Once Upon a Time… In Hollywood

Once upon a time…in Hollywood je film uz kojeg mene i djevojku vežu tako lijepe uspomene, od užitka gledanja  u kinu, preko sjećanja na jedno lijepo filmsko putovanje koje još i danas traje, pa sve do filmskih slika kroz koje ćemo vječno biti spojeni s ovim filmom. Ovaj film i jeste najljepše ljubavno pismo, ne samo filmu, već i nama koji taj film kao umjetnost toliko volimo. Iako je prošlo već godinu dana otkad je film došao u kina, Once upon a time…in Hollywood će za mene i moju “filmsku partnericu u zločinu” uvijek biti film kojeg ćemo na svako novo gledanje doživjeti na drugačiji način i koji će tako iz dana u dan biti sve bliži i bliži našim filmofilskim srcima.

Nisam siguran kako uopće pisati recenziju za ovaj film, jer to vam je isto kao da neki nogometaš NK “VAL” iz Kaštel Starog ocjenjuje nastup Cristiana Ronalda na utakmici finala europskog prvenstva. Često se znam zapitati da li smo mi filmofili uopće zaslužili takvog genijalca poput Tarantina, jer koliko god ga poštivali i voljeli zbog njegovih ranijih radova, ono što je napravio sa svojim najnovijim filmom, zaista je premašio sva moguća očekivanja, tako da je sasvim legitimno zapitati se – zaslužuje li svijet lika poput njega. Vjerojatno bi se i sam Tarantino nasmijao na ovu moju rečenicu, te bi mi samo dobacio – ne lupetaj gluposti, mi smo filmofili svi kao jedno, nema tu većeg ili manjeg, već obični ljudi koje spaja ljubav prema filmovima. I tu je zapravo najveća Tarantinova vrijednost, što on nije samo još jedan tamo talentirani redatelj, već je prije svega filmofil, ili navijačkim rječnikom rečeno “uno di noi” – jedan od nas. Kada kažen jedan od nas, tu naravno prvenstveno mislim na kino filmofiliju, jer ako postoji filmaš koji posebno voli kino, onda je to upravo filmofil Tarantino.

Filmofil Tarantino je zapravo slika i prilika velike većine nas filmofila, obožavatelja filma kao umjetnosti. Zapravo, moglo bi se reći da je on za nas ono što je papa za katolike, njegovi filmovi su naši “filmofilski urbi et orbi”, nas trg sv. Petra su kino dvorane, dok je veliko kino platno nas balkon sa kojeg nam se nas “filmski papa” obraća. Posljednji “Urbi et orbi” pape Tarantina došao je u vidu filmske poslanice naziva “Bilo jednom ..u Hollywoodu”.

Od trenutka kada se proširila vijest da će Tarantino snimiti novi film, filmski apostoli diljem svijeta su s velikom željom iščekivali trenutak kada će film ugledati svjetla kino dvorana. Kao idealnu podlogu za orgazam, Tarantino nam je servirao odlične trailere koji se ne mogu nazvati nikako drugačije, nego kao “čisti filmofilski sex pušten na slobodu”. Nakon toga, nama, filmskim sljedbenicima nije preostalo ništa drugo, nego da odbrojavanje do orgazma započne. Ali nakon nekog vremena, jednostavno kao da poželiš reći – Ok, Tarantino, dovoljno si nas “razbija” sa trailerima, ali sad želimo napokon “svršiti”.

Čekanje se napokon isplatilo, film je nakon dugo iščekivanja i vremena stigao u kina, te mi nije preostalo ništa drugo, nego da taj isti dan zajedno sa svojom ljepšom polovicom u stilu Forrest Gumpa otrčim(o) u kino po karte i da uživamo u novoj dozi gospona Tarantina. Međutim, koliko god se mi spremali za ovaj film, ono što nam je sa “Bilo jednom…u Hollywoodu” priuštio Tarantino bilo je nešto na što nas apsolutno ništa nije moglo pripremiti. Kada bih u samo jednom riječi trebao opisati ovaj film, onda bi to bila samo ova – ljubav! Ljubav prema filmu, ljubav prema glazbi, ljubav prema jednom vremenu, ljubav prema prijateljstvu, ali ponajviše ljubav prema životu.

Svu tu ljubav koju nam je prikazao Tarantino, zapravo je ono što ovaj film čini najviše posebnim. Ali krenimo redom. Od same uvodne špice bilo nam je jasno da ćemo svjedočiti nečemu drugačijem, nečemu originalnom, nečemu što u današnje vrijeme kada je sve “copy of the copy” prava rijetkost. Sad bi neki s punim pravom mogli reći – pa zar Tarantino nije sam rekao kako on kopira i “krade” iz svih filmova koje je ikada gledao? Gdje je tu onda originalnost? Da, upravo u tome! Jer da je krasti lako, onda bi krao svatko. Tarantino to radi na svoj i originalan način, radeći tako posvete svemu onome što voli i što ga je učinilo prije svega filmofilom, a tek onda redateljem.

Filmofil Tarantino je upravo ovim filmom napisao ljubavno pismo, ne samo Hollywoodu, već i samom filmu kao najljepšoj umjetnosti na svijetu. Ta ljubav se doslovno može disati i osjetiti u svakom kadru ovog filma. Ono što je mene posebno fasciniralo svakako je način na koji je on to napravio. Scene i kadrovi prekrasnih filmskih plakata, kino dvorana na kojima pišu nazivi filmova, odnosno srce i duša Hollywooda onog vremena koji su bili pravi melem za naše filmofilske oči.

Tu dolazimo i do dva glavna lika u filmu kroz čije je sudbine i ispričana ova priča. Rick Dalton i Cliff Booth, glavni junaci Tarantinovog filma, portretirani kroz maestralne izvedbe Lea DiCapria i Brad Pitta, zapravo su portreti nas samih – običnih ljudi sa svim manama i vrlinama. Usponi i padovi su sastavni dio svakog života, ali jednako tako je i važno da u tim životnim prekretnicama u njemu imamo prijatelje koji će biti uz nas u svim tim sretnim, ali pogotovo u onim manje sretnim trenucima. Baš zato je ovaj film između ostalog i priča o prijateljstvu, odnosno prikaz onoga što život čini vrijednim življenja i borbe. I baš kao što je filmofil Tarantino “uno di noi” filmofila, tako su Rick i Cliff “jedni od nas” – obični(h) ljudi.

Tarantino je jednom prilikom izjavio kako je na scenariju za ovaj film radio čak pet godina. Gledajući film, jasno mi je i zašto. Nevjerojatni su dijalozi i posvete kojima nas je “filmom u filmu” počastio Tarantino, ili ako bih se Nolanovski izrazio – snom u snu. Susret realnosti i mašte stvaraju savršen spoj u ovom filmu, kombinacija je to koja predivno paše u svemu onome što mi kao gledatelji u realnosti gledamo kao maštu koja se prikazuje na velikom ekranu. Susret dvaju svjetova najbolje se prikazuje u, za mene, najljepšoj i najmagičnijoj sceni cijelog filma. No, prije nego vam otkrijem o kojoj se sceni radi, moramo spomenuti i glavnu aktericu tog magičnog trenutka – Margot Robbie.

Od prvog dana kada je objavljeno kako će Margot u filmu glumiti Sharon Tate, velika većina je bila oduševljena tim izborom. Margot zbilja neodoljivo podsjeća na Sharon, tako da je njen izbor bio pun pogodak. Scena kada filmska Sharon Tate odlazi u kino gledati svoj film “The Wrecking Crew” upravo je ona koju sam maloprije proglasio najmagičnijom. Ta scena ima u sebi toliko simbolike i metafore da ju je gotovo nemoguće opisati riječima. U očima Margot Robbie u tom trenutku se mogu prepoznati svi filmofili, svi oni koji žive maštu filma, dok se pokretna vrpca vrti na projektoru prikazujući scene i kadrove koji nam izazivaju čitav niz emocija – šaka suza vrića smija.

Kadar životne Margot dok gleda filmsku Sharon, izraz njenog lica koji u tom trenutku kao da govori i opisuje nadu, budućnost i vjeru u ljepše sutra. Emocije okupane srećom, ali i dozom melankolije koja taj kadar čini upravo onakvim kakav on jest -čaroban. Baš kao što su čarobne Margot i Sharon spojene u tom trenutku u jednu dušu i jedno tijelo. Osobno, za mene je ta scena imala još dublje značenje, jer sam i sam u trenucima kada mi je bilo najteže, svu sreću i zadovoljstvo vidio upravo u gledanju filmova u kino dvoranama. Oni su bili moj prozor u neki drugačiji, bolji svijet, onaj isti svijet koji je tako savršeno prikazan kroz oči Margot Robbie.

Filmofil Tarantino je po meni upravo u toj sceni dao najljepši dar svima nama filmofilima, podsjećajući nas kako su filmovi uvijek tu uz nas, i čija nas magija nikad neće napustiti. Baš kao što su bili uz mene u onim lošim, tako sam sretan što su uz mene i sada – u onim najljepšim životnim trenucima, kada tu ljubav mogu podijeliti i sa osobom s kojom me, između ostalog, upravo i spojila ljubav prema filmovima. Ruka u ruci dvoje ljudi koji se vole dok gledaju ovu predivnu scenu – bolje ne može. Posvete i reference su nešto što je oduvijek bio zaštitni Tarantinov znak, pa tako tome nije iznimka ni ovaj film. Ali ipak sa tom razlikom što je ovdje više stavljen naglasak na same likove, možda više nego u bilo kojem njegovom filmu prije. Upravo kroz dva glavna lika Tarantino prikazuje sve ono što ga zanima kao filmofila, ali i kao čovjeka.

Svima onima koji prate Tarantinovu filmografiju nije strana činjenica da je on veliki ljubitelj vesterna, što se najbolje vidi i očitava upravo kroz posvetu koju je u velikoj mjeri tom filmskom žanru dao upravo u ovom filmu. Isto tako, jasno je kako je Tarantinu veliki uzor još jedan velikan filmske umjetnosti – Sergio Leone, što je nešto što se on ni u jednom trenutku ne srami pokazati. Uostalom, zašto i bi? Ali ono što opet iznova oduševljava, upravo je taj Tarantinovski izljev ljubavi, a koju je kroz ovaj film posvetio prema svemu onome što voli.

Filmom u filmu, hrpom genijalnih lažnih postera i trailera, nešto je što me zbilja oduševilo i na čemu mu zaista skidam šešir do poda. Isto tako moram reći da su mi, nakon gledanja ovog filma, još više u očima narasli neki njegovi prethodni filmovi. Zašto? Pa zato jer je sada očito da nakon Marvelovog svemira, imamo i Tarantinov svemir. Poveznica između ovog i njegovih prethodnih filmova ima zbilja hrpa, a to ćete, vjerujem, brzo povezati nakon što pogledate ovaj film, pogotovo ako ste veliki Tarantinov fan. Evo, ja ću vam samo navesti jedan primjer. Naime, jedan od redatelja fejk filma glavnog junaka Ricka Daltona zove se Antonio Margheriti koji nam je svima jako dobro poznat iz one urnebesne scene iz “Nemilosrdnih gadova”. A vjerujte mi, toga ima još, još i onda opet još.

Ono što još moram pohvaliti u filmu svakako je genijalni scenarij. Mislim, zar to treba uopće posebno napominjati, pa to je Tarantino pobogu!! Scenarij jeste tipičan Tarantino, prepun dijaloga koji će vas natjerati na smijeh, plač, tugu, nostalgiju, melankoliju, ali najviše na filmofiliju. Mišljenja sam da mu je ovo daleko najbolji scenarij koji je ikada napisao, ponajviše zato što diše film više nego ikada prije, te što upravo kroz njega neposredno i sam Tarantino progovara, šaljući nam poruku koja mi je ujedno, baš kako sam već prije napisao, najveća vrijednost ovog filma. A ta poruka je ljubav.

I to mi je baš tako prokleto drago, jer je upravo ovim filmom začepio usta svim onim hejterima i kritičarima koji su ga godinama optuživali da kroz svoje filmove promiče nasilje. Ima jedna scena u filmu kada jedna od članica kulta, onog ljudskog smeća i monstruma Mansona, kaže nešto u stilu: “Mi smo generacija koja je odrasla uz filmove i glumce koji su nas učili kako ubijati. Sad je red da mi ubijamo te iste likove koji su nas to naučili”. Tarantino upravo tim dijalogom zapravo pljuje po tom načinu razmišljanja, te završnicom koja se može nazvati “savršeni filmski orgazam” šprica po svima koji za nasilje krive filmove, odnosno njega osobno. Kada smo kod same završnice filma i tu je Tarantino pokazao kako je majstor svog zanata.

Razlog zašto ga toliko volim i cijenim leži u načinu na koji nas u svojim filmovima uvodi u priču, te kada nas kroz lagano građenje atmosfere dovodi do klimaksa. A kada uz takvog režisera u filmu imate glavne glumce poput Brad Pitta i Lea DiCapria, onda dobiješ upravo ovakvo remek djelo od filma. I to zbilja nije nikakvo pretjerivanje, jer sve je u ovom filmu savršeno. Glumačke izvedbe Lea i Brada zaslužuju posebnu pažnju i pohvalu. Tako odličnu kombinaciju ne vidjeh još od Roberta Redforda i Paul Newmana. Ne znam uopće tko mi je bolji u filmu Leo ili Brad, ali ajde, ako bih baš morao birati, onda bih ipak izabrao Brada, jer mi je njegova uloga nekako draža, a i same scene sa njim su nešto što je već sad postalo kult, baš kao i rečenice koje izgovara u njima, poput one kada napušen pita jednog člana kulta – Jesi li ti stvaran? Stvarni su, itekako, baš kao i ostali citati koje, ništa čudno za mene, redovno koristim u svakodnevnom životu.

Leo je također po meni odigrao jednu od svojih najboljih filmskih uloga, pogotovo što njegov lik nije bio nimalo lako za odglumiti. To dokazuje i tvrdnja samog Tarantina koji je rekao da je dosta toga i improvizirao, tako da neke rečenice, kada je njegov lik u pitanju, nije napisao sam Tarantino, već ih je Leo sam smislio. To još više daje na značaju samoj ulozi, baš kao i Leovoj izvedbi. Od glavnih uloga svakako još želim izdvojiti cucka imena BRANDY, za čiju je izvedbu već bio nagrađen u Cannesu. Zašto je on bitan neću vam otkriti, ali da je zasjenio cijelu glumačku ekipu, to svakako stoji. Kako i zašto, to ćete otkriti kad pogledate film.

Od sporednih uloga svakako valja spomenuti legendarnog Bruce Derna (scena i referenca na Bootha i Lincolna je urnebes), zatim Mike Moha koji je odličan kao Bruce Leea u sceni koja je izazvala mnoge kontroverze. Ako se mene pita, bez ikakvog razloga. I poruka za kritičare te scene – to je film, get over it!! Dosta emotivno bilo je i pojavljivanje Luke Perrya, kojem je ovo bila posljednja filmska uloga. Tu je još i veteran Al Pacino u jednoj maloj, ali jako dobroj ulozi. Naravno, ne smijem zaboraviti ni Kurt Russella, koji je i ovom filmu kaskader, baš kao šta je to bio i u dosta podcijenjenom Tarantinovom filmu Death Proof.

Predivna Margaret Qualley, inače kćer glumice Andy MacDowell, također je ostvarila zapaženu ulogu i uopće ne sumnjam da će se za nju tek čuti.

“We love pussy – Yes we do.”

Sve u svemu Tarantino je okupio ekipu koja je dostojna njegovog filma, te koji su pod njegovom redateljskom palicom, svatko na svoj način, pridonijeli da ovaj film bude ono što on uistinu jest – masterpiece.

Sve ovo savršeno je ukomponirano u nevjerojatno zaraznu filmsku glazbu, koja je baš poput scenarija, postala njegov zaštitni znak. Koliko sam samo glazbenika, bendova otkrio upravo zahvaljujući Tarantinovim filmovima, ali isto tako se i podsjetio nekih starih hitova koje nakon gledanja ne mogu prestati slušati. Tarantinlija – neizlječiva bolest slušanja glazbe iz filmova Quentin Tarantina od koje se ne želim izliječiti. Osim glazbe i scenarija u filmu se može primijetiti i još jedan njegov zaštitni znak koji je neizostavan dio njegovih filmova – foot fetish. Stopala, stopala i još više stopala. Osobno nemam taj fetis, ali način na koji to Tarantino prikazuje u svojim filmovima je čisti art, tako da htjeli/ ne htjeli jednostavno morate uživati u tome. I da zaključim na kraju – Once upon a time in Hollywood je daleko najosobniji i najhumaniji film od svih koje je Tarantino do sada snimio.

Čitajući neke negativne kritike ovog filma ne mogu se oteti dojmu kako neki ljudi zbilja ne zaslužuju Tarantina. I to više nije stvar ukusa, jer film ti se naravno može svidjet ili ne, ali ga nazvati lošim je glupost veća od one izjave “kulta” – Ja sam vrag i došao sam obaviti vražji posao. Mišljenja sam da bi ovaj film prije svega svi trebali cijeniti, i to je nešto oko čega zbilja ne bi smjelo biti rasprave.

Sam naslov filma ima jednu lijepu simboliku – “Bilo jednom” – odnosno početak koji je uvijek simbolizirao bajku, nešto lijepo i prekrasno, mjesto u kojem smo se svi htjeli naći kad smo bili mali, ali i sada kad smo odrasli. I baš zato je svijet sa Tarantinom u njemu ljepši i bogatiji svijet.

Postoji jedna scena u filmu kada preslatka mala glumica Julia Butters kaže liku kojeg glumi Leo – “Ovo je najbolja gluma koju sam ikada vidjela”. Tu rečenicu bismo slobodno mogli parafrazirati te je kao takvu uputiti samom Tarantinu – Ovo je (po)najbolje režirani i napisani film proizašao iz pera filmofila Quentina. Tarantino bi nam sasvim sigurno u stilu DiCapria uzvratio: -Hvala Vam!

Ne!! Hvala tebi, Quentine!!

P.S. Čitajući ove svoje dojmove koje sam napisao prije godinu dana, mogu samo reći kako ništa ne bih mijenjao, već bih još dodao puno toga, i opet ne bi bilo dovoljno da iskažem svu ljubav koju imam prema ovom filmu. I upravo će ta ljubav ostati jedna divna i vječna konstanta koju ću uvijek osjećati svaki put kad (po)gledam….Once upon a time…in Hollywood.