Ne znam uopće odakle početi kada je u pitanju najnoviji film Christophera Nolana – Tenet. Nisam baš siguran da sam uopće dostojan da napišem bilo što o ovom remek djelu od filma, ali ću se potruditi da vam barem približno dočaram na koji način je film utjecao na mene, i to ne samo kao filmofila, već i kao osobu. Kada je počela ova nesretna pandemija sa korona virusom, ljudima su dugo vremena bile oduzete “sitnice” koje život znače. Svi mi imamo nešto što nas ispunjava, te prema čemu imamo ljubav i strast. Za filmofile poput mene i djevojke to su, naravno, filmovi i kino.

Više od pet mjeseci nam je korona (u)krala našu omiljenu “igračku” i to nas je činilo baš tužnima i žalosnima. Jer za nas odlazak u kino nikad nije bio samo obično gledanje filmova, već način života. Dugo je tako trajala neizvjesnost kada ćemo opet moći osjetiti miris našeg drugog doma – kino dvorane – tako da smo i mi polako počeli gubiti nadu da će se to uskoro dogoditi. Tome nikako nisu pomagale ni odgode velikih filmskih hitova koji su se prebacivali u iduću godinu, što je bilo posebno frustrirajuće.
Međutim, tada se pojavilo svjetlo na kraju tunela kada se, poput nekakvog filmofilskog Isusa, ukazao Christopher Nolan sa svojim filmom Tenet. I dok su neki filmovi prebačeni na internetske streaming servise, poput filma Mulan, redatelj Nolan za takvo nešto nije htio ni čuti.

Svakom filmu je mjesto u kinu, jer je to jedino mjesto na kojem filmofili mogu doživjeti, osjetiti i (pro)živjeti film. Ove njegove riječi bile su pravi melem za uši svakog ljubitelja kina i filmova, i doslovno su davale nadu da će upravo Nolan, odnosno njegov Tenet biti filmofilski likovi koji će koroni pokazati srednji prst. Kada je napokon stigla obavijest kako će film stići u kina 26.08. sreći filmofila nije bilo kraja. Jer to nije samo značilo da ćemo napokon moći pogledati taj njegov dugo iščekivani film, već i da ćemo opet moći pohoditi filmofilske “mise” u našoj “crkvi”, što filmofilima kino svakako jeste.

Nedugo nakon vijesti o otvaranju multipleksa, također je došla vijest kako će se u čast Christopheru Nolanu, kao idealno zagrijavanje za njegov najnoviji film Tenet, u kinima opet prikazati njegov već sad kultni film – Inception – koji ove godine slavi desetu godišnjicu postojanja. Mojoj sreći nije bilo kraja, jer taj film u vrijeme izlaska nisam gledao u kinu, tako da sam tu grešku sada napokon mogao ispraviti. Dojmove za Inception sam vam pisao, pa ću vam sada skrenuti pažnju na ono što se događalo u uvodu za taj film.

Naime, prije filma Inception prikazan je kratki desetominutni filmić o tome kako se snimao film Tenet. Moram vam priznati kako se nikad na samu najavu nekog filma nisam tako naježio kao u tom trenutku. Gledajući sve te kadrove iz filma, načina na koji su snimani, te slušajući Nolana kako priča o filmu, najiskrenije vam priznajem – potekle su mi suze niz obraze. Bila je to čista i iskrena reakcija filmofila u meni koji još uvijek na jedan dječački način gleda na filmove.

U tom trenutku sam osjećao zahvalnost prema cijeloj toj ekipi, ali prije svega poštovanje, nešto što danas sve manje ljudi ima prema filmu kao umjetnosti. Jer ne zaboravite, da nije bilo Nolana i Teneta, pitanje je kada bi uopće kina bila otvorena. Zar to samo po sebi ne izaziva nešto što bi se trebalo cijeniti. I još kada vidite koliko su truda, volje, želje, ljubavi i strasti dali u taj film, samo da bismo mi filmofili mogli doživjeti nešto posebno, onda najmanje što možete je izraziti neku vrstu respekta prema svemu tome.

I tako, nakon svih predigra, nakon nekoliko odgađanja, borbi sa koronom – Tenet je napokon, na radost mene i moje “filmofilske partnerice” u zločinu, došao u kina. Iskreno, nismo odmah htjeli ići na premijeru, već smo čekali kraj radnog tjedna, tako da se možemo u potpunosti posvetiti filmu. Kupili smo karte za 4DX projekciju koje nisu baš bile jeftine, ali kvragu, ne gledaš Nolanov film svaki dan u kinu, tako da nam nije bilo nimalo žao. A nakon što smo film odgledali, osjećali smo se kao da smo mi opljačkali film, jer ono što nam je on pružio ne može se apsolutno sa ničim mjeriti. No, krenimo redom.

Sam uvod Teneta je naprosto spektakularan. Film počinje poput nekakvog jakog udara koji osjećate kroz sva osjetila. Kadrovi su na jednak način filmični, koliko su i životni. Jednostavno ne možete, a da u tom trenutku ne povučete paralelu između realnosti i filma. Gledajući ljude u dvorani opere kako omamljeni sjede u svojim stolicama, na neki način odmah projektiramo život, jer u tom trenutku mi vidimo sebe. Ta scena se može doživjeti na više načina, ali ja sam je prvenstveno osjetio kao poruku Nolana svima nama – sjednite i sanjajte film. Film sam uvijek smatrao kao savršeni prozor u dvorište, a Tenet je, ako mene pitate, dvorište koje vas podsjeća na ono iz djetinjstva, kada ste se igrali života, baš kao što se uz Nolana sada igrate filma.
Prvih sat vremena vam je zapravo potrebno da shvatite tko je tko u cijeloj priči, odnosno da povežete raspodjelu uloga. Nolan, baš kao i uvijek, ima itekakav respekt prema nama kao publici, jer on nam ne želi odmah dati sve odgovore, nego od nas traži da ih sami pronađemo. Imao sam osjećaj kao da mi prijeti opasnost od nečega nepoznatog. Ono što ne vidiš, zapravo je najopasnije – zvuči poznato, zar ne? Tome nije nimalo “pomogla” ni vrhunska glazba u filmu , a koja je u pojedinim trenucima sa niskim anksioznim vibracijama koje pulsiraju u ritmu radnje filma, zbilja davala osjećaj koja je bila kombinacija realne neugode i filmofilske ugode.

Tijekom gledanja Teneta mogli biste se na neki način osjećati frustrirano jer možda nećete odmah sve pohvatati, ali na kraju, kada sve dođe na svoje, zapravo ćete shvatiti da ste svjedočili nečemu posebnom i drugačijem. Moram reći kako sam u pojedinim trenucima imao osjećaj kao da gledam film Davida Lyncha, ali kao što svi znamo, to nikako ne može biti loše. Nolan na savršen način tjera publiku da preispita sve ono što vidimo na velikom ekranu, baš poput savršenog velemajstora, dok smo svi mi samo pijuni koje filmski šahist Nolan pomiče na način na koji mu se prohtije. I mi u tome uživamo, pa čak i kad nas odluči žrtvovati, tako da pomislimo da nas je iznevjerio. Ali onda dovuče nekog drugog pijuna do kraja ploče, i nas vrati ponovno u igru, te na taj način učini od nas glavnu figuru. Jer mi i jesmo njegova glavna figura, baš kao što smo u ovoj filmskoj avanturi zajedno. Jedni bez drugih ne postojimo.

Vrijeme je nešto što je uvijek posebno fasciniralo Nolana, što je uostalom i pokazao kroz svoje prethodne filmove. Kada je u pitanju Tenet, ta opsjednutost je podignuta do maksimuma. Međutim, nije Nolan jedini koji razmišlja o vremenu, to je nešto što sve nas na neki način brine. Vrijeme je nešto od čega ne možemo pobjeći, ne možemo se sakriti, ne možemo ga promijeniti, jer vrijeme je “sprinter” koji će nas kad – tad uhvatiti. I baš poput vremena, Nolan se slično poigrava sa nama. I dok u većini filmova čekate nešto da se dogodi, a što ionako znate da će se dogoditi, kod Nolana su stvari malo drugačije. On vas tjera na neznanje, tako da bi znanje koje dobijete na kraju bilo učinkovitije.

Kada je u pitanju radnja filma, onda bi od mene bilo snobovski da vam bilo šta kažem o tome i da vam tako pokvarim užitak gledanja. Što manje znate o filmu, to će vam užitak biti veći. Ali zato vam itekako mogu dati smjernice kako gledati ovaj film, a da vam ne bude zbunjujuć i da ne izađete iz kina sa upitnicima iznad glave. Postoji jedan odličan citat iz filma kada jedan od likova kaže – nemoj uopće izlaziti iz tog helikoptera ako ovo što radimo gledaš kao ravnu liniju. Slična stvar je i sa ovim filmom, koji na neki način morate gledati kroz naraciju, priču koja je već ispričana i(l)i prepričana, ali na različite načine, te iz drugačijeg kuta gledanja.

Moram priznati kako sam na prvo gledanje filma u nekim trenucima bio baš frustriran, jer nisam mogao u potpunosti uživati u akcijskim scenama koje su brutalno dobro snimljene, bez da razmišljam o razlozima postupaka glavnih likova. U jednom dijelu filma sam se tako odlučio prepustiti u potpunosti onom vizualnom, dok me sadržaj na kraju sam pronašao. Na drugo gledanje filma taj osjećaj nisam imao, jer sam u potpunosti mogao istovremeno uživati kako u sadržaju, tako i u formi. Tenet je u tom smislu zasigurno film koji će vam na svako novo gledanje sve više i više rasti u očima. Dosta stvari u ovom filmu brzo proleti, tako da vas on doslovno traži da mu se ponovno vratite, tako da biste ga mogli cijeniti na način na koji on to zaslužuje.

Tenet je vizualno savršen film i to je zbilja nešto što u pravom smislu te riječi možete doživjeti isključivo na velikom ekranu. Ovo je pravi kino film koji me od samog starta podsjetio zašto toliko volim ići u kino. Lokacije na kojima je snimljen su očaravajuće. U vremenu kada zbog korone ne možemo nigdje putovati, pravi je melem za dušu ići na putovanje kroz mjesta za koja nam je filmski putoholičar Nolan rezervirao besplatne karte.
Imao sam tako doslovno osjećaj kao da putujem kroz vrijeme. Uhhhh, čekaj malo…pa i jesam putovao kroz vrijeme. Malo je redatelja koji to mogu postići na način na koji to radi Nolan, jer bilo je i prije filmova koji su se bavili fenomenom prolaznosti vremena, ali nijedan nije bio ni blizu efektivnosti koju nam je dao Nolan kroz Tenet.

Postoji jedna bitna razlika, kada smo već kod prolaznosti vremena, između Nolana i ostalih filmaša. Naime, dok je kod većine fokus bio stavljen isključivo na likove, ovdje su zajedno sa njima u fokusu i obični predmeti. I to je nešto što nismo prije mogli vidjeti. Ne samo da je Nolan prikazao obrnuti prikaz čovjeka koji umjesto naprijed putuje natrag kroz vrijeme, već to isto čini i sa objektima. Akcijske scene su u tom pogledu za anale. Za mene, bez ikakve dileme, Tenet ima daleko najbolje akcijske kadrove koji su ikada snimljeni na filmu. To se posebno očituje kod sukoba između vremena, odnosno kada se protagonist(i) nađu na zajedničkoj točki putovanja. U tom pogledu, nevjerojatan je filmski osjećaj vidjeti na filmu što bi se dogodilo u obrnutoj verziji protoka vremena, odnosno da umjesto prema budućnosti, idemo prema prošlosti. Koliko ste puta pomislili kako biste nešto prije napravili drugačije, te se zapitali kako bi neki događaj da se nije tako dogodio utjecao na vaš život?

Tenet se između ostalog bavi i tim pitanjima, te nas uči na najbolji mogući način kako su uzrok i posljedica međusobno povezani. Da li biste, da imamo tu mogućnost, napravili nešto drugačije u prošlosti radi čega se kajemo, bez da promislimo kakve će posljedice taj novi čin imati za nas u budućnosti. Tenet nas u tom smislu vodi kroz vizualno magično, ali jednako tako zastrašujuće putovanje, te nas doslovno tjera da širom zatvorenih očiju zamišljamo taj svijet.

Sada dolazimo do glavnih aktera ove cijele priče, odnosno glumaca i glumica u filmu. Likovi su kompleksni i jednostavni u isto vrijeme. Glavna uloga u filmu je pripala John Davidu Washingtonu, koji će vam zasigurno biti poznat po izvedbi u odličnom filmu Spike Lea – BlacKkKlansman. Za ovog momka ovo nije bio nimalo lagan zadatak, jer je teret na njegovim leđima bio zbilja velik. Očekivanja od filma su bila velika, baš kao i od njega kao glavnog protagonista. I to u doslovnom smislu, jer u filmu je njegov lik predstavljen samo kao The Protagonist. Mišljenja sam kako to nije nikako slučajno, jer kroz protagonista dišemo i mi – gledatelji protagonisti. Mi skupa sa njim otkrivamo prostor i vrijeme u kojem se nalazimo, te na taj način zajednički učimo, ali i radimo poneke greške. On je nas (ne)savršeni vodič kroz svijet u koji nas je uvukao Nolan sa ovim filmom. Iako se možda emotivno nećete sa njim toliko povezati, mislim kako je upravo to i bila namjera. Meni to osobno nije smetalo, jer na kraju krajeva…zar ne živimo u mračnom svijetu, bez prijatelja u sutonu…da citiramo jednog iz likova u filmu.

Zanimljivo, dok bi neki mogli izostanak emocije koju kao publika imamo prema glavnom liku navesti kao manu, sa druge strane će možda upravo prisutnost emocije koju taj glavni lik osjeća u filmu, jednako tako strpati u tu istu rubriku. Fizikalije koje je Washigton demonstrirao u Tenetu naprosto su zapanjujuće, a posebno izaziva divljenje što je sve akcijske scene odradio sam. Washington je zaista položio sa odličnim i šteta je što se o njemu ne priča više, jer zaista smatram kako tata Denzel ima na što biti ponosan. Misterija je ono što povezuje glavnog protagonista sa nama i sa ostalim likovima. Mi o njima ne znamo puno, i upravo je to ono što ih čini zanimljivim. Iskreno, za mene su postupci između likova apsolutno opravdani u svakom kontekstu, baš kao i naši osjećaji prema njima.

“Svi mi mislimo kako bismo uskočili u vatru kada vidimo da gori zgrada. Ali dok ne osjetimo tu vrućinu, nikad nećemo biti u to posve sigurni”.
Ovaj odličan citat iz filma zapravo na najbolji mogući način objašnjava sve one postupke likova koji nam se možda na prvu čine nelogičnima. Nedostatak i prisutnost empatije se ne može gledati kao mana, sve dok ne osjetimo tu vrućinu kroz koju prolaze glavni likovi. Mi kao ljudi smo povezana bića i kao takvi ćemo uvijek biti spremni pomoći nekome u nevolji. Dobro, jedini ako niste kao ekipa iz Seinfelda, pa onda zanemarite šta pišem. Mi obični smrtnici imamo taj instinkt pomaganja, pa čak i prema potpunom neznancu. U tom smislu sam itekako razumio postupke i djelovanje glavnih aktera u filmu.

Ako je Washington jezgra filma, onda je njen vulkan definitivno Elizabeth Debicki. Od svih glumačkih izvedbi, ona mi je najveće iznenađenje. Iako, moram reći kako su moji osjećaji naspram njenom liku bili pomiješani tijekom cijelog filma. Dok sam je na početku gledao kao ženu trofej, te prema njoj nisam imao apsolutno nikakve emocije, sa razvojem lika sam se itekako počeo zanimati za nju. Neću reći da sam se emotivno vezao jer bi to bila prejaka izjava, ali mi je do nje bilo stalo, iako nisam opravdavao neka njena stajališta i postupke. Njezin lik bi možda i bio problematičan u nekom drugom, manje zahtjevnom akcijskom filmu, ali ona ovdje ima svoje motive koji su njen pokretač, bez obzira slagali se vi sa njima ili ne. Razvoj njenog lika mi je također bio briljantan. Iako fizički dominantna pojavom u pojedinim je trenucima jednako tako bila krhka u psihološkom smislu. Ali kasnije, ona tu krhkost počinje kombinirati sa snagom, tako da dobivamo lik koji nije ni presnažan, ni preslab.

Treći član glumačkog hat-tricka zaključuje Robert Pattinson koji je meni osobno najdraži lik u filmu. Lik je naprosto isijavao u svakoj sceni u kojoj se pojavio. Nevjerojatna je količina karizme koji on posjeduje kao pojavnost. Kada je u pitanju njegov lik, najviše mi se svidjela njegova ležernost i opuštenost. Nešto slično smo mogli vidjeti kod lika Toma Hardya u filmu Inception. Pattinson je ovdje toliko cool, toliko moćan i kako bi moja filmofilka rekla – prokleto zgodan. Iskreno, sa ovim zadnjim se čak i ja moram složiti. Također , njegova kemija sa Washingtonom je opipljiva u svakom kadru, što je kroz njihov daljnji odnos u filmu jako bitno. Iako je Tenet ozbiljan film, doza humora u njemu je itekako prisutna. To se ponajviše manifestira upravo kroz lik jako dobrog Roberta Pattinsona. Inače, Robert je upravo na snimanju ovog filma saznao da će biti novi Batman, što je zbilja fora ako znamo da je Nolan i postao poznat široj publici upravo kroz Batman trilogiju. Nakon izvedbe u ovom filmu, još sam više uzbuđen radi te njegove uloge, i siguran sam da će mnoge ugodno iznenaditi.

Uloga glavnog negativca u filmu pripala je Kennethu Branaghu, koji je jako kompleksan lik za promatranje, i to u doslovnom smislu. Iako bi mi možda bilo draže da se njegova zloća manifestirala više kroz njegova djela, a manje kroz glas, to nikako ne umanjuje vrijednost njegove izvedbe u filmu. Razmišljajući o njemu, zapravo sam shvatio koliko je to zapravo genijalno napisan lik. Ono što njega čini zastrašujućim je u prvom redu neznanje nas kao protagonista njegovog lika i (ne)djela kako će se u budućnosti ponašati. On je doslovno misterija i to opasna misterija. Dok u jednom trenutku može biti stravično miran, sa druge strane može u trenutku puknuti kao kokica. Takvi likovi su najopasniji i zahvaljujući Branaghu to smo otkrili na najbolji mogući način.

Kada su u pitanju likovi iz filma, onda treba reći kako posebno cijenim način na koji ih je prikazao Nolan. Pored glavnih uloga, također valja spomenuti i manje uloge koje su u filmu imali Michael Caine, Martin Donovan, Clemence Poesey, Himesh Patel, Dimple Kapadia i Aaron Taylor -Johnson. Kada pričam o likovima, onda ovdje sada ne mislim na karakterizaciju, već na onaj filmsko akcijski dio. U većini filmova vi imate akcijske scene koje su fokusirane na događaj, ali nikako ne na likove. Ovdje su likovi u tim scenama stavljeni u prvi plan, kadrovi su isključivo na njima, te na taj način mi proživljavamo isto što i oni. To se posebno osjeti kada Nolan stavlja kameru u naše oči, čineći tako film savršenim pokretnim vizualom za pamćenje. Međutim, ne čini to Nolan uvijek, što je posebno vidljivo u odnosu glazbe i trenutka u kojima se likovi nalaze. Naime, Nolan često u filmu koristi fraze “veće od života” , pa se upravo to može povezati na trenutak koji je veći od nas samih. Tada glazba preuzima tu ulogu veličine, odnosno one moći koja likove čini nebitnima.

A kada je sama glazba u pitanju općenito, onda nemam dovoljno dobrih riječi da bih opisao njenu genijalnost i moć. Nolanov stari suradnik Hans Zimmer nažalost nije mogao raditi glazbu i za ovaj njegov film, jer je bio zauzet drugim projektima. Sa razlogom su se fanovi pribojavali kako će to utjecati na sam film, jer je poznato da su film i glazba kao umjetnosti poput brata i sestre. Sumnje su vrlo brzo bile otklonjene sa uvodnim kadrovima filma koji nam je u kombinaciji sa moćnom glazbom dao potpuno drugačiji pogled na percepciju vremena. Glavi arhitekt ove moćne glazbe zove se Ludwig Goransson, ima tek 36 godina i već jednog Oscara u vitrinama za rad na filmu Black Panther. Ovdje njegova glazba radi od vatre led, a od izdaha stvara uzdah, i to u doslovnom smislu. Tenet i glazba se vole javno i ta savršena simbioza stvara u gledatelju emocije koje je nemoguće iščupati iz srca.

“Ne pokušavajte razumjeti, već osjetiti.”
Najbolji mogući savjet koji možete dobiti za gledanje ovog filma, upravo je ovaj citat. To me podsjetilo na scenu iz filma “Looper” kada jedan lik pokušava Bruce Willisu tako nešto slično objasniti, pa kad mu ovaj vikne – pusti me sad sa tim. Tako da se nemojte uopće opterećivati, već se samo prepustite, te dozvolite da vas Tenet pronađe.

Što reći na kraju, Tenet je film koji je filmofilu u meni dao nešto što mu nikad neću moći vratiti. Zabavan i pametan izgleda poput savršene puzzle koja se pretvara u krug spajajući tako sve dodirne točke koji ovaj film čini savršenom umjetničkom cjelinom. Tenet je vizualno remek djelo koje vas vodi na putovanje koje nećete nikada zaboraviti. Od udarne uvodne scene do klimatične završnice za filmofilske anale. Živimo u svijetu plagijatora, i to ne samo kada je film u pitanju, tako da je originalnost koju stvara Nolan nešto što treba prije svega cijeniti. Sa Tenetom on stvara posebni filmski podžanr kojemu ću se uvijek rado vraćati. Nolan je vratio filmove u kina i to na kakav način – servirajući nam savršenu filmofilsku hranu.
Za mene i moju filmofilku – najbolju moguću. I zato nemojte pucati u ovaj film, već ga uhvatite.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena