No mataras / Pogrešan korak

Španjolski trileri u bilježnici jednog filmofila imaju posebno mjesto, tako da se taj filmofil uvijek neizmjerno raduje kada jedan takav bratski naslov iz bilježnice sleti u kino dvorane. Srećom, filmofil u tim svojim zapisima nije usamljen, pa je tako u jednom susretu s jednom dragom prijateljicom filmofilkom, a gdje drugo nego u kinu, dobio ‘cvrkut’ kako je najnoviji naslov “No Mataras” svakako vrijedan gledanja. Filmofilu nije preostalo ništa drugo, nego da sa svojom djevojkom filmofilkom odmah sutradan ode u kino, te da se uvjeri u istinitost tih tvrdnji. Odmah prilikom dolaska u kino dočekala nas je neugodna situacija. Naime, kako do našeg dolaska nitko nije kupio kartu, kino dvorana uopće nije bila upaljena. Iako smo tako spasili projekciju jer su samo radi nas upalili film, moram priznati kako je to u meni stvorilo podijeljene osjećaje. No, o tome jednom drugom prilikom.

No Mataras je film kojeg potpisuje redatelj David Victoria, relativno neiskusan filmaš koji u svojoj filmografiji ima još samo jedan dugometražni film naziva “The Pact”. Ne znam da li ste i vi to primijetili, ali nekako mi se čini kako ti mladi i neiskusni režiseri imaju veća filmofilska muda od ovih iskusnjara, pa na tom tragu ne treba čuditi što je i s ovim filmom ta teza itekako potvrđena. Iskustvom se ne mogu ni pohvaliti ni većina glumaca u samom filmu. Dobro, glavni protagonist Mario Casas je relativno poznat europski glumac, kojeg je šira publika zamijetila u jako dobrom filmu ‘ The Invisible Guest’. Ostatak glumačke ekipe, poput Milene Smit u ulozi Mile, gotovo pa da nema(ju) glumačkog iskustva, ali to se, baš kao u slučaju samog redatelja, nije uopće primijetilo.

Iskreno, o filmu prije gledanja nisam znao ništa, i to je bio pun pogodak. Znam da se većina filmofila ponaša prema trailerima poput trave koju treba popušiti prije nego se konzumira droga, pardon film. Međutim, ponekad je ipak dobro preskočiti to pušenje i krenuti odmah na pravu stvar. Bude kudikamo moćnije i jače iskustvo. Ovaj film je svakako dokaz da je tome tako. Kako nisam ni sam znao ništa o filmu, bilo bi šupački od mene da i vama bilo šta kažem, barem kada je u pitanju sama radnja. To od mene nećete dobiti, tako da se možete opustiti, jer spoilera neće biti.

Film u prvih pola sata zapravo djeluje dosta misteriozno, na momente čak i dosadno. Međutim, to dosadno nije slučajno, jer ta dosada je zapravo slika karaktera, ali i života glavnog lika. ‘Ti si dosadan’ – dobaciti će mu u jednoj zgodi misteriozna i sexy cura, koja će mu u tom trenutku promijeniti ne samo noć, nego i život. Zanimljivo je zaista kako nam samo jedan trenutak, jedno poznanstvo, može iz temelja promijeniti sve. Ta jedna sekunda u kojem će nam netko reći ono obično ‘Bok’, može postati vječnost koja traje i traje, te kojoj se, ma koliko god mi to htjeli, nikako ne nazire kraj. Gotovo zvuči zastrašujuće kako taj mali, obični ‘Bok’ može imati toliko razornu moć na naše živote. Naravno, nekad ta razornost može imati i pozitivne učinke, ali što ako dođe do kontraefekta, kao što je to bio slučaj sa protagonistom ovog filma?

No Mataras je film koji se vrlo lako mogao prevesti kao “noć za preživljavanje”, jer on to uistinu jest. Cijela jedna noć je svedena na puko preživljavanje, stoga bi je se moglo i gledati kao metaforu života. Spomenuo sam prethodno kako film u početku djeluje ‘dosadno’, sve dok se ne dogodi jedan opasni, divlji i uznemirujući susret. U tom trenutku ne dolazi samo do promjene tona samog filma, već i karaktera glavnog lika. Naime, ono što je bilo dosadno i monotono, odjednom postaje uzbudljivo i opasno.

Fascinantna je ta promjena ritma samog filma, baš kao i poveznica s karakterizacijom lika. Mario Casas u ulozi Dania je u tom pogledu napravio odličnu transformaciju, te ga je gotovo uznemirujuće gledati u samom tom procesu. Čak i kada nam se neke njegove odluke, odnosno izbori u datom trenutku čine nelogičnima, mi ga opet pokušavamo shvatiti jer se sami zamišljamo u toj ili sličnoj situaciji. Kada je u pitanju lik Mile, a koju je također jako dobro odglumila glumački neiskusna Milena Smit, onda treba reći kako je to lik kojeg možemo promatrati kao vraga u ljudskom obliku. Davno su đavli prestali biti pojave od kojih bježimo kao Vladimir Šeks od Pipija, već su to pojavnosti koje su privlačne, zgodne i jebeno sexy. Takva je i Mila, ali koliko god sexy i fizički privlačna bila, toliko je i mentalno opasna, a to je kombinacija koja je opasna poput najrazornije moguće bombe.

Privrženost glavnom liku još je više pojačana zahvaljujući stilu snimanja samog filma. Naime, kamera filma većinom je fokusirana na leđa protagonista, stvarajući tako ugođaj kao da gledamo film u prvom licu. Vrlo lako se povezati s osobom koja je u suštini dobra, neiskvarena, te koju je samo jedan običan susret natjerao da se sukobi ne samo sa samim sobom, već da uđe u ring na gostujućem terenu u kojem pliva kao osoba koja u životu mora vidjela nije. To njegovo more je hladno, nimalo ugodno i on se u njemu utapa, bez mogućnosti da bilo koga pozove upomoć.

Režija filma neodoljivo podsjeća na neku vrstu kombinacije između “Neonskog demona” i “Drivea”. Obzirom da oba ta filma obožavam, nije nikakvo čudo da mi se i ovaj film svidio. Još ako tu dodamo Noeovsku dozu soundtracka, onda dobijemo kombinaciju koja najbolje opisuje film – ples sa sexy vragom. No, nije li to zapravo život? Samo je pitanje koliko smo vrsni plesači i da li će nam na kraju ocjena za taj ples biti prolazna, ili ćemo možda ipak morati otići na popravni. I taman kada pomislimo kada je priča, odnosno neko poglavlje gotovo, dogodi se neki neočekivani preokret i izazov s kojim se moramo suočiti. Kako u ovom filmu, tako i u životu. Tu nema neke suštinske razlike.

No Mataras je klaustrofobičan, uznemirujuć i napet film do samog kraja. Klimaks filma, pak, zahtjeva posebnu analizu, jer završni kadar je nešto na što nikako nećete, niti možete ostati ravnodušni. Ako bih bio toliko hrabar, onda bih je mogao usporediti s krajem filma Skrivena ljubav, gdje je Timothee Chalamet ostvario možda jednu od najimpresivnijih glumačkih izvedbi ikad viđenih na filmu. Naravno, ova Maria Casasa ni izbliza nije u tom rangu, ali je svejedno dojmljiva i zaslužuje aplauz. Glumiti licem, bez izgovorene riječi nije nimalo lagano. Završnica filma je na neki način opis svega onoga što smo i mi sami osjećali tijekom cijelog gledanja filma. Redatelj stavlja fokus na krupni plan osjećaja, jer lice u tom trenutku i jest osjećaj. Patnja, bol, uznemirenost, tuga, ali bez osjećaja nade, već samo rađanje gubitka bilo kakve vjere u optimizam sutrašnjice. I upravo me zbog toga ovaj film toliko uznemirio, jer koliko god živjeli u skladu s moralom ili nekim društvenim normama, nikad ne znaš kada te taj isti život može mučki udarit s leđa, poput nekakvog kometa kojeg nitko ne može zaustaviti. Samo što taj komet udara u vas, odnosno vaš život. Goreg horora od toga, teško da možete zamisliti.