Hoćemo uzeti kokice?
Da, ovo je pitanje koje sam nebrojeno puta izgovorila svaki put kada bih sa svojim kinoljupcem išla u kino, a vjerujem kako nisam jedina. Dapače, kokice su postale sastavni dio kino kulture, toliko da je gotovo pa nemoguće zamisliti gledanje filma bez njih. Kokice imaju dan i mjesec u svoju čast. Naime, listopad je njihov mjesec, dok se upravo danas (19. siječnja) obilježava i Međunarodni dan kokica. Međutim, kokice nisu uvijek bile dio kino kulture, njihova je povijest ogromna, dok njihova najveća vrijednost ne dolazi samo u okusu i mirisu, već i činjenici da su imale veoma važnu ulogu u spašavanju kina, posebno u vremenima Velike depresije.
Prije otprilike 8 000 godina, kukuruz se uzgajao iz teosintea, divlje trave koja ne liči baš na moderni kukuruz kakav danas poznajemo. Kokice – naziv koji se uglavnom povezuje s napuhanim zrnom kukuruza – zapravo je soj kukuruza, kojeg karakteriziraju posebno škrobna zrnca s tvrdim stijenkama zrna, koje pomažu u stvaranju unutarnjeg tlaka kada se stavljaju na toplinu. To je bila jedna od prvih varijacija kukuruza uzgojenog u Srednjoj Americi.
Kokice su bile sastavni dio ceremonija Azteka iz ranog 16. stoljeća., koji su kokice koristili kao hranu i kao ukras za ceremonijalne frizure, ogrlice i ukrase na kipovima svojih bogova. U Južnoj Americi, zrnca kokica pronađena u grobljima u obalnim pustinjama sjevernog Čilea bila su tako dobro očuvana da bi i dalje pukla iako su bila stara 1000 godina. Korištenje pluga s daskom je postalo uobičajeno sredinom 1800-ih, što je dovelo do raširene sadnje kukuruza u Sjedinjenim Državama. Tijekom ranog devetnaestog stoljeća Amerikanci su isprobali nekoliko metoda pravljenja kokica. Neki su bacali zrnca u vrući pepeo, miješali i prosijavali ispucani kukuruz, dok su drugi pokušali kuhati kokice u kotlićima punjenim maslacem. Popularnija metoda bila je kuhanje kokica na otvorenoj vatri u žičanoj kutiji s dugom drvenom ručkom.
Do sredine 19. stoljeća kokice su doslovno bile dostupne posvuda – osobito na mjestima za zabavu poput cirkusa i sajmova. Jedan od razloga za sve veću popularnost kokica bila je njihova mobilnost. 1885.godine pojavio se prvi aparat za kokice na parni pogon kojeg je izumio Charles Cretors. Pokretljivost stroja učinila ga je savršenim za posluživanje posjetitelja sportskih događaja na otvorenom. Ne samo da su kokice na taj način bile pristupačne, već su se mogle masovno proizvoditi bez kuhinje, što je bila prednost koja je tada nedostajala mnogim drugim grickalicama, primjerice čipsu. Drugi razlog njegove dominacije nad ostalim grickalicama bila je njegova privlačna aroma kojoj je malo tko mogao odoljeti. Kokice su posebno oduševile mlade, pa su tako postale sve popularnije u vrijeme blagdana kao što je Noć vještica, Dan zahvalnosti, Uskrs i posebno Božić. Zbog niske cijene kokice su bile idealne za božićne ukrase, hranu i darivanje. Viktorijanske obitelji često su ukrašavale kamine, vrata i božićna drvca ukrasima napravljenim od kuglica kokica. Pa ipak, kina i dalje nisu dopuštale “ulaz” kokicama u svoje dvorane.
Kina jednostavno nisu željela imati nikakve veze s kokicama, posebice jer njihovi vlasnici nisu željeli da se prekrasni interijeri kina prljaju, jer su smatrali kako u tom slučaju neće privući bogatu klijentelu kojoj bi smetao zvuk grickanja tijekom gledanja filma. Kada su filmovi dobili zvuk 1927.godine, industrija kina otvorila se za mnogo širu klijentelu, budući da za pohađanje filmova više nije bila potrebna pismenost. Do 1930. posjećenost kina dosegla je 90 milijuna posjetitelja tjedno. Takva velika popularnost stvorila je i veće mogućnosti za zaradu – pogotovo jer je zvuk s velikog kino ekrana učinio gotovo nečujnim grickanje kokica, ali unatoč tome vlasnici kina bili su nepopustljivi, te su i dalje smatrali kako kokicama nije mjesto u kinu.
Međutim, onda je stigla Velika depresija, što je, paradoksa radi, predstavljalo izvrsnu priliku i za filmove i za kokice. U potrazi za jeftinom zabavom, publika je hrlila u kino, dok su kokice po cijeni od 5 do 10 centi bile svakome dostupne. Sama zrna kokica bila su jeftina investicija za dobavljače, a vrećica od 10 dolara mogla je trajati godinama. I dok vlasnici kina i dalje nisu vidjeti financijsku isplativost kokica, poduzetni ulični prodavači nisu propustili priliku, pa su tako kupili vlastite aparate te su prodavali kokice izvan kina gledateljima prije nego što su ušli pogledati film. Koliko su kina bila protiv unošenja kokica, dovoljno govori činjenica kako su radnici kina imali naredbu kako obavezno moraju provjeravati kapute posjetitelja, da ne bi slučajno netko prošvercao kokice u kino.
No, kako je sve više posjetitelja dolazilo u kina s kokicama u rukama, kina nisu više mogla zanemariti želju publike, ali i ono za njih puno bitnije – mogućnost zarade. Stoga su prodavačima dali u zakup predvorje kina gdje su im dopuštali da prodaju kokice. Također, bilo im je dopuštena prodaja i izvan kina, odmah na samom ulazu, tako da je to bila dvostruka korist za prodavače jer su kokice mogli prodati kinoljupcima, ali i slučajnim prolaznicima. Poznata je i legenda o bankaru koji je propao za vrijeme Velike depresije, da bi se nakon toga oporavio od bankrota i to upravo zahvaljujući tome što je otvorio malu trgovinu u blizini kina gdje je prodavao kokice. S druge strane i vlasnici kina su polako postali svjesni koliko im kokice znače za samu posjećenost, posebice u vremenima Velike Depresije. Kina koja su odbila staviti aparate za prodaju kokica u svoja predvorja, vrlo su brzo propala, tako da je postalo jasno kako kina nisu mogla zanemariti važnost kokica kao dio kulture gledanja na velikom kino ekranu.
Drugi svjetski rat dodatno je učvrstio vezu između kokica i kina, posebice u vremenu kada je došlo do nestašica šećera, jer su njegovi glavni izvoznici poput Filipina bili odsječeni od Amerike. Zahvaljujući ovoj neobičnoj situaciji, Amerikanci su pojeli tri puta više kokica nego inače. Kina su tako postala mjesta gdje su se kokice najviše konzumirale. Od početnog protivljenja, došlo je do toga da su vlasnici kina još više počeli gurati reklame za kokice, a neke su se prikazivale čak i za vrijeme filmova, jer se na taj način mamilo publiku da ode kupiti kokice u predvorju kina. Jedna od takvih najpoznatijih reklama svakako je “Idemo u predvorje” iz 1957. godine.
No, nije sve uvijek bilo tako divno i krasno, jer unatoč svim tim marketinškim trikovima, kinodvorane su bilježile konstantan pad prodaje kokica, posebno 1960-ih. Krivac je, naravno, bila nova tehnologija, odnosno televizija, što je za posljedicu imalo sve manju posjećenost kina, a sve veću gledanost filmova na televiziji. S druge strane, kokice se nisu u tolikoj mjeri jele u kućanstvima, sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada mikrovalne pećnice postaju sastavni dio svakog doma. No, iako su mnogi s pojavom televizije prognozirali propast kina, to se, srećom, nije dogodilo. Miris kokica, ma koliko god bio privlačan u toplini doma, nije se mogao mjeriti s onim u kinu.
I na kraju, ali ne najmanje važno, kokice u kinu su bolje od onih koje napravite doma jednostavno zato što ih jedete u kinu, gdje miris i okus kokica imaju dozu nostalgije, te vraća sjećanja na djetinjstvo ili prve spojeve. Ovaj fenomen podupire i znanost, čak su i neka istraživanja otkrila kako prigušena svjetla u kinu, baš kao i najave filmova, potiču ljude da jedu kokice. Ovo objašnjava zašto sve kokice pojedem i prije nego počne film. I baš kao što su kokice bile ekonomski važne za stara kina, tako su jednako tako bitne i za moderne multiplekse u kojima danas uživamo, pa su tako kokice glavni izvor zarade većine svjetskih kina.
Treba također spomenuti kako postoji i muzej kokica koji se nalazi u SAD-u, točnije u gradu Marion, u saveznoj državi Ohio. To mjesto nije odabrano slučajno jer je Marion proglašen svjetskom prijestolnicom kokica, zbog postojanja tvrtke Wyandot Popcorn Company koja je bila smještena na tom području od 1930-ih. Muzej je otvoren u rujnu 1982.godine neposredno prije druge obljetnice Marion Popcorn Festivala. Na svijetu postoje dva muzeja kokica, ali ovaj u Marionu posjeduje najveću zbirku restauriranih antikviteta kokica (razni aparati za kokice čak oni i na paru stari preko 100 godina, posude za kokice te vozila).
Što reći na kraju, osim da sada volim kokice još više, jer ne samo da mi ih je gušt jesti dok gledam filmove na velikom kino ekranu, već prema njima imam još veću ljubav, jer su neposredno jedan od bitnih razloga zašto su kina još uvijek živa, i zašto i dalje možemo uživat u čaroliji i magiji filmova na jedinom pravom mjestu gdje je ta čarolija najveća – kinu.
Sretan vam vaš dan, drage naše kokice.
