Sinoć mi je jedan dragi prijatelj poslao upit da sastavim listu najboljih filmova desetljeća, pa mu se ovaj put zahvaljujem, jer me baš radi toga podsjetio na ovaj film, a koji za mene svakako spada na tu listu. Nakon što sam ga još jednom pogledao, mogu samo reći kako mi je još više narastao u očima, te vam ga svima od srca preporučujem za gledanje. Nažalost, dosta ljudi nije ni upoznato sa ovim filmom, tako da ću i sam klečati na kukuruzu za kaznu jer ga nisam dovoljno promovirao, a što ovaj film definitivno zaslužuje. Ali znate kako se kaže, za dobre filmove nikad nije kasno, tako da ako se barem jedna osoba odluči za gledanje ovog filma nakon moje preporuke, biti ću jako sretan.
Oslo, August 31st nije lagan film za gledanje, ali je tako prokleto melankoličan, što je izraz koji je puno bolji nego recimo nostalgičan, kako bi rekao i glavni lik u filmu. Kad smo kod glavnog lika, onda sve pohvale trebaju ići prema glumcu Anders Danielsenu. On je doslovno duša i srce ovog filma, a mi kao gledatelji ne možemo, a da ne živimo i proživljavamo svaku minutu njegovog življenja. Obožavam filmove gdje se mogu filmofilski brinuti za lik, željeti da bude dobro, da okrene životnu stranicu nakon koje će biti sretan, te u kojoj će se pronaći radeći ono što voli. Pogotovo to želite nakon što upoznate njegovu životnu priču. Vi njemu tada ne zamjerate njegove postupke iz prošlosti, već se samo nadate da će sve to ostaviti iza sebe, te da će se okrenuti budućnosti. Uvod filma je u tom smislu jako pozitivan, baš onako melankolično lijep.
Anders se tada prisjeća svojih uspomena iz Osla, grada u kojem je odrastao. Pričajući neke priče iz svog života, mi se zajedno sa njim vraćamo u to vrijeme, ali isto tako vrlo brzo shvaćamo kako je Anders još uvijek u tom vremenu duhom, jer ga podsjećaju na sav onaj potencijal koji je bio pred njim, a koji na kraju nije ispunio. Kako film odmiče, toga smo sve više svjesni, jer to na samom početku ne možemo shvatiti i doživjeti u toj mjeri. I baš radi tog saznanja, sve više razumijemo. Želimo ga razumjeti. Mislim kako je to jako bitno, jer mislim kako je jako pogrešno sažalijevati njegov lik. U tome i je glavni problem. Ljudi koji boluju od depresije ne žele nikakvo sažaljenje, već samo žele da ih se razumije. I to je ono što Andersa najviše boli, nerazumijevanje okoline.
Iako se možda čini kako on uopće ne želi okrenuti novi list, to nikako nije točno. Naime, to se najbolje vidi u onom trenutku kada ode na razgovor na posao. Taj razgovor jako dobro ide i sam poslodavac je oduševljen načinom na koji se Anders njemu predstavio. Međutim, sve se to mijenja kada on spomene kako je bivši ovisnik. Poslodavac ga u tom trenutku ne odbija, ali taj pogled sažaljenja i nerazumijevanja, Andersu je dovoljan okidač da ga depresija opali po duši. A kada depresija udara u dušu, onda je to najveći pakao duše koju čovjek može osjetiti. Meni je ovaj film toliko dojmljiv na više razina, ponajviše radi načina na koji je taj pakao depresije prikazan.
Gledajući ovaj film u nekim trenucima ćete imati osjećaj kako je on sebičan, jer uz sebe ima prijatelje koji mu žele dobro, te koji mu daju savjete kako da okrene život u pravom smjeru. Razgovor sa prijateljem Thomasom imaju tako jednu savršenu simboliku, ali koju morate gledati sa velikom dubinom, a nikako na površan način. Thomas svom prijatelju zbilja želi pomoći, ali problem nastaje kada i on sam počne govoriti o monotonosti života koju vodi, iako izvana to jako dobro skriva. Tada Anders zapravo počinje shvaćati koliko su ljudi u suštini nesretni. I kako da onda primi savjet od nekoga, tko i sam nije zadovoljan svojim životom. Jer ako je to ono što se predstavlja boljim životom, onda ga Anders jednostavno ne želi prihvatiti.
“Često pomislim kako će sve biti dobro i da će se sve srediti. Ali što ako se to nikad ne dogodi?”
Koliko god bio na trenutke optimističan, taj jedan mali trenutak je dovoljan da sve ono prethodno porazi. Kako film odmiče, tako Anders sve više shvaća kako je njegovo vrijeme prošlo. Paradoksa radi, iako on traži razumijevanje od drugih, on zapravo ne razumije da to tako ne treba biti. A to ne razumije baš radi nerazumijevanja. Postoji jedna premoćna scena u filmu kada Anders sjedi sam u kafiću i kada sluša ljude oko njega kako pričaju o svojim problemima, željama, snovima. On se u jednom trenutku nasmije, ali to nije osmijeh izazvan nekom srećom, već osmijeh u kojem se krije tuga. Anders se u svemu tome osjeća kao samac, što je najbolje prikazao redatelj filma Joachim Trier u trenutku kada kadrira Andersa. On tada stavlja fokus ne samo ne njegovu fizičku pojavu, već doslovno prodire u njegovu dušu koja je pred nokautom. Jer dok oko njega sve živi, on je emotivno mrtav u svakom mogućem smislu. Iako grogirane duše, ja kao gledatelj sam i dalje navijao za njega.
Djelić nade se probudi kada upozna predivnu djevojku i vi tada na trenutak pomislite kako bi ipak trebalo ispasti sve dobro. Taj dio filma mi je drag u onom glazbenom smislu, jer pored savršenog soundtracka koji doslovno digne atmosferu samog filma, imate osjećaj da je podigao i onu grogiranu dušu samog Andersa. Međutim, vrlo brzo vas sam film nokautira u za mene najljepšoj, najdirljivijom i nemoćnijom scenom u filmu. Trenutak kada se Anders vozi na biciklu zagrljen sa djevojkom i naslonjen glavom na njenim leđima, za mene je čista emocija od scene. Tada svaka glazba prestaje, ništa se ne čuje, ali ona nije ni potrebna. Taj kadar ne traje puno, ali je dovoljno moćan da ga pamtite zauvijek.
Postoje tako neki filmovi koji ljudi pamte, ali kada je u pitanju Oslo, August 31st, onda ću prvenstveno pamtiti lik Andersa. Naravno, film se jednako tako ne može zaboraviti, ali za mene je Anders film. Film je Anders. Ali ono što njegov lik čini toliko moćnim, upravo je ono što on predstavlja. Površnim gledanjem neki će reći kako se radi o običnom ovisniku i depresivcu, koji bi se trebao uhvatiti posla, pa mu ne bi takve stvari padale na pamet. Ali upravo je takvo razmišljanje najveći ubojica za osobe poput Andersa. Depresija ne nastaje ako ste loše volje kad je vani loše vrijeme, niti nestaje ako se uhvatite posla, ona je stanje duše koju treba razumjeti. I baš zato najviše boli kada ljudi prema depresivnim osobama imaju sažaljenje, jer jedino što oni žele je samo jedna stvar- razumijevanje. I koliko god su Andersu svi u njegovoj okolini željeli najbolje, bilo da se radilo o njegovoj rodbini, prijateljima ili pak nekome koga je tek upoznao, nitko od njih njega nije zapravo razumio. I to je ono što je njega najviše boljelo.
Mi kao gledatelji možda u tom pogledu radimo istu grešku. Većina će nas Andersa lako zamisliti u odnosu sa tom predivnom curom koju upozna, vidjeti ćemo ga na poslu koji će svakodnevno raditi, te u guštanju vikendima i izlascima sa prijateljima. Ali to je naša projekcija njegove sudbine, ali koliko se od nas zapitalo što on zapravo želi. Oslo, August 31st je film koji ostaje u vama dugo nakon gledanja. Iako težak za gledanje, to je film koji bi svatko trebao osjetiti. Jer jedino ako ga osjetimo, shvatit ćemo njegovu poruku. I to je jako bitno, jer ne samo da ćete moći u punom smislu doživjeti ovaj film, već ćete promijeniti i način na koji gledate ljude poput Andersa. Ako to uspijete, onda je to najveća pobjeda koju ovaj film nad vama može odnijeti. Ja samo mogu reći da mi je itekako drago što me pobijedio.