Razmišljajući malo o tome kako da vam najbolje prenesem dojmove filma “The Queen”, došao sam do zaključka kako bi mi bilo dovoljno samo napisati – Helen Mirren. I zaista, kada bih ukratko trebao opisati ovaj film, onda bi njeno ime apsolutno sve reklo. Međutim, nekako mislim kako njena glumačka izvedba u ovom filmu zaslužuje puno više, pa ću vam pokušati dočarati kako sam ja vidio njenu izvedbu, odnosno sam lik kojeg je glumila. Helen u filmu glumi kraljicu Elizabethu II, dok se radnja fokusira na razdoblje nakon smrti princeze Diane 1997.god. I to je zapravo ono što je za kraljicu možda najviše frustrirajuće. Ženi koja je najdugovječniji monarh u povijesti, koja je na prijestolju od daleke 1952.god., cijela vladavina je svedena na period nakon Dianine smrti. Na njenu žalost, većina će je upravo po tome pamtiti. A što se to događalo danima nakon smrti voljene princeze koju je oplakivao čitav svijet? Ako pitate Elizabethu ništa posebno, no ako pitate glas naroda – puno toga. No, jesmo li mi zapravo postali suci i porota nečega i nekoga bez da smo uopće upućeni u sam događaj?

Koliko često padamo pod utjecaj medija, a koji nam svakodnevno serviraju vijesti na temelju kojih formiramo mišljenja? Danas imamo internet, i što god netko o tome mislio, on je donio jako puno pozitivnih stvari, ali ponajviše više izvora informacija koje nam pomažu da bolje sagledamo neke stvari koje nas zanimaju. Zašto ovo pišem? Zato što toga za vrijeme smrti princeze Diane nije bilo. Većina medija je tako proglasila kraljicu hladnokrvnom kučkom koja se ni tjedan dana nakon smrti voljene princeze nije udostojila dati službenu izjavu javnosti. Mediji i javnost su bili bijesni i tako je kraljica postala najomraženija osoba u Velikoj Britaniji, ali i šire. Međutim, što se zbilja događalo iza očiju javnosti možda nikada nećemo u potpunosti saznati, ali ovaj film to barem pokušava objasniti, i to iz perspektive same kraljice.

Iskreno, takav pristup i način na koji je ispričana priča, a koju su mnogi doživjeli u realnom vremenu, za mene je itekako dojmljiva, ponajviše jer miješa realnost i fikciju. Kada govorim o tom mixu filma i života, onda ponajviše mislim na stil režije redatelja Stephen Frearsa. Meni se osobno najviše svidjela činjenica što je u filmu koristio originalne snimke tog vremena, te ih je savršeno ukomponirao u film. Posebno je dojmljivo kada filmska kraljica gleda životnu realnost, odnosno prikaz onog perioda koji će je obilježiti vječno. Inače, ako vam je ime ovog redatelja nepoznato, svakako bacite oko na njegov film “The Grifters”, dosta podcijenjen, ali iznimno vrijedan naslov.

Kao što sam već spomenuo u uvodu, pričati o filmu “The Queen” znaci pričati o liku i djelu Helen Mirren. Često za neke glumce / glumice koji su odglumili neke kultne filmske likove većina filmofila zna reći kako ne bi nikoga drugoga mogli zamisliti u toj ulozi. Helen Mirren kao kraljica je možda najbolji primjer toj tvrdnji. Oscar koji je dobila za ovu ulogu nikad nije bio zasluženiji, dok će njena izvedba zasigurno biti jedna od najimpresivnijih ikad. Gledajući je u ovom filmu vi zaista imate osjećaj da gledate pravu kraljicu, i to je ono što najviše zadivljuje. Film je u velikoj mjeri snimljen točno na način na koji se mi kao gledatelji postavljamo prema kraljici. U početku je film hladan, sivih tonova, odnosno diše neku neugodnu atmosferu. Vi se tada ne osjećate čak ni tužno, što biste realno trebali, već ste uvučeni u taj svijet koji vam izaziva nelagodu, ali i ljutnju.

Tada mi postajemo dio javnosti koja više osuđuje, nego što oplakuje. Naravno, bijes proizlazi iz tuge, tako da su ti osjećaji međusobno povezani, odnosno jedno ne isključuje drugo. Pitanje je samo koja emocija više (pre)vladava. Postoji jedna savršena scena u filmu, a koja na najbolji mogući način opisuje sve ono što sam prethodno napisao. Naime, dok kraljica s mužem i majkom gleda vijesti o smrti princeze Diane oni uopće ne razgovaraju o tome, već im je zanimljivija tema o lovu na jelene. Iskreno, da me pitate kako sam se u tom trenutku osjećao, dok sam gledao taj prizor, ne bih vam znao objasniti. Ljutnja, bijes, žalost i tuga – ne znam, vrlo vjerojatno sve zajedno.

Kada pričamo o prvom dijelu filma, onda je sasvim jasno da većina nas nema apsolutno nikakvo suosjećanje prema kraljici. Dapače, vrlo lako razumijemo bijes koji je u to vrijeme bio upućen ne samo prema njoj, nego prema cijeloj kraljevskoj obitelji. Međutim, sve se to mijenja, barem ako mene pitate, u trenucima kada nam redatelj malo bliže približi Elizabethu. Osobno sam njen lik doživio na dva načina. Prvi je onaj u kojem je kraljica hladna, ozbiljna, bez imalo emocija, a što je ujedno zrcalo kroz koje je većina gleda, odnosno percipira. Iskreno, puno puta sam se znao zapitati, pa je li moguće da je ona zaista takva? Da li je uopće realno da netko bude tako lišen svih mogućih emocija.

Nekako ipak mislim da ne. I zato mi je drago da je ovaj film donekle pokazao i njenu drugu stranu. Ako me na početku, ili bolje rečeno površnim gledanjem na njen lik, nije uopće bilo briga za nju, drugi dio filma mi je ipak probudio onaj osjećaj empatije prema “hladnoj” kraljici. Za opisati taj prijelaz, opisati ću vam scenu koja mi je ujedno najbolja u cijelom filmu. Kontrast između Elizabethe kraljice i Elizabethe osobe jasno je vidljiv po njenom ponašanju u javnosti i onda kada je sama sa sobom. Sad bi netko mogao reći – pa šta je tu čudno, naravno da će se drugačije ponašati kada je izložena svjetlima reflektora i kada je doma. Da, to je istina, ali ključne riječi koje sam prethodno napisao su ‘sama sa sobom’. Što znači da kraljica kakve – takve emocije pokazuje kada je u potpunosti sama – ogoljena i bez igdje ikoga. Međutim, mi tu emociju i dalje ne vidimo, već je osjećamo.

Tu dolazi do izražaja genijalnost samog redatelja, koji je na jednako tako genijalan način to prikazao u već spomenutoj sceni za pamćenje. Naime, kraljica je uvijek imala običaj ići sama u šetnju ili vožnju. Jednom prilikom, zapela je na putu i dok je čekala pomoć svjedočili smo njenom emotivnom slomu. Ali mi tada ne vidimo njeno lice, jer je kamera iza njenih leđa. Nama je tada jasno po pokretu tijela kako ona plače, što je još dojmljivije, jer mi taj slom ne vidimo kroz lice, već ga osjećamo kroz sam osjećaj. Kakav moćan kadar i scena, definitivno najupečatljiviji u cijelom filmu.

Simbol jelena je također savršena metafora njenog lika. Naime, koliko sam ja mogao razumjeti, jelen predstavlja monarhiju, nešto čemu je ona posvetila cijeli život. Ona je, baš poput jelena u njenim očima – jaka, opasna, moćna. Međutim, ona u jednom trenutku tjera jelena, nudi mu pomoć od lovaca, kao da i sama shvaća da će i toj monarhiji jednom doći kraj. To su jako moćni trenuci filma jer ona skida masku pred nama, što nas tjera da suosjećamo s njom jer sve njene emocije tada izlaze na površinu. Mi joj tada na neki način opraštamo, baš poput one curice koja joj je dala buket cvijeća kada je odala počast princezi ispred palače. Kraljica je definitivno jako moćan lik u ovom filmu, a sve zasluge za to idu prvenstveno maestralnoj Helen Mirren.

Od ostalih uloga, svakako treba spomenuti Michael Sheena u ulozi premijera Tonya Blaira, te Alex Jenningsa koji je portretirao princa Charlesa. Sheen je posebno dojmljiv, ponajviše kroz odnos koji ima prema kraljici. On se u većini filma postavlja zaštitnički prema njoj, barem mi imamo takav osjećaj. Međutim, onda nam bude jasno, baš kao i njemu samome, kako je njega cijelo vrijeme vodio strah da se njemu ne dogodi ono isto što se dešavalo kraljici. Jennings u ulozi princa Charlesa nije toliko došao do izražaja, što je možda bilo i nemoguće pošto je on meni uvijek bio kompleksan lik. Na momente vam se čini da mu je zbilja stalo i da je potresen smrću bivše žene, ali onda vam postaje jasno kako je njemu ipak najvažnije kako će ga javnost doživjeti, pa je sve to možda bila samo maska. Pogotovo ako znamo da ga je većina u toj cijelog priči doživljava i dan danas kao negativca.

U tom smislu, možemo reći kako je Helen McCrory, u ulozi žene premijera Blaira, pravi glas naroda tog vremena. Ona je sarkastična i cinična ne samo prema kraljici, već prema cijelom tom konceptu same monarhije. Glazba u filmu također zaslužuje posebne pohvale jer doslovno diše atmosferu filma, čak i zvuči nekako klasično kraljevski. U trenucima kada kraljica prikazuje ljudskost u svom punom smislu glazba najviše dolazi do izražaja, jer ona priča njene emocije. Isto tako, fantastična je kamera, odnosno fotografija filma, što u kombinaciji s upečatljivom glazbom, čini ovaj film lijepim za slušanje i gledanje. Zanimljivo, u većini slučajeva to nisu sretne emocije, već su više ispunjene dozom melankolije, ali one životne, iskrene i nesavršeno savršene.

Što reći za kraj? “The Queen” je film koji svakako morate pogledati, ako zbog ničega drugog onda svakako zbog genijalne Helen Mirren, a koja je ovdje odigrala ulogu karijere. Međutim, ovo je film koji će vam ponuditi puno više, samo ako mu date šansu. Iskreno, mene je puno toga naučio, najviše tome kako ne treba suditi ljude koje realno ne poznajemo. Možemo imati stav o nečemu, ali nekako mi se više čini kako je većini lakše suditi, nego razumjeti. Prije ovog filma i ja sam bio sudac, nakon filma postao sam branjenik. Ako me pitate koja je najveća vrijednost koju ima “The Queen” – e, pa upravo ta.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena