Kino, ljubavi moja

“Svako kino ima priču o usamljenosti, prijateljstvu, nadi i neispunjenim snovima.”

Ovako izgleda službeni opis dokumentarca “Cinema, mon amour” redatelja Alexandru Belca. U središtu priče je Victor Purice, vlasnik malog kina u rumunjskom gradiću Piatra Neamt kojem zbog nedostatka gledatelja, te odnosa države prema kulturi općenito, prijeti gašenje. Mislim kako vam ne trebam posebno govoriti koliko obožavam kino i sa koliko sam emocija gledao ovaj dokumentarac. Međutim, koliko god bio tužan, ovo je film koji diše pozitivu i nadu u bolje sutra. Ta pozitiva i nada se mogu svesti pod jedan zajednički nazivnik – ljubav prema filmovima. U tom pogledu, itekako sam se prepoznao u glavnom liku filma, jer koliko god njegova borba bila tužna, toliko sam mi je osjećaj sreće izazivala svijest da još uvijek postoje ljudi koji žive i osjećaju filmove.

“Ne bih mogao podnijeti činjenicu da jednog dana moram proći pored zatvorenog kina koji mi je toliko dao u životu”.

Ova njegova rečenica mi je bila poput noža u srce, jer sam se u njoj mogao itekako prepoznati. Svaki put kada prođem pored kina koji su meni obilježili djetinjstvo, a koji su danas zatvoreni, bude mi baš teško jer imam osjećaj kao da je ugašen dio mene. I zato me ljuti kada vidim lažnjake i fejkere koji kao podržavaju kina, a posjećuju ih manje nego američki predsjednici Sjevernu Koreju. Mene i danas srce zaboli kada vidim prazno kino, iako i to ima svoje čari, pogotovo kada si u dvorani sam sa djevojkom. Međutim, to je zapravo jako loše za budućnost kina, jer kina žive od gledatelja, a ako nema gledatelja, onda neće biti ni kina. Tužna, ali činjenična istina. Filmofilski superjunak ovog filma je zrcalo svih filmofila svijeta. Iz svake njegove rečenice doslovno diše filmofilija i vi možete osjetiti tu ljubav i strast koju taj čovjek ima prema filmovima i kinu. Toga danas itekako nedostaje, možda više nego ikada. Živimo svijet ispunjen lažnjacima i negativcima, tako da je prava rijetkost vidjeti nekoga tko iskreno, nevino i sa srcem voli i živi nešto što ga ispunjava. Gospodin Viktor iz filma tako spada u skupinu “posljednjih filmskih Mohikanaca”, koji nažalost sve više izumiru. Ali tu su, postoje i to je najbitnije.

“Kada dođe i samo jedna osoba u kino, ja sam sretan. Ona je tu i to je jedino važno.”

Kakva predivna rečenica iz filma. Obožavam taj prijateljski odnos vlasnika kina prema gledateljima, pa makar bio samo jedan u pitanju. Živimo vrijeme koje je hladno, u kojem se doslovno ljude uči da budu udaljeni jedni od drugih, i to ne samo fizički već i emotivno. Vidjeti takav prisan odnos, odnosno poštovanje prema kino ljubiteljima od strane kina, zaista je nešto filmofilski životno magično i čarobno. Jer kada vidite scenu kada zaposlenica kina donosi gledateljima deku posjetiteljima jer u kinu nije radilo grijanje, odmah vam mora biti toplo oko srca. Mislim kako bi i naši vlasnici kina trebali pogledati ovaj film. Siguran sam da bi onda svoje posjetitelje puno više cijenili, pogotovo one koji filmove osjećaju, žive i vole.

Nekad su ljudi čekali u redu za svoje mjesto u kinu, sada kao da mjesto čeka njih”.

Nažalost, ovaj citat nikad nije bio prigodniji, i to ga čini baš tužnim u mojim očima. Koliko god se trudio promovirati odlazak u kino, moram sam sebi priznati kako ljudi danas sve manje idu na to za mene posebno mjesto. Kada su kina zatvorila radi nesretne pandemije korona virusa, moja filmofilka i ja smo se osjećali kao da su nam otkidali komad duše. Mi smo kino uvijek osjećali kao nasu crkvu, dok su nam filmovi bili i ostali naša religija. Oduzimanje kina izazvalo je u nama veliku tugu, tako da smo bili baš sretni kada smo prije nešto više od mjesec dana dobili priliku opet živjeti svoje snove kroz čaroliju sedme umjetnosti.

Nažalost, puno puta smo bili sami u kinu, i to je nešto što stvarno izaziva tugu u nama. Ali to ništa ne čudi, jer ljudi koji bi i željeli doći u kino, bombardirani su po portalima takvim užasnim člancima i to od strane ljudi koji sebe nazivaju filmofilima. Takvima poručujem – vi ste obični fejkeri i interesni lažnjaci, a nikakvi filmofili. Za mene ste obična sramota, ali takvi nažalost imaju medije iza sebe i samim tim utjecaj na većinu. Ali ako me išta naučio ovaj film, onda je to da ne treba odustajati. Kao pojedinci možemo puno toga napraviti, pa tako nikada neću prestati promovirati odlazak u kino. Ne zato što imam od toga neki interes, već radi toga što volim kino i filmove koji su mi tako puno toga bezuvjetno dali. Naravno, ne gajim ja iluzije da mogu nekoga natjerati da ide u kino ako to ne želi, ali zato mogu širiti ljubav i strast koju imam prema kinu, i tako u svijetu hejta biti onaj mali glas nečega lipog, prekrasnog, magičnog i čarobnog.

Kino Cinema Dacia u Rumunjskoj najbolji je primjer kako strast pojedinca može napraviti puno toga, iako se sve može na izgled činiti izgubljeno. Nema te bitke koju iskrenost i čista iskrena ljubav može izgubiti. Nadam se da ću biti u prilici jednog dana posjetiti to kino, te osobno upoznati gospodina Viktora, čovjeka čija je ljubav prema filmu tako prekrasna, iskrena i tako rijetka. U svijetu negative i hejta, zapravo je pravo čudo da takvi ljudi uopće postoje. No, nekako želim vjerovati da su takve osobe tihe i nenametljive, oni žive i vole svoju ljubav i strast, te su baš zato posebni. Ljudi to itekako osjete, to ne možeš sakriti i prevariti. I zato uvijek kažem kako se emocija uvijek razlikuje od čiste forme. Upravo zbog toga sam se i odlučio pisati o filmovima i kinu, ne zato što sam si umislio da sam neki filmski kritičar, jer sam taj naziv mi nije drag, već isključivo jer volim filmove i to je ono što želim kroz svoje pisanje pokazati. Ono što me čini posebno sretnim, svakako je saznanje da to velika većina vas osjeti. I zato se nikada neću umoriti u promoviranju magije kina i čarolije filmova.

Kada je u pitanju ovaj predivan dokumentarac, onda moram reći kako me se najviše dojmio odnos koji zaposlenici imaju međusobno. Oni su prava obitelj u doslovnom i metaforičnom smislu. Iskreno, na taj način gledam i sve zaposlenike kina u koje mi često idemo, posebno našu omiljenu ekipu iz Cinestara, a koji su nam postali pravi filmofilski prijatelji. Za filmofila nema ništa ljepše nego kada dođe u omiljeno kino i kada ga dočeka ljubazno i nasmiješeno osoblje. To su one male sitnice, ali koje tako puno znače. Zato uvijek kažem kako odlazak u kino nije samo gledanje filmova, već i puno više od toga.

Spremanje za film, šetanje na putu prema kinu, pričanje o filmu sa mojom filmofilkom prije i nakon gledanja filma, zatim filmofilske priče sa djelatnicima kina, ili skraćeno – način života. Ovaj film taj odnos najbolje prikazuje i baš zato sam osjećao kao da čitam najlipše ljubavno pismo posvećeno nama filmofilima. Film isto tako priča o podcjenjivanju nekoga tko iskreno voli film, toliko da u jednom trenutku nas glavni junak želi odustati od svega. Ništa čudno, jer danas je očito čudno kada netko ide redovno u kino, dok se recimo odlazak u kafiće ili diskoteke gleda kao nešto normalno. Da se razumijemo, ja to i smatram normalnim za nekoga tko to voli, ali čemu onda čuđenje kada netko isto to radi na mjestu koje ga čini sretnim – kinu. Svi mi imamo svoja zadovoljstva i to je ljepota svega. Cinema, mon amour je dokumentarac koji iskreni filmofili doslovno žive svakodnevno i baš zato je toliko poseban. Prekrasna priča koje je okupana tugom, ali i nadom, željom i snagom koja (o)diše filmofilskim optimizmom koji nam je danas potrebniji više nego ikada.