Žuta pisma – oružje riječi

Uoči početka svakog Festivala mediteranskog filma Split postoji ritual listanja programske knjižice i pisanje rasporeda filmskih naslova koji se, barem po opisu, nikako ne bi smjeli propustiti. Ove godine jedan od takvih bio je film “Žuta pisma”, redatelja Ilkera Cataka. Velikim očekivanjima i podcrtavanja datuma hrvatske premijere u Ljetnom kinu Bačvice svakako je doprinijela činjenica što je film osvojio prestižnog Zlatnog medvjeda u Berlinu, a što je, složit ćete se, sasvim dovoljna preporuka za gledanje. Ispunjeno kino nekoliko minuta prije projekcije bio je znak kako je dosta filmofila razmišljalo na sličan način.

U središtu radnje pratimo umjetnički par iz Turske, Deryau (Ozgu Namal) i Aziza (Tansu Bicer). Njihova nova predstava iznimno je uspješna, no sve se mijenja kada se par nađe na meti države zbog svojih političkih stavova, te sa 13-godišnjom kćeri Ezgi (Leyla Smyrna Cabas) bivaju prisiljeni na selidbu u drugi grad. Sve to, dakako, utječe i na njihov privatni odnos. Aziz tako pokušava raditi druge poslove kako bi preživjeli, dok Derya također pokušava biti financijski nezavisna. No, par se sve više udaljava, posebice kada su u pitanju osobna uvjerenja koja su ih i dovela u situaciju u kojoj su se našli. Sve to ih u konačnici dovodi do izbora gdje moraju birati između osobnih moralnih vrijednosti i zajedničke budućnosti kao obitelji. Iako se u samom opisu radnje može osjetiti politički kontekst taj dio ipak se nalazi u pozadini, dok je u središtu zapravo odnos u braku između dvoje ljudi koje upravo ta pozadina, istina jako važna, stavlja u osobna i međusobna iskušenja. Također, jako je zanimljiv i kontrast, gdje s jedne strane osjećamo ljubav i poštovanje koje imaju Derya i Aziz, dok istovremeno njihove tople boje odnosa pokušava uništiti hladni stroj birokracije i ubaciti ih u ponor iz kojeg se jako teško izvući.

Zanimljiv je izbor redatelja da gradovi poput Berlina i Hamburga zamjenjuju turske gradove Ankaru i Istanbul. Tako priča ne postaje samo vezana uz jednu državu, već je univerzalna. U tom smislu gledatelji nisu zemljopisno vezani već se s temom i likovima možemo još snažnije poistovjetiti, posebno u metaforičkom smislu kojem i nagine film. Također, radnja je itekako aktualna, jer koliko god imali dojam kako svi imamo slobodu govora, činjenica jest kako je to samo privid, tako da u tom pogledu i film postaje bezvremenski.

Žuta pisma u svakom pogledu glumački pišu Derya i Aziz. Nisu imali lagan zadatak, posebno imajući u obzir sve teme kojima se film bavi. Odlična je odluka redatelja koji nam je dopustio da ih upoznamo pojedinačno, kao da samo sa svakim od njih na posebnoj večeri, tako da ih možemo još bolje razumjeti, te na kraju ipak, ako baš to želimo, zauzeti nečiju stranu. I upravo to i jest vrijednost složenosti njihovih likova, jer vas tjeraju na osobno razmišljanje. I sviđa mi se što ne postoji manipulacija osjećajima kroz njihove karaktere, već postoje nijanse koje otkrivamo, kao da gulimo luk i kroz imaginarni plač u mraku kina zamišljamo neke svoje privatne situacije i način na koji bistmo riješili sličan problem. Kroz glavne likove, dakle, imamo jedan intimni prikaz kroz koji se možemo povezati s njima, dok njihovo vanjsko okruženje prikazuje mamac koji nam je također svima serviran.

Film ni u jednom smislu ne zauzima strane, već pokušava stvari učiniti razumljivijima. Aziz je u tom pogledu više sanjarski tip koji se ne želi odreći svojih uvjerenja, pa bi ga mnogi mogli doživjeti kao umjetnika s velikim egom. Iskreno, on mi je bio puno bliži svojim uvjerenjima. Ali koliko god želio da svijet funkcionira na način gdje bi to bilo dovoljno, realnost je nažalost puno drugačija, a što na neki način zrcali upravo karakter njegove supruge. Ta dvosmislenost zapravo je ključna za film scenaristički i vizualno, posebno gdje gradovi glume jedni druge. Jako mi se svidjela i metafora religije, također u toj dvosmislenosti. Jer dok s jedne strane imamo osobna uvjerenja koja su intimna i iskrena, s druge religija djeluje kao biznis u kojem politika ima sve veću ulogu. Redatelj sve to suptilno prikazuje, baš kao i druga razna pitanja, od umjetničkog izražavanja pojedinca pa sve do kontrole muškarca prema ženi u braku.

Žanrovski film najviše djeluje kao politički triler, gdje se sasvim prigodno prikazuje moć umjetnosti koja prikazuje stanje u svijetu. U tom pogledu stil koji njeguje redatelj uistinu odgovara žanrovskim bojama, toliko da imate osjećaj kao da vas guši, baš kao i svakog pojedinca koji se u današnjem sustavu vrijednosti usudi biti slobodan. Posebno su dojmljivi krupni kadrovi kada pratimo putovanje glavnih protagonista iz jednog grada u drugi. Dramu koji gledamo između dva glavna lika, kada ih ono što ih je spajalo (umjetnost) sada odjednom razdvaja, uistinu je moćna i snažna, od početka do kraja.

Fotografija filma obilježena je hladnim tonovima, a takav izbor više djeluje kao suptilna metafora a manje kao direktna poruka, što je po meni puno bolji izbor u smislu otvorenosti prema različitim interpretacijama. Unatoč univerzalnosti, redatelj gradovima ne oduzima identitet, ali zato s druge strane nije tako milostiv prema pojedincima koji sve više žive s tim osjećajem odbačenosti i klaustrofobije, čak i u mjestima gdje su odrasli ili u kojima žive. Kao da sama mjesta igraju posebne uloge koji simboliziraju samoću i izgubljenost. Meni se jako sviđa ta suptilnost jer mi zapravo nikad ne vidimo direktno neke političke slogane, osobe, institucije ili organizacije. Sve ostaje anonimno, a upravo je u toj anonimnosti snaga filma. Jer nakon gledanja nećete imati osjećaj nedorečenosti, već ćete tu “prazninu” sami pokušati ispuniti kroz svoj pogled i razumijevanje.

Umjetnost je moć, a to ovdje posebno dolazi do izražaja jer film u sebi ima i kazališnu predstavu koja djeluje kao zasebni lik, odnosno priču unutar priče koja temama koje obrađuje još više daje na značenju. Stvara složeni identitet likova, gotovo kao i pritisak kojem su izloženi i koji je dio njihove svakodnevice. Tu svakako moram pohvaliti još jednom dvoje glavnih glumaca čija je međusobna kemija jako bitna, posebno jer sam film, koliko god psihološki nasilan bio, nikad nasilje ne prikazuje na izravan način. Također bih izdvojio i njihovu kćer Ezgi, koja se također uklopila u tu suptilnost, u smislu da pokušava pronaći svoju neku budućnost i svrhu u svijetu koji joj je sve manji saveznik. Ona zrcali svoju bol kroz mladost koja joj je oduzeta ali i bol roditelja čiji su odnosi nepovratno narušeni. Sve je u filmu suptilno, pa tako i kritika prema moćnicima ne jer ih redatelj štedi, već jer stavlja fokus na kolektivni društveni strah koji je duboko ukorijenjen u svako društvo.

Žuta pisma su film koji će vas u svakom mogućem pogledu natjerati na razmišljanje, te će vas podsjetiti da svi mi imamo ulogu u svijetu koji nas pokušava stvoriti na neku svoju sliku kojom želi izbrisati naš identitet, posebnost. Moć pojedinca protiv skrivenog lica zla koje nas poput likova iz Kafkinih priča čini bespomoćnima nije mala, ali samo ako je uspijemo pronaći. No, za to treba hrabrosti. I zato je vrućina koja se osjećala za vrijeme projekcije filma, a koja je postajala sve veća, puna simbolike. Jer unatoč takvom osjećaju treba prihvatiti zagrljaj koji nam nudi ovaj film. Film koji nema ni sretan ni tužan kraj, već je upravo onakav kakvim ga sami zamislimo ili točnije živimo. Baš kao i vlastite živote.