Heysel 85 – film koji se gleda u tišini tragedije

„Najvažnija sporedna stvar na svijetu.“

Ovo je najčešći opis kad je u pitanju nogomet. I nije bez razloga. Nogomet uistinu jest više od igre. Nogomet je emocija. I zapravo tu nije u pitanju sport, već sve ono što predstavljaju pobjede i porazi, kako na terenu tako i u životu. I u tome i jest ljepota. Svi mi pamtimo gdje smo bili i što smo radili kada se dogodio neki veliki sportski rezultat. Nekako u tom trenutku i sami postajemo glavni likovi u „filmu“ gdje i običan dan postane poseban. Sport je zato puno više od navijanja. Nogomet u tom smislu i jest simbol tog putovanja, uspona i padova, sreće i tuge, ali i trenutaka koji su nažalost obojeni tragedijom. Kad se spomene tragedija, u sportskom i svakom drugom smislu, jedna od prvih asocijacija svakako je svibanj 1985. godine i finale Kupa europskih prvaka na stadionu Heysel u Bruxellesu gdje je 39 navijača izgubilo živote. O tom događaju snimljeno je jako puno dokumentaraca i serija, ispisano na tisuće tekstova, i svaki dio vezan uz tu tragediju jednako je bolan za gledanje i čitanje. I koliko god svačija priča bila drugačija, upravo je tragedija svih tih sudbina njihova poveznica. Priče koje su razni filmaši uspjeli djelomično približiti svima nama nisu samo posveta svim tragično stradalim navijačima, već i upozorenje da se tako nešto nikada više ne ponovi. Poveznicu je još više pojačala filmašica Teodora Mihai koja je sa svojim filmom „Heysel 85“, prikazanim sinoć na Festivalu mediteranskog filma Split, uspjela na potpuno drugačiji način prikazati sliku ne samo tragedije, već i društva jučer, danas i sutra.

Redateljica Mihai iza sebe ima nekoliko filmova koji su u velikoj mjeri utjecali na način kojim je pristupila temi koju obrađuje „Heysel 85“. Film koji u sebi ima dokumentaristički prikaz uvjerljivo daje asistenciju za gol s “udarnim napadom”, dramom i trilerom. Naime, svatko tko je gledao njen dokumentarac “Waiting For August” i posebice igrani debitantski film “La Civil”, lako može prepoznati trenersku, pardon redateljsku taktiku koju je koristila i za odlazak na Heysel. Jer iako prikazuje jedan važan povijesni događaj, i to prije više od četiri desetljeća, film je u velikoj mjeri zrcalo svih suvremenih problema koje živimo. I to je redateljica prikazala, usudio bih se napisati, na jedan horor način, žanrovski i životno, koji se ne samo gleda već i osjeća.

Kad god je u pitanju prikaz nekog tragičnog događaja na filmu, vrlo je lako upasti u zamku groteske, odnosno prikaza horora koji se odvijao u realnom vremenu. Naravno, prikazivanjem scena koje su uznemirujuće svakako bi izazvale reakciju, ali ovdje to ne djeluj kao manipulacija osjećajima već upravo u dokumentarnom stilu kakvom naginje redateljica, čime se i stvara ta prirodnost. Upravo iz tog razloga smatram kako je odluka da se temi pristupi tako da se sport iskoristi kao alat prikaza ljudske prirode, odnosno odluka koje se donose u najtežim mogućim situacijama, nogometnim rječnikom, bio pun pogodak. Kreativnost koju je pokazala redateljica najbolje se vidjela u načinu na koji je prikazan glavni „lik“ filma, stadion Heysel. Naime, većina radnje filma se odvija oko stadiona, odnosno ispod samih tribina. Tako imate dojam kao da se nalazite u samom vulkanu koji se sprema za erupciju. Nažalost, ta erupcija je mogla biti spriječena, i upravo je to ono što je u fokusu ovog filma. Odluke koje su se donosile iza kulisa događaja, u potpunoj tajnosti. Pa ipak, redateljica ne propušta prikazati ni autentične arhivske snimke, a koje koristi kao neku vrstu mosta između realnosti i fikcije.

Ono što bih posebno želio pohvaliti svakako je simbioza između slike i zvuka. Iskreno, ne mogu se odlučiti što je više utjecalo na mene. Slike koje djeluju kao da se odvijaju u stvarnom vremenu, ili pak zaglušujući zvuk koji te slike stvara kroz note koje djeluju poput najgoreg mogućeg horora. Kroz sav taj horor u filmu nas vode dva glavna lika. Marie (izvrsna Violet Braeckman), kćer i atašeica za tisak gradonačelnika Bruxellesa, te Luca (Matteo Simoni), talijanski novinar koji prati utakmicu, istovremeno tražeći svoju obitelj koja se nalazi na stadionu. Upravo su nam oni bili savršeni suputnici jer nas uvode u svijet koji, nažalost, postoji i danas. Svijet u kojem se donose odluke bez posljedica. U tom pogledu treba gledati i samu utakmicu koja je ovdje u potpunosti sporedna u smislu nogometa, ali je itekako važna za sve ono što simbolizira.

Spomenuo sam prethodno odluke koje se donose. Ali, kada bolje razmislim, puno su tragičniji izbori koji se uopće ne dogode, već se kukavički skriva pogled pred težinom odluka. Jedna od najboljih scena u filmu i jest ona kada gradonačelnik Bruxellesa, usred kaosa, prigovara o podgrijanoj kavi, te umjesto suočavanja sa stvarnosti gasi program na televiziji koja prikazuje tragediju. Ta slika ne simbolizira samo Heysel, stadion je samo kulisa, već i svakog pojedinca koji mora donositi odluke. Uostalom, baš kao i likovi u filmu. Bez obzira jesu li uvučeni u tragediju ili su za tragediju direktno odgovorni. I baš zato Heysel nikada neće prestati biti aktualan.

Sve i da ne znate što se tog dana dogodilo na stadionu Heysel i sve da ne postoji upozorenje na uznemirujuće snimke na početku filma, imam dojam kako bismo svejedno osjetili taj uznemirujući osjećaj koji se stvara zvukom, točnije bukom navijača koji pristižu na stadion. Jako su mi se svidjele 16 mm snimke, posebno intervjua navijača na samom uvodu, a koja djeluje kao da ste se prebacili u to vrijeme. Imao sam dojam da gledam emisiju prije utakmice, samo sam čekao kad će se pojaviti Anton Samovojska sa svojom analizom, a ne igrani film. I to je ta uvjerljivost koja me najviše oduševila. Jer redateljica uspješno prebacuje fikciju i stvarnost odmah u samom početku, baš kao i kad se upoznajemo s preostalim likovima u filmu, odnosno kada fokus izvan stadiona prelazi u samu njegovu unutrašnjost. Redateljica nas od tog trenutka, sa svim protagonistima, sa svakim novim kadrom, uvodi u kaos koji djeluje prirodno u svoj tragičnoj simbolici.

Luca i Marie srce su i duša ovog filma ispunjenog tragedijom. Iako su uvučeni u svijet koji nisu „stvorili“, uspijevaju prenijeti na gledatelja ljudskost, iskrenost, suosjećanje, sve ono što se u današnjem svijetu polako gubi. Moć donošenja odluka u takvom svijetu zahtjeva hrabrost, a koju nam i nudi sama redateljica koja odgovornost usmjerava upravo na one ljude koji je nikada i nisu preuzeli. Sve to djeluje mučno, ne samo kroz sliku već i osjećaj klaustrofobije koji se povećava upravo u skučenim prostorima gdje se u velikoj mjeri i odvija radnja filma. Posebno su dojmljive i scene kada ranjeni navijači mole novinare za pomoć, ponajviše da se jave svojim obiteljima. Također se rekonstruira i napetost u svlačionici, kada dužnosnici uvjeravaju igrače kako bi bilo dobro da se utakmica finala ipak odigra. Redateljica tada koristi snimke karakteristične za to vrijeme, pa sve to na prvu djeluje vizualno kao nered, rekao bih čak i sirovo, ali imam dojam kako je upravo to i bila namjera redateljice.

Udaljeni krikovi, odjeci koraka, tupo tutnjanje, zvuk koji pojačava nelagodu, osjećaj zarobljenosti. Sve to stvara osjećaj kao da se ne nalazite u ljetnom kinu već na stadionu gdje se dogodila najveća sportska tragedija. Uvjerljivost filma stvara od gledatelja sliku Edvarda Muncha. Pa ipak, ne želite vrištati, već vas unatoč svoj toj buci obuzima tišina. Mene jest. Tišina koja stvara tugu. Tugu događaja koji je možda promijenio nogomet, ali svijet još uvijek nije. I zato Heysel 85 u svoj tragičnosti i jest film koji se gleda u tišini. Tišini koja podsjeća na tragediju koja nikad neće umrijeti. I iz koje baš ništa nismo naučili.