“Kratki rezovi”, najbolja i najdugovječnija emisija o filmu, slavi točno 25 godina od emitiranja prve epizode. Odakle sada uopće početi kada su KR u pitanju? Pa možda najbolje od samih početaka. Sjećam se kako sam još kao mali gledao na televiziji tamo nekog barbu koji je pričao puno lipih stvari o nečemu što još nisam ni previše razumio, jedino sam znao da je jako zanimljivo. To jako lipo i zanimljivo bili su filmovi, odnosno komentari kojima ih je taj barba opisivao. Način na koji je to radio, probudili su u meni znatiželju, te sam uvijek nakon toga tjerao mater da me vodi u videoteku i posudi mi film o kojem je barba sa televizije pričao. I tako je mali Jure polako, ali sigurno ulazio u svijet filma. Kako je vrijeme odmicalo, tako su Kratki rezovi za mene postajali glavni vodič kroz filmove. I kada god bih se mislio koji film otići pogledati u kino, upravo su Kratki rezovi bili moj Quentin Tarantino iza pulta videoteke.
Uvijek sam imao svoju rutinu – sjesti na vlak s prijateljima, doći u Split, naručiti u pothodnika topli, sjesti na rivu i onda šetnjom lagano preko Marmontove do kina. Sada, godinama poslije, kada u životu imam osobu s kojom dijelim tu istu ljubav i strast prema filmovima, mogu sa sigurnošću reći kako su me u filmskom smislu upravo Kratki rezovi odgojili. Postoji jedna divna rečenica iz filma “Begin Again”, a koja kaže – “možeš puno toga reći o osobi na temelju onoga što voli slušati.” Ista stvar se može reći i za filmove. Jer svaka umjetnost, pa tako i ona filmska, itekako nas može oblikovati kao ljude, naša razmišljanja, pogled na neke životne stvari. Tako da za mene KR nikad neće biti samo obična emisija, već puno više od toga. Taj barba, koji je duša i srce Kratkih rezova, iako znam da će me ubiti kad sazna da sam ga nazva barbom, zove se Tonči Bibić.
Nevjerojatna je količina ljubavi i strasti koje sve ove godine, kroz svoju kultnu emisiju pokazuje prema filmovima, tako da sam imao osjećaj da ga kroz emisiju poznajem cijeli život. iako sam ga i viđao u kinima dosta puta kao mulac, nikad mu nisam imao hrabrosti prići, jer sam uvijek mislio “ma šta će on sad sa tobom ići nešto pričati, samo ćeš se osramotiti”. Međutim, prije sad već dvije godine, dok sam u kinu gledao “Čovjeka koji je ubio Don Quijotea”, cura me povukla za rukav šapćući – ma je li ti ono dole Tonči iz Kratkih rezova. Pogledao sam, i stvarno je bio onaj barba sa televizije. E, kad završi film, ići ćeš se upoznati sa njim – bila je naredba moje drage Anđele. Ma šta ću čovjeku smetati, poslati će me kvragu, nema šanse – bio sam uporan. Ali Anđela je bila upornija, a način na koji me uvjerila da je poslušam, ipak spada u sferu 18 + (Hvala Tonči i za to).
I tako, nakon što je završio ubitačno dosadan film, zajedno smo prišli do Tončija , predstavili mu se i rekli koliko volimo i cijenimo njegovu emisiju. Naravno da mu je bilo drago tako nešto čuti, a mene je odmah na prvu oduševio svojom prirodnošću. Možda će nekome zvučati smiješno, jer pričam o njemu kao da je neka hollywoodska zvijezda, ali za mene je itekako bio, i u tom trenutku kada sam ga upoznao, još mi je više narastao u očima. I tako se razgovor odužio na skoro sat vremena, pozdravili smo se, i meni je to bilo sasvim dovoljno. Kasnije sam mu poslao poruku kako nam je bilo drago ga upoznati i to je to.
Međutim, tada mi je uslijedilo jedno lipo iznenađenje kada nas je Tonči odmah sutradan nazvao i pozvao nas kod sebe u Solin na piće. Nismo mogli vjerovati i mogu vam reći da nam je baš bilo drago. To je bilo piće od nekoliko sati, najduže ikad u mom životu. Tada toga nisam bio svjestan, ali sada znam da je to bio početak jednog divnog prijateljstva. Iako se sve ovo može činiti kao nešto normalno, vjerujte mi da to nije tako. Upravo ovako male sitnice, znakovi pažnje, pokazuju puno toga.
Kada se rodi tako jedno prijateljstvo iz čiste zajedničke ljubavi i strasti, onda je to nešto što je vrijednost i što treba znati čuvati. Jer postoji i jako puno onih koji “prijateljstvo” koriste samo jednostrano, iskorištavajući drugu stranu dok im odgovara i sve dok imaju koristi. Svijet je nažalost prepun takvih, i baš zato treba znati cijeniti osobe koje su iskrene i otvorene. I tako, od osobe uz koju sam filmofilski odrastao, do nekoga sa kim ne prođe dan da se ne čujem, te radi kojeg mi je telefonski račun iz mjeseca u mjesec sve veći – ( i to ćeš platiti Tonči, znam da možeš jer si pun ka brod). Ti brojni filmofilski razgovore predstavljaju mi veliki gušt i zadovoljstvo, i to se zbilja ne može ničim platiti. Baš kao što se ne može platiti ni vrijednost Kratkih rezova. Jer Kratki rezovi su puno više od same emisije o filmu.
Uvijek sam se pitao koja je tajna dugovječnosti KR. Odgovor je vrlo jednostavan – strast, ljubav, iskrenost i otvorenost. Jer ljudi primijete razliku između onoga lažnog i nečega što se radi sa srcem. Meni je drago da sam upoznao tako jednu osobu kao što je Tonči i ponosan sam što se mogu zvati njegovim prijateljem. I najveći kompliment koji mi je mogao dati, bio je kad mi je rekao da u meni vidi mlađu verziju sebe. Iako sa svojih preko 60 godina i izgleda kao mladić, sve više počinjem vjerovati kako je lik vampir, ili izgubljeni brat Toma Cruisea, jer doslovno ne stari. Već ga sad vidim kako za par tisuća godina sa majicom iz filma “Intervju sa vampirom” ugošćuje Toma uz najavu – dragi ljubitelji filma, dobro došli u milijunte KR. A do tada, neka je sretan ovaj zbilja veliki jubilej uz poruku Rockya Balboe – keep punching, my friend.
P.S. Ova slika je baš nastala u vrijeme kada smo se upoznali, a gdje drugo nego u kinu, i baš zato će mi uvijek biti vrlo draga i lipa uspomena.
