Neobični životi

Doživjeti pravi film u pravo vrijeme zasigurno je nešto što ste barem jednom u životu doživjeli. Znate onaj osjećaj kada vas nešto pronađe? E, to je to, ono pravo. Ne događa se često, ali kada se dogodi, onda okus uspomena na sam spomen nekoga ili nečega pronađenog ostaje zauvijek u vama. Nešto tako se dogodilo meni i mojoj filmofilki kada smo prošli vikend u kinu Karaman otišli pogledati francuski film “Neobični životi.”

Kada bih u samo jednoj rečenici trebao i morao opisati cjelokupni ugođaj i doživljaj gledanja ovog filma, onda bi ona izgledala upravo ovako – topao film u toplom kinu Karaman. I zaista, više od ovog ne bi bilo potrebno jer u toj jednoj rečenici se diše apsolutno sve. Pa ipak, ne bih ja bio ja, a da vam barem još malo više ne približim ovaj film.

Film su režirala dobro poznata imena europske kinematografije – Olivier Nakache i Eric Toledano. Čak i ako vam možda i dalje ne zvoni odakle bi vam oni trebali biti znani, podsjetiti ću vas da je upravo ovaj dvojac režirao “Nedodirljive”, film koji je ušao u srca mnogih filmofila i radi kojeg smo se smijali, plakali, osjećali. Nešto slično su redatelji napravili i sa ovim filmom, pa iako sasvim sigurno neće postići uspjeh “Nedodirljivih”, to nikako ne znači da je ovo lošiji film. Dapače.

Neobični životi nas uvode u svijet djece sa autizmom, njihovim brigama, problemima, strahovima, željama, ljubavima, snovima. Zapravo, sa svim onim što obilježava svakog čovjeka, mene, vas, pa tako i njih. Nema razlike. Međutim, tko onda stvara tu razliku? Ne znam. Možda i mi sami, nesvjesno? Moguće je i to. Pa ipak, oni su tu, postoje, žive i osjećaju. Možda čak više, nego što ćemo “mi ostali” ikada biti u stanju. Ako je to ta razlika, onda im itekako zavidim. Film je snimljen po istinitom događaju, a u centru radnje je Bruno, osoba koja u današnjem vremenu djeluje kao nekakav vanzemaljac, jer u hladnom svijetu on diše ono pomalo zaboravljenu ljudsku toplinu koju tako malo cijenimo. Inače, u stvarnom životu Bruno se zove Stephane Benhamau, što je jako važno za naglasiti jer je upravo Stephane brinuo za autističnog brata Erica Toledana, jednog od redatelja samog filma. Moram priznati kako me taj podatak nije nimalo iznenadio, jer sam tijekom cijelog gledanja filma imao osjećaj kako redatelj(i) pričaju neku osobnu, privatnu i toplu ljudsku priču kroz prizmu mnogih drugih, sličnih sudbina.

Kako se spojiti sa sudbinama onih ljudi koji se teško povezuju? To je bila glavna zadaća ovog filma i mislim kako su je redatelji uspješno obavili. Baš kako sam rekao, djeca sa autizmom samo žele biti prihvaćena, biti dio nas. I tu mislim da rade najveću grešku, oprostit će mi zbog ove kritike. Zašto to kažem? Pa zato što bismo svi mi morali željeti biti kao oni. Mi bismo njih trebali moliti da uđemo u njihov svijet, a ne obrnuto. Film prati nekoliko takvih sudbina i priča, pa tako od samog početka filma vidimo jednu curicu koja vrišti, trči kao da joj duša iskače iz tijela. Koga ona traži, pitati ćete se tijekom gledanja te scene. Vrlo brzo ćete shvatiti da ona ne traži osobu, već mjesto. Traži sebe u tom mjestu, onom mjestu u kojem će moći disati i živjeti. Tijekom filma upoznajemo više takvih priča, toliko različitih, ali opet tako sličnih.

Duša ovog filma svakako je i bez ikakve dileme Vincent Cassel. Mislim kako je suvišno pisati koliko je Vincent veliki i talentiran glumac, jer je to kroz brojne uloge mnogo puta dokazao i pokazao. Međutim, koliko god svi mi filmofili bili upoznati sa tim, on nas opet uspije iznova iznenaditi. U ovom filmu ima ulogu koja je totalno netipična za njega, ali to ga nije sprječavalo da nam ponudi izvedbu koju ćemo jako dugo pamtiti. Na prvi pogled on izgleda staro, nemoćno, kao da je cijeli teret svijeta pao na njegova leđa. Međutim, njegova unutarnja energija totalno je obrnuto proporcionalna od svega onog vidljivog vanjskog.

Ta dualnost se najbolje ocrtava kroz paralelu njegovog, nazovimo, privatnog i onog, nazovimo, radnog svijeta. Dok se on nimalo ne snalazi prilikom upoznavanja žena, pa tako na spojevima izgleda kao hrčak kojem su oduzeli kolo za vrtnju, sa druge strane je totalno drugačija priča kada je u pitanju njegova posvećenost radu sa djecom. Taj rad je zapravo njegovo kolo koje on poput hrčka radosno vrti, dok je bez njega on totalno izgubljen. To kolo je sav njegov smisao i radost. Ako je Cassel srce, onda su djeca svakako duša ovog filma. Teško je tu uopće nekoga izdvajati, jer su svi posebni na svoj neki način.

Film je stavio fokus na par likova kao savršeno ogledao svih ostalih sličnih priča koje se žive u bilo kojem kutku našeg zajedničkog svijeta. Benjamin Lesier kao Joseph i Marco Locatelli kao Valentin svakako su možda i najupečatljiviji u svojim izvedbama. Locatelli u ulozi Valentina svoju ulogu je odradio upečatljivo i osobno, jer i sam ima brata sa autizmom, baš poput redatelja filma. Joseph, sa druge strane, zasigurno je najšarmantniji lik u filmu, netko koga ćete na prvu zavoljeti, posebno kada pali alarme u javnom prijevozu. On je pravi prvak filma. Ono što posebno treba naglasiti svakako su međusobni odnosi između štićenika i osoba koje se za njih brinu.

Pored glavnog lika, za oko mi je posebno zapeo lik mladog Dylana, mislim da sam mu dobro zapamtio ime, a koji se dobrovoljno prijavio za rad sa djecom. Njegov odnos za Valentinom toliko je životan da je to gledati za mene bilo poput nekakvog neopisivog spektra emocija. Tu je posebno došla do izražaja ona ‘slična različitost”, jer koliko god se njih dvojica čine različiti, oni su zapravo toliko slični. “Da nisi progovorio, mislila bih da si i ti jedan od štićenika” – reći će Dylanu cura koja mu se sviđa, a koja također radi u centru. Nemogućnost izražavanja osjećaja i razni strahovi glavne su poveznice između Dylana i njegovog ‘različito sličnog’ prijatelja Valentina. Zapravo, svi mi imamo tu poveznicu, samo je trebamo priznati pronaći.

Međutim, nećemo se lagati, taj odnos nije nimalo lagan, ali ako prihvatimo taj izazov biti ćemo debelo nagrađeni. Naravno, za tako nešto moraš osjećati druge, a to nas filmsko životni junak itekako živi. Bruno nije samo velik čovjek, već i netko tko drugima čini živote upravo takvima – velikima i drugačijima. To se najbolje moglo vidjeti u njegovom pristupu sa majkom jednog autističnog djeteta. On je za nju bio snaga, ono dodatno životno gorivo koje tjera i nju samu na životnu vožnju. Da, ona nije lagana, ali je puno lakša kad uz sebe imaš takvog suputnika. Kada je riječ o samom načinu na koji je film napravljen, onda treba reći kako je rađen u dokumentarističkom stilu, što je za mene bio pun pogodak. Kamera filma je non-stop u pokretu, stalno se miče kao da oslikava sve likove i karaktere filma. Ovo je film koji nikad ne spava. Od uvodne do završne scene.

Postoje tako neki filmovi koji vas promijene na bolje, zato i jeste film kao umjetnost toliko moćna. Kada kažem na bolje, to ne znači da ste prije toga bili loši ljudi, nego vam se jednostavno otvore novi vidici, te počnete drugačije gledati na stvari, ali i cijeniti ono što često uzimate zdravo za gotovo. Neobični životi rade upravo to, ali i puno više od toga. Kada se počela vrtjeti odjavna špica na velikom ekranu kina Karama, osjećao sam se kao glavni lik dok gleda svoje štićenike kako plešu u jednoj od najmagičnijih scena filma. Taj njegov pogled ocrtavao je sve ono što sam ja osjećao – sreću, toplinu, osmijeh i suzu. Osmijeh koji inspirira dok suza teče niz oko, sreću što postoje ljudi poput njega i toplinu kojom me ugrijala ova prekrasna i inspirativna priča.