A Quiet Place Part II

Razmišljajući malo kako započeti osvrt na ovaj film, pala mi je na pamet scena iz filma ‘Vrisak 2’ gdje ekipa u učionici raspravlja o kvaliteti filmskih nastavaka. Randy, najveći filmofil među njima, iznio je tezu kako su nastavci u pravilu puno lošiji od originala. Ali kako u svakom pravilu postoji izuzetak, tako je ostatak grupe kontrirao Randyu navodeći neke filmske nastavke koji su u najmanju ruku kvalitetom isti, ako ne i bolji od prethodnika. Aliens, Kum 2, Terminator 2…samo su neki naslovi sa te liste. Da se kojim slučajem ta scena snimila u sadašnjem vremenu, nema nikakve sumnje kako bi na gore navedenu listu netko sasvim opravdano nadodao i film ‘Mjesto tišine 2’, a kojeg možete upravo pogledati u našim kinima.

Zasluga kako se ovaj film može (napokon) pogledati na velikom kino ekranu, najviše pripada Johnu Krasinskom, redatelju i scenaristu. Nažalost, svi znamo kako je pandemija korona virusa odgodila mnoge filmske naslove, pa tako ni ovaj film nije bio iznimka. Ono što je u mnogočemu razlikovalo ovaj film od većine ostalih, bilo je redateljevo inzistiranje da se film isključivo prikaže u kinu, i to kada se za to steknu uvjeti. Nikakav paralelan izlazak na razne platforme za Krasinskog nije dolazio u obzir. Film je, doduše, već imao premijeru u ožujku prošle godine, netom prije nego je došlo do ove nesretne pandemije, tako da se može reći kako je sa ‘Mjestom tišine’ započela, ali i prestala tišina kino projektora. Vraćati se u prošlost kada je ovaj film u pitanju, nekako se čini sasvim prigodno. Iako je riječ o nastavku, film se u samom svom uvodu vraća na početak kraja onog svijeta kakvog su poznavali protagonisti filma, a koji nažalost više ne postoji. U tom pogledu se vrlo lako poistovjetiti sa likovima u filmu, jer realno gledajući i mi živimo vrijeme u kojem ništa više nije kao prije.

Moram priznati kako mi je ovaj film bio jedan od najiščekivanijih filmskih nastavaka, i to još u vrijeme kada je redovno trebao doći u kina prošle godine. Kada sam saznao da moje omiljeno Cinestar kino ima u planu uoči same premijere prikazati i prvi film, mojoj sreći nije bilo kraja. Gledati ova dva filma jedan za drugim, i to na najvećem mogućem ekranu, pa to je poput mokrog sna za sve prave istinske filmofile. Nažalost, taj san je svršio i prije nego je započeo. Osjećaj je tim bio još gori, posebice kada sam saznao da je ono što se činilo kao odgoda, pretvorilo u nešto što se nikada neće dogoditi. Zbilja mi nije jasno zašto se taj ‘double feature’ nije mogao organizirati sada, kada je nastavak stigao u kina. Pogotovo što je to već i bilo u planu, i pogotovo što su tako nešto već napravili u slučaju nastavka i originala ‘Vlaka za Busan’. No, bilo kako bilo, nećemo se pretjerano žaliti, bitno da je film stigao u kina, i još ono najbitnije – da je dostojan nastavak originala.

Glavni razlog zašto je original bio tako dobar, ležao je u činjenici da nam je redatelj uspio približiti priču pojedinaca, i to u smislu što se događa u ljudskoj prirodi kada krene nešto loše. Nastavak se na sve to savršeno nadogradio, posebno u pogledu širenja same priče. I dok smo u originalu pratili samo jednu obitelj, i to za njih sigurnoj lokaciji, ovdje imamo putovanje u nepoznato, gdje bacamo pogled u svijet koji se promijenio, baš kao i ljudi u njemu. Original nas je, između ostalog, upoznao sa ‘pravilima ponašanja’, a koja u nastavku stvaraju tenziju u jednom drugačijem, ali jednako efektivnom smislu. Ovaj put smo mi suočeni sa više ljudi, više reakcija, pa samim tim i sa više potencijalnih opasnosti.

Unoseći nove likove u priču, nismo tako dobili samu širinu, već i različitu dinamiku za one stare, nama vrlo dobro poznate osobe. Iako bi se iz svega ovoga moglo protumačiti kako je redatelj previše otišao u širinu, budite sigurni kako bi to bio pogrešan trag. Nešto slično je za mene napravio i sam trailer filma, a koji je napravljen točno na način da vas navede na ‘pogrešno skretanje. Naime, unatoč tome što je priča proširena, što film ima više akcije, više opasnosti, više likova, više različitih lokacija, redatelj sa nevjerojatnom lakoćom dozira tu širinu, i to na način da tu različitost koristi kao bildanje napetosti koja ne prestaje od početka pa sve do samog kraja. Uvodna scena filma svakako spada među remek djela filmske režije. Doduše, cijeli film je savršeno režiran, ali ta uvodna scena naprosto stvara kod gledatelja ne samo ‘pssst’, već i onaj ‘ne diši osjećaj. Vraćanje u normalu prije novog (ne)normalnog, nikad nije izgledalo tako moćno, i ako je nešto ova korona dobro donijela, onda je upravo ta povezanost onoga što gledamo sa onim što živimo.

Uvod kojem smo svjedočili bio je idealno zagrijavanje u masovnu histeriju koja će tek uslijediti. Redatelj uspijeva stvoriti napetost čak i u trenucima kada obični ljudi rade sasvim obične stvari. Predstavljanje takvog jednog početka zapravo nas vraća na sve ono što ćemo osjetiti na kraju, a da toga u tom trenutku uopće nismo svjesni. Koliko je Krasinski redateljski, ali i scenaristički napredovao u ovom periodu između dva filma, najbolje prikazuju trenuci kada krene akcija, odnosno scene u kojima se ljudi prvi put susretnu sa opasnosti, a koja će im u budućnosti postati svakodnevnica.  Upravo se kroz te akcijske scene, odnosno otkrivanja one čudovišne prijetnje, najbolje vidi ono na što je redatelj želio staviti fokus u ovom filmu, a to je u prvom redu karakter likova.

Ako bolje pogledate film, čak i u trenucima kada čudovišta napadnu, oni su uvijek u drugom planu, toliko da ih mi nekada niti ne primijetimo, pa čak i kada se nalaze u kadru. Scena koju ste mogli vidjeti u samom traileru, i u kojoj Evelyn, ponovno odlična Emily Blunt, vozi auto u rikverc pod naletom autobusa, najbolji je prikaz onoga što je redatelju zaista bitno i važno u ovom filmu. U velikoj mjeri me ta scena podsjetila na kadar iz filma Children of Men, u kojoj se također moglo osjetiti to rađanje novog (ne)normalnog. Reakciju na nešto što prije nije viđeno i doživljeno, nikad nije bilo tako lako za osjetiti kao što je to bilo za vrijeme gledanja uvoda ovog filma.

Odluka da se John Krasinski prihvati režije i scenarija, original nije pisao sam, bio je za mene pun pogodak. Mislim kako je upravo na taj način dobio slobodu da ispriča priču onako kako je on to zamislio, odnosno da ta vizija ima glavu i rep. To je bilo posebno važno, pogotovo radi širenja same priče. Naime, dok smo u originalu vidjeli obitelj koja se drži zajedno na svom sigurnom mjestu, ovdje ih pratimo na putovanju u nepoznato, koje je prožeto sa puno neizvjesnosti i opasnosti. Simboličan je kadar kada bijeli pijesak na putu dođe do svog kraja, i kada oni sa strepnjom odluče napraviti onaj korak naprijed, korak koji je vođen strahom, i koji mi radimo zajedno sa njima.

I tu sada dolazimo do najvećeg dobitka koji nam je ovaj film dao. Naime, dok smo u originalu imali međusobnu povezanost likova na jednom mjestu, ovdje imamo tu povezanost na nekoliko različitih lokacija. Redatelju se mora odati priznanje na takvom konceptu, posebice što u većini filmova koji posegnu za tako nečim često zna doći do neuravnotežene napetosti, pa kao rezultat svega toga dobijemo popriličan mlak dojam same priče i popriličnu ravnodušnost. Ovdje toga nema, i tu svakako treba pohvaliti montažera Michaela Shawvera, koji je zaista napravio odličan posao. Redateljska vizija sa tim u kombinaciji, posebno dolazi do izražaja u vremenu gdje nam se sve čini normalno. I baš kad pomislimo da smo sigurni, onda krene panika, te se stvara tenzija na tri različita fronta. Efekt napetosti je tada jednak, bez obzira koju priču pratili, jer su odluke koje likovi donose, baš kao i situacije u kojima se nalaze, međusobno povezane kroz priču koja se gleda, sluša i šuti.

Redatelj ne žuri sa pričom, već nam daje vremena da se prilagodimo situaciji, a to sve bez gubljenja onoga što tim laganim ritmom stvara – napetost i tenziju. Odvajanjem obitelji tako se ne gubi dinamika, odnosno efekt jedne napetosti ne ubija efekt one druge ili treće. Svi rade nešto drugačije, i na taj drugačiji način u nama izazivaju drugačije emocije. Na taj način izgledaju poput tima koji osvajaju grand slam turnire, sa ciljem da se nađu na onom završnom mastersu. Tenzija tu daje gas i ne staje, i to u tolikoj mjeri da ne samo da se bojiš pričati, već imaš strah da bi čak i tvoje disanje moglo napraviti problem. Najgora je ona lažna sigurnost, jer nas upravo ona dovodi do osjećaja užasne anksioznosti i straha. I baš zato su ti trenuci kada nastupi tišina koja, pogotovo kada se osjećaš sigurno, zapravo najsnažnije buči.

Ako je prvi film bio prepoznatljiv po zvuku, odnosno po izostanku istog, onda će nastavak biti sinonim za izvrsnu studiju i razvoj karaktera glavnih likova. Do tog razvoja dolazi u trenutku njihovog razdvajanja, jer tada kreće karakterizacija u punom smislu te riječi, odnosno rast likova koji je kudikamo snažniji nego je to bio slučaj u prvom filmu. Ne samo da likovi rastu, već u tom procesu i sazrijevaju, što se najbolje moglo vidjeti na primjeru male Regan, a koju je genijalno portretirala Millicent Simmonds. Upravo zbog tog rasta, Regan je po meni najvažniji i najbitniji lik u filmu. Ne u smislu toga da su ostali nebitni, već u smislu tog razvoja, sazrijevanja i rasta lika. Svatko je u ovom filmu važan dio cjelokupnog orkestra, ali na mene je zaista najupečatljiviji utisak ostavila upravo njena izvedba.

Poznavajući događaje iz prvog filma, jasno je kako su svi likovi na nekom svom putovanju. Za Regan je to putovanje Iskupljenja, tako da se na neki način na nju preslikalo sve ono iz uvodne scene, odnosno ‘stvari koje se proživljavaju i koje će se tek proživjeti’. Iako djeluje uplašeno, što je razumljivo, nekako opet imaš osjećaj da je ona šefica sa nekoliko koraka ispred ostalih. Isto tako, unatoč hendikepu koji ima, ona ne dozvoljava da je to oblikuje, već svojom zrelošću i svime onim što je naučila, stvara identitet uz koji će pronaći svoje mjesto u suludom svijetu. Ona se promijenila, ali ne radi mjesta u kojem se nalazi, već u smislu onoga što treba, ali i želi napraviti.

Djeca u ovom filmu imaju jako važnu ulogu, i to u smislu da sve ono što su prethodno naučili, odnosno sve one vrijednosti života, sada svojim djelima pokušavaju živjeti. Mi sada vidimo rezultat svega toga tako da oni nisu pijuni, već su itekako ključni za preživljavanje. I zato jednako tako treba pohvaliti i mladog Noah Jupea, a koji je ponovno bio odličan u ulozi Marcusa. Njegove facijalne ekspresije zbilja su nevjerojatne, pa smo tako u njegovoj izvedbi dobili i dostojan urlik nastavka, nakon onog kojeg je obilježila Emily Blunt u originalu. Sve ono što je učio od strane oca u prvom filmu , sada želi primijeniti da bi pokazao hrabrost u cilju zaštite onih ljudi do kojih mu je stalo.

Općenito govoreći, dosta scena u filmu stvara određenu dozu stresa, pogotovo kada je u pitanju najmlađi član obitelji, a kako u velikoj većini tih scena nastupa Noah, mislim da to dovoljno govori o kvaliteti njegove izvedbe. Kad su u pitanju ostali likovi, onda svakako treba izdvojiti Cilliana Murphya, a koji je u ovom filmu dobio veću ulogu nego što smo to iz trailera mogli i pretpostaviti. Murphy je odličan kao Emmet, čovjek slomljenog duha koji se pokušava nositi sa traumama iz prošlosti. Murphy zapravo ima najduže putovanje u filmu, i baš zato je bilo bitno da ga vidimo u samom uvodu, uoči stvaranja novog (ne)normalnog. Njegov lik bi se mogao okarakterizirati kao tuga i nada u miksu. Iako se suočava sa teškom tragedijom, on nije u potpunosti ‘zagrljen’ pesimizmom, već postoji i ona optimističnija strana njega, odnosno nada u bolje sutra. Ona ne dolazi brzo, već se stvara kroz njegovo upoznavanje i učenje od drugih, baš kao to čine i drugi učeći i upoznavajući njega.

Ubacivanjem Murphya u film i širenju dodatnih likova ne gubi se srce same priče , odnosno njena originalnost i jednostavnost. Emocije koje pršte iz njegovih očiju stvaraju i u nama emocije, što je meni bilo posebno bitno, pogotovo što sam se itekako vezao uz već poznate likove zahvaljujući prvom filmu. Ta emocija se nije ni ovdje izgubila, tako da se može reći da je ovo zaista film sa emocijom, posebice vidljivo kroz karakterno fizičko i psihološko putovanje. Murphyev glas i riječi koje izgovara imaju emociju, onu drhtavu i iskrenu. Na neki način one i vibriraju strah koji je za njega paraliziran, i dok ostali pokušavaju naći rješenje za suočavanje sa vlastitim strahovima, Murphy želi naći način kako pronaći ljudskost u sebi, ali i drugima.

Šećer sam, naravno, ostavio za sam kraj. Emily Blunt u ulozi majke i ovaj put pokazuje zašto smo je toliko zavoljeli na prvo gledanje .Njezina uloga zaštitnice obitelji, ovdje je izražena kroz njen pogled, govor tijela, odnosno tišinom komunikacije i vizualnim pričanjem. Svi koji su gledali prvi film još uvijek čuju onaj njen vrisak u kadi, i baš zato mi je scena kada u ovom filmu stavlja ruku na usta svom sinu koji stenje od bola, izgledala poput savršene metafore kojom se želi prikazati sve nas gledatelje koji smo to isto željeli učiniti za nju u originalu. Evelyn je lik kojeg je vrlo lako (za)voljeti, upravo kroz izvedbu talentirane Emily.

Kada je u pitanju sama režija filma, onda tu ne mogu dovoljno pohvaliti redatelja (i scenarista) Johna Krasinskog. Način na koji je on snimio ovaj film, u kojem se kamera doslovno stopila sa pokretom radnje, naprosto je bio zadivljujuć. Također je bilo fascinantno za vidjeti kako je uspio naći savršen balans između različitih likova, odnosno samih radnji na različitim mjestima. I ono što je najzanimljivije, iako sve to izgleda kao lagan zadatak, budite uvjereni da tome nije tako. Upravo je zahvaljujući talentu kojeg za režiju ima Krasinski, stvorena jedna jednostavna ideja sa savršenom egzekucijom. Rast u ambiciji pričanja priče vidljiv je u svakom segmentu ovog filma. Pa ipak, redatelj ne pretjeruje, već dozira sve u sasvim dovoljnoj mjeri. Tu mjeru nije lako pronaći, ali Krasinski u tome uspijeva bez obzira na odlazak u jedan “širi i nepoznati svijet.”

Vremena se možda jesu promijenila na gore, ali redateljski stil Krasinskog je sve bolji i zreliji. Zvuk je Krasinskom bio vjeran saveznik u prvom filmu, tako da ga nije ni ovdje iznevjerio. On je ovdje također korišten sa svrhom, ali opet nekako posebnije, nego je to bio slučaj kod originala. Naime, širenjem same priče, širi se i opasnost koja je puno veća i ubojitija. Posebno su dojmljivi trenuci kada nastane tišina, odnosno kada se mi nađemo u koži gluhonijeme Regan. I dok se u glasnim akcijskim scenama još nekako i možemo skloniti na sigurno, izostankom zvuka mi gubimo tu moć prepoznavanja potencijalne opasnosti. Ona može biti pored nas, a da mi toga uopće nismo svjesni. Tada se prijetnje ne čine niti glasnima, niti vidljivima.

Vizualni efekti su također na jednoj razini više, posebno u kombinaciji dojmljive kinematografije, odnosno prekrasnih kadrova kojih se ne možete dovoljno nagledati. Nije to ona tipična ljepota kadra kojoj ćete se diviti samo radi estetike, već ona koja proizlazi iz onoga što osjećamo dok gledamo samu radnju. Ako osjećam tugu, onda u slici to i vidim. Kad osjećam nadu, onda mi kadar tu istu nadu i nudi. Kada su u pitanju čudovišta, a koja su ovdje više razotkrivena, moram reći kako sam se bojao da u jednom trenutku filma neće doći klimaksa koji će napetost u ostatku spustiti na puno niži nivo. To se, srećom, nije dogodilo. Ne samo da njihovo razotkrivanje nije smanjilo tenzije, dapače samo je još više pojačalo osjet straha i neizvjesnosti, jer smo sad znali za što su sve sposobni. A Mjesto tišine 2 je film koji nam vraća sve ono što nam je dao prvi dio, ali i puno više od toga.

Jedina mu je zamjerka po meni sam kraj, ne zato što je loš, nego jer te tjera da želiš i tražiš još. Kako je treći i završni dio već najavljen, ne preostaje nam ništa drugo nego čekati da film stigne u kina, u nadi da će se ova odlična priča zaokružiti na jedan način na koji i zaslužuje. Osim po svojoj kvaliteti, ovaj film će mi ostati i u nezaboravnom sjećanju zbog dva prekrasna kino iskustva koja ću uvijek vezati uz njega. Naime, oba puta kada sam ga sa svojom filmofilkom odlučio pogledati u kinu, bili smo sami samcati u dvorani.

Nekako se činilo i prigodno da film čiji redatelj promovira kulturu odlaska u kino, nas dvoje filmofila koji tu kulturu i žive, upravo osjetimo na takav filmičan način. I kao da to nije bilo dovoljno, kao najlipša moguća nagrada za vjernost kinu i FILMU, došla nam je i prekrasna zahvala redatelja Krasinskog koju je posvetio upravo za nas dvoje na svom službenom twitteer profilu. Film sa emocijom. Redatelj sa emocijom. Filmofili sa emocijom. Savršeni filmofilski menage a trois.