Zakon geta

Svaki put kada se na repertoaru Cinestar kina pojavi neki europski film, srce filmofila u meni odmah jače zakuca. Smatram uvijek dobrodošlim obogaćivanje kino ponude koja upravo sa ovakvim filmovima postaje raznolika i najbolji razlog da se filmofili upoznaju i sa nekim drugim kvalitetnim kinematografijama, a naša europska to svakako jeste. Najsvježiji primjer za to je film “Zakon geta”, a koji upravo možete ‘pročitati’ na velikom kino ekranu. Posebnu zanimljivost oko “Zakona geta’ leži u činjenici kako je redateljima i scenaristima filma Frederiku Louis Hviidu i Andersu Olholmu ovo prvi dugometražni film u životu. Iskreno, da ovo nisam pročitao istražujući nakon gledanja malo o filmu, tako nešto mi nikad ne bi palo na pamet. Upravo radi toga me uvijek oduševe takve stvari jer je uvijek lijepo za vidjeti kako se mladi filmaši, unatoč neiskustvu, odlučuju na sve hrabrije i snažnije filmove, i koji uz sve to imaju moćnu društvenu poruku.

Shorta, originalni naziv filma, na arapskom znači ‘policija’, a upravo su dva policajca u središtu radnje ovog akcijskog krimića. Mike ( Jacob Lohmann) i Jens ( Simon Sears). Oni su samo na prvi pogled različiti, ali ono što u tom njihovom odnosu stvara najveći paradoks svakako je saznanje kako će ih na kraju upravo te razlike najviše i spojiti. Mike je lik koji se čini surov, nasilan, netko tko će bacati ‘društveno neprihvatljive komentare’, bilo da se radi o seksizmu, politici ili nečem trećem. Jens je sve suprotno od toga. On ne priča puno, većinom ga gledamo ili u krupnom planu ili u pozadini. U svakom od tih kadrova on djeluje odsutno, zamišljeno, pogotovo nad riječima svog kolege kako će u međuvremenu postati kao on, a upravo je to njegov najveći strah. Njegove moralne dileme tako postaju njegov najveći teret.

“Ne mogu disati” – uvodna rečenica filma ima vrlo jasnu simboliku. To su riječi koje su postale sinonim za policijsku brutalnost i nasilje, odnosno zrcalo koje pokazuje sve one socijalne probleme sa kojima se mnoga društva svakodnevno suočavaju. Radnja filma je smještena u Dansku, a povod za “gušenje” bila je smrt jednog imigranta koji je preminuo u bolnici nakon policijskog privođenja. Njegova smrt postala je povod za nasilne prosvjede na ulicama u kojima su glavna meta bili upravo policajci. Nedugo prije objave smrti koja će pokrenuti lavinu nasilja, obilazeći kvartove u redovnoj policijskoj patroli, Mike i Jens će naići na mladića Amosa ( Tarek Zayat). Iako mladić ne čini ništa loše, Mike će ga samo na temelju izgleda, odnosno ‘nacionalnosti’ kojoj pripada i koja po njemu izaziva nemire u društvenu neprilagođenost, izvrgnuti totalnoj neprimjerenoj torturi. Osramoćeni mladić će na to reagirati, što će dovesti do njegovog uhićenja, čime će se stvoriti odnos koji će u velikoj mjeri obilježiti tijek i poruku cijelog filma.

Film je jako dobro režiran, kamera koja se trese na puno načina prikazuje nemir protagonista filma, baš kao i društvenog stanja u kojima se nalaze. Od samog početka film ima ubrzani tempo, ne nužno samo kroz akciju radnje, već i sliku psihe pojedinaca. Karakterizacija likova je jako dobro napravljena, što je zbilja ugodno iznenađenje za ovakav tip filma. Odnos dvojice kolega u tom je pogledu glavna jezgra filma, to je lava koja pokreće radnju i koja nam pokazuje sve dileme u kojima se oni nalaze, najviše one moralne. Zanimljiva mi je bila i sposobnost redatelja da kroz cijeli film ispriča nekoliko međuljudskih odnosa koji se na kraju pretvaraju u jednu.

Na taj način redatelji manipuliraju onim gledateljima koji će u startu izabrati stranu, odnosno natjerati će ih da preispitaju svoju odluku, jer na biranje dobrog, lošeg i zla, naprosto na kraju nema izabranog. Dobro, loše i zlo ne poznaju vjeru i nacionalnost, poznaju samu dobre, loše i zle ljude. Takvih, nažalost ili na sreću, ovisi kako gledate, ima u svakom društvu na svijetu. Naravno, ništa u ovom filmu nije crno – bijelo, pa tako redatelji nemaju problem sa kritikom društvenih slojeva bez obzira odakle pojedinac dolazi. U svakom žitu ima kukolja, a to je ovdje jako dobro prikazano. Ono što je jedino vrlo jasno osuđeno, u prvom je redu generalizacija. Ona nikad nije dobra, a posebno kada se radi o frazama kako su ‘svi imigranti loši’, dok smo svi mi ostali dobri.

“Stalno mu govore loše stvari, tako da je i on sam počeo vjerovati da je loš”.

Ovaj citat jedne majke koja opisuje odnos društva prema njenom sinu koji ima talent za nogomet i koji želi biti uzoran član društva, na najbolji mogući način pokazuje svo licemjerje koju uz sebe nosi opća osuda nekoga na temelju izgleda i pripadnosti, ma što god to značilo. Međutim, spoznaja kako su takvi pogledi najpogubniji za samog pojedinca koji ih ima, na kraju udara jače od uboda u srce. Sve ovo o čemu pišem posebni dojam dobiva zahvaljujući kinematografiji koja je u velikoj mjeri povezana sa glazbom. Ta glazba nije nužno samo glazbeni ton, nego onaj ton ulice, ton života. To je onaj ton koji ima zvuk patnje, krvi, suza, mržnje, nade i (ne)humanosti. Ono što je mene najviše natjeralo na razmišljanje u ovom filmu bilo je jedno drugo saznanje koje je toliko užasavajuće, baš zato jer je istinito. Naime, koliko god moralan bio, koliko god se trudio postaviti kao glas razuma u nerazumnom svijetu, na kraju će uvijek nastradati oni koji to najmanje zaslužuju. Volio bih kada bi se to događalo samo u ovom i sličnim filmovima, ali nažalost to je reflektor društva koji nema nikakvu namjeru za gašenjem.

Na kraju, baš kao što sugerira i sam film, promjene su moguće, ali samo onda ako se mi sami promijenimo. Ne možemo mijenjati ocean, ali zato možemo promijeniti kap. Mi smo ta kap, ona kap koja će ulijevati nadu da je jednog dana ipak moguće promijeniti onaj ocean koji se suši međusobnom netolerancijom. Glavni razlog zašto toliko obožavam europske filmove upravo je njihova realnost, a ovaj film je toliko realan da doslovno imitira život. Ne samo kroz nasilje, ono je samo metafora, već kroz odnose koji nas tjeraju u to isto nasilje koje ne mora nužno biti samo fizičko da bi boljelo. ‘Zakon geta’ nije samo film koji se gleda, to je film od kojeg se uči i koji nije mogao biti napisan i snimljen u bolje, pardon gore vrijeme.