Pinocchio (2019)

Kada smo moja filmofilka i ja saznali da je u kino stigla nova verzija filma Pinokio, moram priznati kako smo bili baš oduševljeni. Nekako nam se baš sad, kada živimo ovo korona doba, činio prigodan trenutak za ponovno (o)življenje bajke uz koju smo oboje odrasli. Postoje bajke koje volimo i bajke koje osjećamo. Neke priče smo kao mali obožavali čitati, ponajviše zato što smo se mogli prepoznati u njima. Neke još uvijek volimo jer nas podsjećaju na jedan lijepi i magični period života. Međutim, postoje one koje priče koje su u nama, dio su nas, urezane su u naš DNA, jer smo mi sami junaci tih priča, samo šta naša priča nije priča iz bajke, već priča iz života. Kada bih morao birati svoju omiljenu bajkovito životnu priču, onda bi to svakako bio Pinokio. Kada smo jučer otišli u kino pogledati ovaj film, iskreno vam moram reći kako smo bili jako sretni, ali baš ono dječački sretni. Bili smo uzbuđeni što ćemo opet moći doživjeti Pinokia, toliko da smo kao luđaci cijelim putem pjevali onu kultnu pjesmu Psihomodo popa i jednako tako kultne stihove:

Pinokio, ne skidaj gaćice

nije potrebno, moj mali lažljivče

Pinokio, moj mali praščiću

ne skidaj gaćice, šiljati nosiću

Ali i to je dio naših kino uspomena kojih ćemo se uvijek rado sjećati, baš kao i priča koje vežemo uz njih.

Pinokio je svakako jedan od tih predivnih filmofilsko životnih priča, tako da sam jedva čekao sjesti u kino dvoranu i osjetiti čaroliju te magične bajke. Nažalost, kino je opet bilo prazno što mi je zbilja neshvatljivo, jer ako Pinokio nije dovoljan mamac za gledanje, onda zbilja ne znam što jest. Za mene je to zbilja velika šteta, pogotovo zato što je ovo film za kojeg mislim kako je najbolja filmska verzija Pinokia koja je ikada snimljena. Daleko od toga da mi nismo očekivali predivan film, ali iskreno govoreći ništa nas nije moglo pripremiti na ono što nam je sa ovim filmom priuštio genijalac imena Matteo Garrone. Ovaj talentirani filmaš, redatelj odličnih filmova kao što su Gammora i Dogman, zaista je sa Pinokiom nadmašio samog sebe.

Pinokio u njegovoj režiji daleko je najvjerniji originalu jer prikazuje priču točno onakvom kakva ona jeste, bez ikakvog uljepšavanja. Ta verzija se neće svakome svidjeti, ali sam mišljenja kako je svi moraju vidjeti – velika i mala djeca. Garroneova verzija Pinokia je šarmantna, divna, iskrena, ali i mračna. Upravo bi ovo zadnje možda nekome bila prepreka da odvede svoje klince na film, ali mislim kako bi to bila pogrešna odluka. Bez obzira na mračnu atmosferu i na momente osjećaje jeze i straha, smatram kako upravo zbog toga najmlađi moraju vidjeti, odnosno osjetiti ovaj film.

Često me u filmovima o djetinjstvu i odrastanju smetaju nerealni prikazi tog vremena, odnosno previše finoće u svemu tome. Nema tu previše realnosti, sve izgleda nekako umjetno. Upravo zbog toga se djeca i ne mogu poistovjetiti sa takvom pričom. Ok, uživati će oni u tome, ali se neće moći prepoznati, a to je ono što ovu verziju Pinokia čini drugačijom i posebnom. Ovo je film koji ne igra na sigurno, već se točno osjeti kako je u njega uloženo puno truda i želje da se jedna priča prikaze na drugačiji i posebniji način. Mora se reći kako je to bio dosta veliki rizik, ali smatram kako se on itekako isplatio, jer kada god radiš nešto sa posebnom ljubavlju i strašću, onda se to itekako osjeti. Ambicija da se stvori točna adaptacija knjige točno stvara od gledatelja želju da zgrabi ovaj film i da ga nikad ne pusti.

Srce ovog filma u svakom pogledu je genijalni Roberto Benigni u ulozi Geppetta. Zanimljivo, Roberto je prije skoro dvadeset godina glumio Pinokia, i to u filmu kojeg je sam režirao. Nažalost, to nije ispao dobar film, pa stoga ne čudi što se sa ovim pokusao iskupiti za taj prethodni neuspjeh. Nema nikakve dvojbe kako je Robert dao cijelog sebe u ovaj projekt i to se u svakoj sceni itekako osjeti. Sama njegova pojavnost je toliko topla i simpatična, da ga jednostavno morate voljeti. On je poput svjetla u tami, jer kada ga vidiš odmah imaš osmijeh na licu. Još kada se nađe u ulozi dobroćudnog Geppetta, onda ta ljubav postaje još veća. Ako je Roberto srce ovog filma, onda je Federico Ielapi u ulozi Pinokia svakako njegova duša. Geppetto i Pinokio – vječni likovi našeg srca. Iskren prikaz iz bajke, tako bi se najbolje mogao opisati njihov odnos iz kojeg bismo svi mogli puno toga naučiti.

Sama atmosfera je predivno prenesena na film koji jeste mračan, ali koji je itekako šarmantan kada on to želi. Izgled Pinokia mi se posebno svidio, pogotovo zato što izgleda realno i to je ono što često treba ponavljati kada je ovaj film u pitanju. Realnost je jako bitna i to će djeca osjetiti, pogotovo kada je riječ o povezivanju sa likom Pinokia. Jer Pinokio je lutak koji želi postati dječak i da bi ga razumio moraš ga osjetiti, a osjetiti ga možeš samo ako ga doživiš na prirodan, a ne umjetan način. Kada kažem prirodan, tu prvenstveno mislim na osobnost, jer kroz ono vizualno mi osjećamo ono unutrašnje u nekome. Pinokio osjeća strah, on je zbunjen i često naivan, što često dovodi do toga da zezne i “šefa i stanicu”. Međutim, on na taj način uči život, stvara iskustvo koje će ga u budućnost izgraditi kao osobu koja oduvijek želi biti. Zato je ta simbolika lutka koji želi postati dječak jako bitna.

Iskustvo osjećaja straha je itekako važan dio ovog filma, jer sva djeca osjećaju strah i zbunjenost života, zato nam i postavljaju tako puno pitanja. Garrone kroz lik Pinokia portretira malu i veliku djecu, i baš ga zbog toga treba pogledati. Djeca će tako sigurno više uživati više u ovakvom filmu koji živi njihove osjećaje, nego u nekom drugom – lažnom i umjetnom. Vile u filmu, kako ona mala, tako i ona odrasla također, što je sasvim prigodno, posjeduju neku vrstu magičnosti. Obje glumice koje su je glumile, Alida Baldari Calabria i Marine Vacth, iznijele su lik na neki svoj poseban i drugačiji način.

One su predivne i prirodne, baš kao i svaki lik u filmu. Posebno mi je bio dojmljiv prikaz odnosa između vile i Pinokia. Ona vidi u njemu samo dobro jer osjeća da on želi biti dobar dječak. Trenutak kada vila plače gledajući Pinokia kako se uči životu, jedna je od najmoćnijih scena u filmu. Mi tako zajedno sa njim(a) učimo kako moramo sačuvati optimizam, bez obzira kakve nas nedaće u životu snašle. Davide Marotta, koji u filmu ima ulogu Cvrčka, možda na prvi pogled izgleda jezivo, ali njegovo je srce dobroćudno, što je također jedna lijepa poruka. On je poput anđela na Pinokijevom ramenu i to je ono što ga čini predivnim u našim očima.

Vjerojatno će postojati oni koji će prigovoriti ovom filmu tu mračnu atmosferu ispunjenu jezivim likovima, ali nisu li sve poznate bajke takve? Sve one imaju taj štih i duh, te je upravo to razlog zašto ih volimo. Baš zato je ovo putovanje koje nam je priuštio Matteo Garrone sigurnije i iskrenije, nego bilo koje drugo. Moram također pohvaliti vizualnost ovog filma a koja je također posebna i drugačija. Naime, često kada opisujemo nešto epitetima poput – prekrasno, čarobno, magično – u većini slučajeva mislimo na spektar boja kakav se vidi u onim b(h)ollywoodskim filmovima. Ovdje je prekrasnoća izražena životnoćom, mjestom gdje ne mora sve biti svjetlo da bi bilo predivno. Ponekad i tama može biti čarobna. Nekada i tuga može disati veći optimizam od neiskrene sreće. Baš kao što u mraku često vidimo bolje nego usred bijela dana.

Ovaj film zaista ima neke zbilja posebne i čarobne kadrove koji su, usudim se i to reći, veći od života. Tu bih posebno izdvojio onu kada Pinokio pronađe stablo sa novčićima – tako jednostavna scena, a opet tako mistična. Jednostavnost kao najbolji prikaz mističnosti i čarolije zaštitni je znak ovog filma koji vas grli i ne pušta. Zajednički zagrljaj koji ćete osjetiti sa ovim filmom zbilja je iskren i zbog njega će vam zasigurno biti toplo oko srca. Kadrovi putovanja su prekrasan osjet tog osjećaja, jer upravo je to putovanje, doživljeno kroz priču o Pinokiu, ono koje živimo jučer, danas i sutra.