Radioaktivna

Pandemija korona virusa odgodila je mnoge filmske naslove koje smo već davno trebali gledati u kinu. Nažalost, korona i dalje nije stvar prošlosti, već dio surove sadašnjosti, ali i budućnosti. Jedan od filmova koji je svoju premijeru trebao imati na Međunarodni dan žena (8.ožujka) bio je i biografski film o znanstvenici Marie Curie. Datum nije mogao biti prigodniji, jer ova moćna žena nije bila samo velika znanstvenica, već i jako važna osoba u smislu borbe za ravnopravnost spolova, a koja traje i danas.

Srećom, film nije pobjegao u iduću godinu, već se odlučio hrvati s koronom, što na neki način i nosi određenu simboliku, jer je i Marie bila osoba koja se cijeli život borila i koja je bila fajter u punom smislu te riječi. Kada je riječ o ekranizaciji zbilja bogate biografije ove velike znanstvenice, onda treba reći kako je već snimljen jedan film, i to davne 1943.godine – Madame Curie, redatelja Mervyna LeRoya. Film je dobio čak sedam nominacija za nagradu Oscar, tako da ga svakako pogledajte kao idealno zagrijavanje za ovaj film.

Radioaktivna, film redateljice Marjane Satrapi baziran je na istoimenoj knjizi Lauren Redniss. Knjigu nažalost nisam čitao, ali sam zato vrlo dobro upoznat s radom redateljice Satrapi, čije vam filmove The Voices s Ryan Reynoldsom u glavnoj ulozi, te pravo malo remek djelo u vidu filma Persepolis, od srca preporučam za gledanje. Marie Curie, prva žena koja je osvojila dvije Nobelove nagrade i to u dvije različite kategorije (fizika i kemija), postala je prava inspiracija ne samo za filmaše, već i za ljude općenito. Njena borba na polju znanosti kojom je unaprijedila život koji danas živimo, baš kao i borba za neka općenita društvena pitanja, ostati će njeno vječno naslijeđe koje neće biti nikada zaboravljeno. I zato mi je drago što je snimljen film koji je zaista vrijedan njenog imena i djela.

Ako bismo ovaj film trebali opisati samo kroz jedno ime, onda bi to svakako bila Rosamund Pike. Mislim kako bi Marie Curie, da je u mogućnosti vidjeti ovaj film, bila prva koja bi ustala i zapljeskala Rosamund na načinu na koji je iznijela ovu zaista zahtjevnu ulogu. Uz Gone Girl, svakako njena najbolja uloga karijere, tako da ću biti baš neugodno iznenađen ako joj iduće godine promakne nominacija za Oscara. Uz Rosamund, jako bitnu ulogu u filmu ima i Sam Riley u ulozi njenog supruga Pierre Curiea. Njihov odnos stvara, rađa i živi pravu kemiju, i to u doslovnom smislu te riječi. Filmska i životna kemija Marie i Pierra nije tipična ljubavna priča puna klišeja i baš mi je zbog toga bila posebna. Nekako se čini baš prigodno da ti posebni ljudi imaju i neku svoju posebnu priču.

Ta priča je po mom mišljenju itekako dobro prikazana kroz ovaj film, odnosno točno onako koliko je to zapravo bilo moguće. Iako se može činiti kako je taj odnos prikazan površno i na brzinu, mislim kako je to rađeno s namjerom, jer je redateljica više željela staviti fokus na njihov rad, a manje na njihov privatan život. Mislim kako je to bio pun pogodak, jer dosta često biografski filmovi upadnu u tu zamku gdje lik zasjeni djelo. Isto tako, mislim kako u formatu igranog filma kao što je ovaj, zaista nije potrebno da nas redatelj bombardira nekim stručnim izrazima i opisima, jer za to postoje dokumentarci.

Redateljica sve te zamke uspješno izbjegava te nam daje savršeno izbalansirani meni, u kojem ćemo uživati od predjela pa sve do deserta. Krenimo prvo s odnosom između Marie i Pierra, a koji je u filmu zaista prikazan na predivan način kroz još predivnije scene. Posebno mi je u sjećanju ostao kadar kada se međusobno zaprose, pa kada između njih vidimo veliki plamen. Koliko je samo simbolike u tome jer vatra će biti metafora za sve ono lijepo i loše u njihovom životima, pogotovo kada je u pitanju Marie. Vatra kao kemija između njih dvoje nije obična, jer njihov plamen sa vremenom ne izgara, već gori sve jače i jače.

Svijet u kojem Marie živi je svijet muškaraca i ona je toga itekako svjesna. Tu činjenicu ne ignorira ni njen suprug koji je jako dobro upoznat s količinom njenog znanja i svega onoga što ona može dati čovječanstvu, samo kada bi bila u prilici. Upravo zato Pierre svojim utjecajem čini sve ne bi li Marrie dobila sve uvjete za istraživanje svega onoga što će kasnije dovesti do velikih otkrića. Cijelo to vrijeme mi vidimo divljenje koje Pierre ima prema Marie. Iako se to možda neće tako činiti na prvi pogled, i ona sama je tu podršku itekako znala cijeniti. Kada je u pitanju prikaz vremena u kojem su oni djelovali, onda je to dio koji zaslužuje posebnu pohvalu. Naime, savršen mi je kontrast boja između kraja jednog i početka drugog stoljeća. Boje su glavni adut ovog filma, pa čak i kada su tmurne i sive, vi svejedno uživate u njima. Kasnije, kada filmom dominira prekrasna zelena, imate osjećaj kao da vam redateljica bojom slika osjećaje. I to je nešto presavršeno.

Buntovnici s razlogom. Buntovništvo je nešto što se često veže uz rad i djelovanje Marie Curie. Međutim, ništa manje buntovniji nije bio ni njen suprug, koji je svojim utjecajem itekako pridonio da se nju ne gleda samo kao na njegovu suprugu, već kao ženu znanstvenicu. Ta borba nije bila nimalo lagana, a nekako imam osjećaj kako traje i danas. Možete onda misliti kako je tek izgledao pogled javnosti prema Marie u onom vremenu, kada su žene bile ponižavane na sve moguće načine. No, buntovna kakva jeste, ona se nije predavala već je svojim djelima pokazala svijetu koliko je važna, moćna i velika. Kada je riječ o njenim otkrićima na kojima je radila zajedno sa suprugom, često se mogu čitati rasprave da li je to donijelo više dobrog ili lošeg čovječanstvu.

“Bacila si kamen u vodu.”

Za odgovor na to pitanje najbolje je iskoristiti ovaj, po meni, najmoćniji citat iz filma. Valove ne možeš kontrolirati. Ovo je zapravo jedina prava istina i svi oni koji optužuju bračni par Curie da su njihova otkrića dovela do izuma nekih jako loših stvari, zapravo nemaju blage veze o čemu pričaju. To što je nešto pozitivno iskorišteno u nešto negativno, nikako nije krivica Marie i Pierra, već pohlepnih, zlih i bahatih ljudi.

Njihova otkrića su imala samo jednu svrhu – pomoći ljudima. Ljudi nažalost toga ni danas nisu u potpunosti svjesni, tako da imam osjećaj kao da još uvijek ne cijene tu veliku ženu kako bi trebalo i kako ona zaslužuje. Upravo mi se zbog toga svidio dio filma u kojem redateljica prikazuje sve negativne posljedice otkrića, a na koje Marie nije imala nikakav utjecaj. Simboličan je njen vrisak u jednom trenutku kada se istovremeno opet pojavljuje simbol vatre. Na taj način redateljica želi da mi zamislimo kakva bi njena reakcija bila da može iz prve ruke saznati za što su sve ljudi iskoristili njena otkrića. Testiranje bombe, bacanje atomske bombe na Hiroshimu, te nuklearna katastrofa u Černobilu – tri priče, tri sudbine, jedan svijet. Posebno je dojmljiv prikaz Černobila kada se vatra koja izgara u Marie za vrijeme njenog emotivnog sloma, prebacuje na Černobilsku vatru. Odlična poveznica koja puno toga govori i iz koje možemo puno toga zaključiti. Barem to, ako već nismo u stanju naučiti.

Simbolična je priča oko (ne)patentiranja njihovih otkrića. Naime, kako Pierre i Marie nisu patentirali svoja otkrića, ljudi su bili slobodni da ih koriste na bilo koji način. Tako ste radij mogli naći u čokoladi, pasti za zube…itd. Iz današnje perspektive to izgleda suludo, ali je zapravo pravi prikaz kako to izgleda kada se ljudi bave nečim o čemu nemaju blage veze. Možemo tako reći i da Marie nije imala pojma, jer ona je spavala sa tim opasnim elementom, ali ona je to radila u svrhu pozitivnog istraživanja, nesvjesna posljedica koje će imati za njen život. Nelinearna radnja u tom smislu je pun pogodak, jer mi na taj način imamo pravi uvid kakav će utjecaj imati njeni izumi na budućnost koju sada živimo.

Vizualni stil filma je naprosto presavršen. Savršeno se uklapa u samu naraciju i na taj način sliku spaja sa pričom. Film na bilo koji način ne krivi Marie za ono što se događa u budućnosti, već samo ukazuje na probleme. Flashback prizori koji nam miješaju prošlost, sadašnjost i budućnost povezani su poput one tanke resice na rubu okvira filmofilske slike. Uz očaravajuću memoriju koja je neka vrsta kombinacije između halucinacije i lucidnog sna, mi na neki poseban način osjećamo film, dišemo ga poput nekog čudnog zraka. I u tome itekako uživamo.

Kada smo kod simbolike, mislim kako svaki pravi ljubitelj filma neće moći ne zamijetiti simbol plesačice u filmu. Iskreno ću vam reći, razlog zašto mi se toliko svidio ovaj film upravo je ta simbolika žene koja pleše. Naime, za sve vas koji možda ne znate, scena žene koja pleše jedna je od prvih najprepoznatljivijih scena u povijesti filma kao umjetnosti. Film Carmencita redatelja Williama K.L. Dickinsona iz 1894. , postao je prepoznatljiv upravo po tome, te se uz njega veže i sam početak filmske umjetnosti.

Prikaz Marrie koja razvija znanost u istom periodu kada se razvijao i film, i to povezati u jednu prekrasnu cjelinu, naprosto je predivno. Ples kao metafora nije slučajno odabran, i ono što je posebno zanimljivo, mi ga gledamo skroz drugačijim očima nego što to radi Marie. Za nas je on prekrasan, moćan, kinematografski očaravajuć, dok je za nju prava noćna mora. Ona tada postaje svjesna kako gubi kontrolu nad životom. Simbolično i doslovno. Ne znam da li bi Marie ovo smatrala uvredom, ali ako bolje razmislite, sličnosti između nje i samog radija itekako je očita. Ona čak u jednom trenutku kaže kako se radij nekako čudno ponaša. Kakve li simbolike jer i ona sama je bila simbol buntovništva i neke vrste tvrdoglavosti.

Želim također naglasiti i savršen rad kamere u filmu. Ona je nemirna, kao da prikazuje duh same Marie. Isto tako, karakterističan je i način na koji su prikazani neki kadrovi, pa se tako mogu primijetiti tamni tonovi na rubu same slike, što nije slučajno jer na taj način redateljica želi staviti fokus na likove. Oni su u centru pažnje, sve ostalo je nebitno. Moram isto tako spomenuti i jedan sporedni lik, za koji mi je žao što nije dobio malo više pažnje, a to je njena kćer Irene koju je u filmu glumila Anya Taylor Joy. Ali ok, film je ipak priča o Marie, tako da je to bilo sasvim logično. Tu sam ja dosta subjektivan, jer Anyu baš obožavam, tako da nje nikad dosta. No, iako nije dobila previše pažnje, itekako je uspjela dočarati taj odnos koji je imala s majkom, što samo dokazuje koliko je Anya talentirana glumica. Moraš stalno o nečemu razmišljati – veli u jednom trenutku majka. Moraš se uključiti jer te vrijeme treba, ne možeš stajati po strani – uzvratit će kćer, također dobitnica Nobela, nekoliko godina poslije. U ove dvije rečenice je sve stalo, cijeli njihov odnos ali i poruka svima nama koliko pojedinac kao kap može mijenjati oceane.

Radioaktivna je film na koji će mnogi gledati kao na otkriće radija – pozitivno i(li) negativno. Osobno mogu reći kako spadam u ovu prvu skupinu, jer smatram kako je ovo film koji slavi život, rad i postignuća jedne velike žene koja je bila ispred svog vremena. Ovo je film od kojeg možemo puno toga naučiti kao npr. da talenat ne isključuje težak rad i trud. Jer Marie je itekako mukotrpno radila, bez obzira na znanje koje je imala, da bi došla do revolucionarnih otkrića koja tako malo cijenimo, i to je zapravo najveća tragedija. Baš radi toga je važno da postoje ovakvi filmovi koji će nas podsjetiti da je nekoć živjela žena radi koje i imamo budućnost koju danas živimo. Dobru ili lošu – na nama je izbor.