražio pomoć ljudi koji su prolazili, a koji ne samo da nisu pomogli, već su se ismijavali sa osobom koja leži na cesti.
Zašto vam ovo pričam? Zato što su ove dvije priče najbolji prikaz društva u kojem danas nažalost živimo. Društva u kojem je empatija postala totalno stran pojam, društvo u kojem se slabijem ne pomaže, već odmaže, društvo u kojem slabiji postaje predmet ruganja, a ne pomaganja. Da ne bi bilo zabune, nisu svi ljudi takvi, na svijetu postoji jako puno divnih i prekrasnih ljudi koji ovaj planet čine ljepšim i bogatijim, ali nažalost postoji i jako puno onih koji su sve suprotno od toga. Da je takvih svega dva posto bilo bi ih previše radi štete koju su u stanju napraviti. Ali nažalost ih je puno, puno više. Ljudi su danas ponajviše okupirani sami sobom, dok će druge primijetiti samo ako su uspješniji od njih, pa će im se u stilu Jokera nasmiješiti onako prijateljski u lice, dok će taj osmijeh zapravo skrivati jal, tugu i ljubomoru. U tom smislu, radnja filma Joker moga bi se prenijeti na bilo koji grad i bilo koje vrijeme jer govori upravo o tome.

Kada bolje razmislim, iako se radnja filma događa u 80tim godinama prošlog stoljeća, ona bi jednako tako odlično, zapravo najbolje funkcionirala, upravo u vremenu u kojem danas živimo. I zaista, atmosfera samog filma kao da je preslikana stvarnost. Grad se guši u smeću, pojavljuju se superštakori koji rade probleme i koje treba istrijebiti jer je za zajednicu najbolje da ne postoje? Zvuči poznato? Smeće u ovom filmu zapravo prikazuje ne samo svakodnevnicu, već i samo ludilo u kojem se nalazimo, dok su superštakori predstavnici niže klase koji samo stvaraju probleme. Upravo je to ludilo koje je na genijalan način prikazano kroz lik Jokera nešto što nas tjera da se zapitamo – Is it just me, or is it getting crazier out there.

Sam početak filma najbolje prikazuje stanje u kojem se glavni lik nalazi. Ali prije analize glavnog lika, htio bih spomenuti i stari logo studia Warner Bros na početku, a kojim je ovaj film dao prekrasnu posvetu nekim filmovima koji su bili inspiracija za ovaj film. Uvodni kadar filma je maestralan. U njemu vidimo Jokera kako se nekontrolirano smije, ali ono što taj njegov smijeh čini posebnim, upravo je značenje koje taj smijeh ima. Arthur Fleck u tom trenutku nekontroliranog smijanja zapravo se bori sa samim sobom. Smijeh u tom trenutku predstavlja depresiju, dok je u isto vrijeme on pokušava zaustaviti, ali mu to ne uspijeva. Taj mix podijeljenih osjećaja savršeno je prikazan upravo kroz taj “smijeh”. Smijeh koji nije smijeh, već borba sa unutarnjim sobom.

Nije Joker prvi film koji je tu unutarnju borbu prikazao na savršen način. Poznati francuski glumac Marcel Marceau, inače poznat po liku “Bip The Clown” upravo je u svojim pantomimama najbolje prikazao to stanje kada se smiješi, dok u isto vrijeme pokušava rukama maknuti taj osmijeh, ali mu to ne uspijeva. U tom trenutku taj osmijeh za tu osobu predstavlja sve ono suprotno nego se čini na prvi pogled. Osmijeh nije sreća, već tuga. A gore od te kombinacije jednostavno ne postoji. Upravo je ovo o čemu pričam najbolje prikazano u samom početku upoznavanja sa likom Arthura Flecka, odnosno (ne)djelom Jokera, te će upravo ta scena biti glavna nit vodilja tijekom cijelog filma.
Kasnije u filmu vidimo Arthura kao usamljenika koji živi sa svojom majkom i koja mu uz nadimak “happy” poručuje kako je njegova misija “donositi smijeh i radost” svijetu. U tom smislu upravo vidimo Arthurovu borbu, odnosno pokušaj da ipak bude ono što on nažalost nije. A kad pokušavaš biti ono što nisi, onda to često jako loše završi. Arthur u ovom slučaju ne želi biti nešto loše, nego upravo suprotno. Želi biti normalan, želi biti kao i svi ostali. Njegov najveći problem leži u tome što on to ne može učiniti sam, već treba pomoć.

Savršen prikaz tog njegovog stanja najbolje prikazuje scena kada piše u svoju bilježnicu neke svoje misli tipa – kada imaš psihičke bolesti, ljudi očekuju da se ponašaš kao da je nemaš. U početku te scene vidimo Arthura kako piše desnom rukom, ali se onda na kraju prebacuje u lijevu kada piše završne riječi. I to je zapravo najbolji prikaz te suprotnosti. Kada društvo očekuje da budeš normalan(desna ruka), ali se ponašaš kao da nisi (lijeva ruka). Arthur se u tom smislu, baš kako bi i sam rekao ” veoma trudi”, ali mu to jednostavno ne uspijeva.

Da bi se najbolje razumio lik kojeg Arthur Fleck predstavlja, preporučam svima da pogledate film “Čovjek koji se smije”, kostimiranu melodramu koja se temelji na romanu Victora Hugoa. Taj film prati lik putujućeg zabavljača kome je kao djetetu lice namjerno unakaženo, tako da stalno na njemu nosi groteskni osmijeh. Poveznica između ova dva filma ima jako puno, tako da svakako bacite oko. Takvih sličnih poveznica sa drugim filmovima također ne nedostaje, pa je tako lako uočiti savršenu paralelu sa filmom Charlie Chaplina “Moderna vremena”. Svatko od nas tko je gledao taj film, odmah mu pada na pamet radnja tog filma, baš kao i scena u kojem Charlie bude doslovno sažvakan u stroj, što je očita sličnost i sa ovim film gdje pojedinac biva sažvakan od sustava.

“On je lud” – pojavljuje se u jednom trenutku natpis u sceni filma “Moderna vremena”. Kako simbolično! Baš kao i trenutak kada se Chaplin vozi na onim koturaljkama boreći se da ne padne, jednako kao što se Arthur Fleck bori da ne padne u još veće ludilo. Simptomatična je i scena u filmu kada Charlie biva uhićen, gdje se jasno pokazuje kako će pojedinac radije biti zatvoren, nego biti izložen vanjskom svijetu u kojem vlada sve veće ludilo. Zbilja je zanimljiv način na koji je redatelj filma odao počast svim tim filmovima. Ali možda se tu čak ne radi o nekakvom homageu tim filmovima, koliko se radi o prikazu vremena koji su takvi i slični filmovi najbolje dočarali, a na koje nas redatelj ovim filmom podsjeća. Ali on to ne radi na način da nas podsjeti na neka druga davno zaboravljena vremena, već da nas probudi kao da nam želi reći : “Hej! Pa to je vrijeme u kojem mi svi upravo živimo”.

Naravno, utjecaj filma Taksist, Kralj Komedije, baš kao i redatelja Martina Scorsesea su i više nego jasne i prepoznatljive svakome tko i površno prati film, tako da te paralele ne zahtijevaju neka dodatna objašnjenja. Samim tim je pogrešno isključivo Arthura Flecka povezivati samo sa Travisom Bickleom, baš kao i što je jednako pogrešno misliti kako je ovo film koji je posveta samo tom filmu. Da, poveznica ima, ali Joker je film koji je puno više od posvete nekom određenom filmu i kao takvog ga se ne smije gledati.

Joker je ogledalo društva, ono isto ogledalo u kojem se možemo prepoznati svi mi. Zapravo, možemo doslovno stati iza njega, kao da smo njegov Tyler Durden iz Kluba boraca, dok je on naš “pripovjedač”. A što nam to tijekom cijelog filma propovijeda Arthur Fleck? Arthur nam kroz svoju priču savršeno prikazuje fantastičnu četvorku filma sa kojom se bori: halucinaciju, deluziju, fantaziju i stvarnost. Zanimljiv je jako taj prijelaz Arthura Flecka u lik Jokera i to je zapravo jedna od najvećih vrijednosti ovog filma. Arthur je čovjek kojemu je zbilja jako teško, ali koji se trudi ostati normalan, trudi se da ne padne u tu provaliju ludila, baš poput Charlie Chaplina u “Modernim vremenima”.
U tom pogledu, njegov uspon i hod uz stepenice ima savršenu simboliku. Ako bolje pogledate, Arthur se jedva uspinje dok hoda prema vrhu, baš kao što se jedva bori da u svijetu koji je sve luđi, ostane normalan. Ali baš poput tog uspona, ta borba za njega jednako tako predstavlja jako težak izazov. Koliko je Arthurov trud bio velik najbolje se prikazuje kroz scene i odnos koji ima sa likovima iz svog okruženja. Pa iako su sve te scene u njegovoj glavi, jasan su pokazatelj koliko on zapravo žudi za ljubavi i privrženosti.

Ono što bih ovdje htio posebno naglasiti, svakako je glazba u filmu. Inače bih soundtrack filma ostavio za kraj ili bih mu posvetio možda koju rečenicu, ali ovdje ta glazba ima toliko veliko značenje, te je u savršenoj simbiozi sa filmom kakvu još davno nisam vidio. Glazba jednostavno priča glavnog lika, glazba ga prati, glazba nam pokazuje što, kako i zbog čega se osjeća tako kako se osjeća. Glazba je Joker. Glazba je Arthur Fleck. Glazba je film. I upravo kroz glazbu najbolje saznajemo i doživljavamo prikaz Arthur/Joker osobnosti i transformacije. Najbolji dokaz da je tome tako imate u dvije tako savršeno režirane scene, a koje najbolje kroz simbiozu glazbe i glume prikazuju tu transformaciju.

Dok Arthur pleše u zatvorenom prostoru, on kao da se stidi, kao da se boji onoga što on ustvari jeste. On je toga svjestan, ali mu je u isto vrijeme neugodno, ne želi se pokazati svijetu, ne želi biti ono što je pred svima, osim pred i sa samim sobom. I to se u toj sceni savršeno vidi. Ta scena je zapravo meni jedna od najdražih scena u filmu, jer me podsjeća na prekrasno režiran balet, kao da je on u tom trenutku bijeli labud( Arthur) , pokušavajući spriječiti crnog labuda (Joker), da izađe na površinu. Ali kada se to ipak dogodi, imamo savršeni kontrast svega toga.

U tom trenutku Arthur više ne postoji, tada živi i rađa se Joker, rađa se ludilo koje se pretvara u kaos. Tada vidimo Jokera kako pleše na onim istim stepenicama koje mu više nisu maćeha, već su mu postale majka. Vidimo svjetlo na njegovom licu, kao da nam otkriva svoje pravo naličje. On se tada pokazuje svijetu , te nam u stilu Heath Ledgera poručuje – madness is like gravity, all you need is a little push. Kad sam već spomenuo Heatha, neću uopće raditi usporedbu sa njegovom izvedbom, nego ću samo spomenuti jedan divan kadar iz filma u kojem se zaista odala divna počast Ledgerovom Jokeru. Siguran sam da je tamo negdje gore Heath jako ponosan na ono što je Phoenix pokazao u ovom filmu. A bogami ima i na što biti.

Ludost Phoenixovog Jokera u trenutku plesa po stepenicama u potpunosti izlazi na površinu, i njegov ples je zapravo njegovo slavlje zbog toga. U tim momentima filma, osjećao sam se kao da se vozim vlakom smrti. Znate onaj osjećaj kada morate krenuti prema dolje, pa kad sve očekujete da ćete napokon pasti, ali nikako da dočekate taj trenutak i onda se on dogodi baš kada to najmanje očekujete. Film vas tada u potpunosti hipnotizira na način da želite skinuti pogled sa njega, ali jednostavno to ne možete. Joker tada postaje osoba prema kojom ne gajimo nikakve simpatije, već jednostavno suosjećamo sa njim. Suosjećanje je, mislim, zapravo prava riječ kojom bih opisao svoj pogled prema ovom liku. Gotovo cijelog svog života, nisam znao da li uopće postojim – kaže Arthur Fleck, dok se Joker na to nadoveže – Ali da! Ja postojim! I ljudi su to počeli primjećivati. Jedna rečenica, dvije osobnosti, jedan čovjek.

Postoje dvije situacije u filmu od kojih svaka od njih najbolje prikazuje značenje ove moćne rečenice. Arthur koji se u jednom trenutku zabije u vrata “kao da ne postoji”, te Joker koji se prikazuje masi i koja ga prihvaća. U tom trenutku ludila, film kao da prelazi u neku vrstu “bolesne komedije” ,jer baš kao što Arthur kaže – nekoć sam mislio da mi je život tragedija, dok mu Joker otvara oči i kao da mu poručuje – ali sada shvaćam da je komedija. Joker tada pušta svoj glas, pronalazi svoju publiku i pri tome se ne boji ni vlastite smrti jer smrt njemu ne predstavlja ništa gore od života.

“Nadam se da će mi smrt imati više smisla nego život.”
Koristeći ovaj citat u filmu jasno je vidljivo kako se redatelj također bavi nekim vječnim pitanjima – što se događa sa nama nakon smrti, zamišljamo li kad umremo neku drugu i bolju verziju sebe? Ali ono što posebno treba naglasiti je da Arthur, odnosno Joker, nijedno od svojih postupaka nije planirao, baš kao što nije planirao postati ono što je postao. Jednostavno je sustav od njega napravio ono što je postao, a sve drugo je bio čisti domino efekt kao posljedica toga.

“Što dobiješ kada prevariš mentalno bolesnog usamljenika kojeg zajedno sa sustavom tretiraš kao smeće?”.
Najupečatljivije riječi ovog filma, baš kao i scena koja ih prati. Kada bolje razmislite, ove riječi najbolje opisuju Jokera kao osobu. Ali ne samo Jokera. Joker je postao ono što jest isključivo “zahvaljujući” sustavu (ne)vrijednosti u kojima živimo. On je produkt tog istog sustava u kojem su siromašni sve siromašniji, a bogati sve bogatiji. Cijeli svoj život on je tražio nekakav smisao, ali ponajviše, tražio je ljubav i privrženost, tražio je nekoga tko će ga razumjeti, te tko će mu biti potpora kada mu je teško. Kada to nije dobio, on se doslovno sakrivao od svijeta, što je najbolje prikazano u sceni kada se zatvori u frižider, kao da želi zamrznuti vrijeme u kojem se nalazi želeći tako zaustaviti patnju koja ga izjeda iznutra. Nedostatak očinske figure također je i više nego jasna u filmu. Pa je tako Arthur traži u Thomasu Wayneu, umišljajući si da je njegov sin, ili pak zamišljajući da mu je drugi uzor, voditelj Murray Franklin kojeg je odlično odglumio Robert De Niro, riječima “volio bih da imam sina poput tebe”, dao tu pažnju koja mu je bila toliko potrebna.

Kada smo već kod Murraya i njegovog showa, moram istaknuti jednu odličnu poveznicu sa onim što taj show predstavlja. Naime, svi smo mi dio društva u kojem smo zaokupljeni nekim svojim problemima, pa onda jednostavno tražimo nešto čime ćemo se zabaviti, odnosno nešto što će nam pomoći da zaboravimo na sve svakodnevne brige. Međutim, problem nastaje kada to nestane. Arthur je, baš kako sam napisao, u Murrayu između ostalog vidio očinsku figuru koja mu je toliko nedostajala u životu. I kada shvati da je on “kao i svi ostali” i da nije ništa bolji od drugih, dolazi do klimaksa, odnosno stadija kada bijes izlazi na površinu.

Murray je tu savršen prikaz dvoličnjaka kakvih u današnjem svijetu ima na bacanje. Ljudi koji će vam se predstavljati kao prijatelji, a zapravo su sebični egoisti koji gledaju samo na sebe. U društvu u kojem je lajk pokazatelj nečijeg prijateljstva, ta izopačenost najviše dolazi do izražaja. Ali zašto mi nisi lajka nešto, ali si ljut na mene? Evo ti lajk, ako ti toliko znači! Ajme superr!! Ma ti si zakon! Evo sad ću ja i tebi! Bolesno!! Pri tome Joker ne mora nužno povrijediti osobu koja je povrijedila njega, već one ljude koji tu osobu predstavljaju. Ili kako bi rekao jedan vojnik u filmu Hrabro srce – vrijeđanje vojnika isto je kao i vrijeđanje kraljice.
Joker je u tom pogledu film koji bi se trebao svidjeti svima onima koju su na bilo koji način doživjeli neki gubitak, osjetili neku bol, patnju ili nepravdu. Svim onim ljudima koji svakodnevno na poslu trpe razne mobinge od strane šefova koji su si umislili da su iznad njih. Ne samo u poslovnom, već u onom ljudskom smislu, pa se tim ponižavanjem osjećaju dobro u svojoj frustriranoj koži.

Ovaj film je posveta svim onim odbačenim osobama koji se osjećaju loše u svom tijelu, samo zato što su drugačiji, što nisu dio mase, što različito misle ili se osjećaju kao da ne pripadaju ovom svijetu. Svim onim ljudima koji vole, a ne mrze. Svim onima koji pomažu, a koji istovremeno i sami trebaju pomoć. Ovo je film koji je napravljen da se vidi da nema ništa loše u tome da nekome nešto pokloniš, bilo pažnju ili ljubav, a da pri tome ne tražiš ništa za uzvrat. I upravo zato je ovaj film toliko važan i poseban.

Čitam neke naslove kako bi se društvo trebalo bojati ovog filma? Zbilja? Pored toliko svakodnevnog nasilja kojemu smo izloženi, neki već sad prozivaju film kao mogućeg krivca ako se dogodi nekakva tragedija ili zločin. E, pa za mene je to zločin i tragedija. Filmovi, baš kao i bilo koja vrsta umjetnosti, nikad neće niti može biti uzrok bilo čega negativnoga. Ovaj film je najbolji dokaz da je tome tako. Da li u njemu ima nasilja? Da, naravno da ima! Ali što to znači? Da film promovira nasilje? Ne! On samo prikazuje sustav (ne)vrijednosti u kojima danas živimo. Sustav koji nas je učinio sve sličnijim Jokeru, te zbog kojeg možemo biti jedino ponosni na sebe što se suzdržavamo od nasilja s obzirom koju zapravo moć imamo, ali je ne koristimo na način na koji to čini Joker.

Upalite samo vijesti na tv-u. Sigurno ćete čuti kako je tamo negdje neki terorist odgovoran za smrt nekoliko desetina ili stotina nevinih ljudi. Kakva će vaša reakcija biti? Ajme kako tužno i zatim ćete se vratiti vašim svakodnevnim obavezama. Da se razumijemo, ne čini vas to lošim ljudima, nego je jednostavno društvo otupilo na nasilje i to nam je nešto što nam dođe kao dobar dan. Joker je upravo produkt društva koje ga je ignoriralo, koje ne samo da mu nije pomoglo, već se ismijavalo sa njim. Da li ga zbog toga treba simpatizirati? Apsolutno ne! Ali da ga možemo razumjeti, e to apsolutno da! I ako se dogodi nekakav novi masakr, nekakav novi nered, onda to sasvim sigurno neće biti zbog ovog filma. Ovaj film kao posljedicu može imati samo pozitivne stvari. Naravno, ljudi će i dalje činiti grozne zločine, ali to neće biti zbog ovog ili bilo kojeg drugog filma, već zbog toga što je pojedinac bolestan i jer ga je baš ta bolest natjerala da radi loše stvari, a za takvo stanje su najmanje odgovorni filmovi.

Kada Joker u jednom trenutku počini ubojstvo, ta vijest se u jednom savršenom kadru doslovno utopi u masi i gdje se na najbolji mogući način pokazuje kako danas nasilje nije izuzetak, već pravilo. I ovaj film nas upravo o tome uči. Da nasilje ne mora biti pravilo, već izuzetak, samo ako svi mi kao pojedinci kao dio društva učinimo sve što je u našoj moći da do toga ne dođe. Na način da pomognemo drugima, poznatim i nepoznatima, te da pružanje ruke ne treba biti izuzetak već pravilo. I baš zato smatram da bi se ovaj film trebao prikazivati u svim srednjim školama, tako da teenageri odmah shvate koji su uzroci, a koje posljedice ponašanja u društvu u kojem danas živimo.

Za kraj ove moje analize, bilo bi svetogrđe da posebno ne pohvalim dušu i srce ovog filma JOAQUIN PHOENIXA(namjerno velikim slovom). Ono što je on napravio u ovom filmu se zbilja ne može opisati riječima. Tolika količina emocija, raznih psihičkih stanja, trenutaka kada doslovno glumi licem bez da izgovori jednu jedinu riječ zbilja ostavljaju bez daha. Njegov osvojeni Oscar nakon tri nominacije( Gladijator, Hod po rubu, The Master), apsolutno nikad nije bio zaslužniji. Fun fact: mladog Brucea Waynea u ovom filmu igra Dante Pereira-Olsen, mladi glumac koju je glumio baš mladog Joaquin Phoenixa u njihovom zajedničkom filmu You Were Never Realy Here. Od ostalih uloga svakako valja izdvojiti već spomenutog Roberta De Nira, Zazie Beetz koja glumi susjedu u koju se Arthur zaljubljuje, te Frances Cornoy u ulozi Arthurove majke. Što mi još ostaje da vam kažem, osim sa vam od srca preporučujem da svakako pogledate ovaj film, ako već niste. Ako i jeste, svakako mu se vratite sa vremena na vrijeme.

Joker je film koji se gleda sa roditeljima, prijateljima, sa svim osobama koje volite i do kojih vam je stalo. Ovim filmom im poručite da ste tu uz njih i da mogu računati na vas. Isto tako, preporučite ga ljudima koji vam nisu dragi, osobama za koje znate da su dvolične, nasilnicima, netolerantnima, isključivima. Možda nešto nauče iz ovog filma. I to je poanta i veličina Jokera. Zato “put on a happy face”. Budite. Postojte. Pomagajte. Volite. Živite.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena