McQueen

Sjećam se kako sam odmah nakon gledanja dokumentarca McQueen, u 3 sata ujutro pisao osvrt na film. A kada se tako nešto dogodi, onda to može samo značiti da je taj isti film toliko djelovao na mene, da jednostavno nisam mogao prestati razmišljati o njemu, pa sam tako u te kasne sate odlučio napisati par rečenica o tome. Kako mi je taj dokumentarac zbilja osvojio srce, onda ću podijeliti sa vama dojmove koje sam tada napisao…. Postoje tako neki filmovi koji vam se odmah zavuku pod kožu, te vas ubace u neka razmišljanja i izazovu kod vas emocije koje mogu biti posljedica samo nečeg velikog i posebnog.

Film o kojem pričam zove se “McQueen”, odnosno dokumentarac snimljen o životu “Kubricka modnog svijeta” – Alexanderu McQueenu. “Moj život je poput vlaka smrti. Prepun uspona i padova, dok ja samo želim sići sa njega.” Ovaj citat je zapravo najbolji sažetak onoga što je McQueen kao osoba, ali i kao umjetnik zapravo bio. Kod njega nije bilo uopće skrivanja, jer baš kako je jednom prilikom rekao – ako me želiš upoznati kakav sam kao osoba, samo pogledaj moje radove. I to je prava istina o ovom modnom genijalcu, jer za razliku od mnogih, on nikad nije skrivao što je i tko je. Međutim, način na koji je on to radio, učinio ga je originalnim, posebnim, drugačijim, te na kraju krajeva i besmrtnim. Ono zbog čega je on zaslužio sve ove epitete, leži u tome što je on kroz svoj rad zapravo izveo “striptiz svoje duše” pred svima nama. Svaka njegova revija bila je poput javne ispovijedi koju su pratile bujice osjećaja koju je osjećao u tom trenutku.

Iako nisam neki veliki poznavatelj mode, a to zapravo i ne morate biti da biste pogledali ovaj film, moram priznati da sam u dosta trenutaka prilikom gledanja u kinu imao osjećaj kao da sam u nekim trenutcima “Lee” osobno. Ne zato što sam si umislio da sam neki genijalac poput njega, već što je u nekim scenama on bio jedan od nas, običan čovjek sa svim manama i vrlinama. U tim trenucima najveće ranjivosti, zapravo sam u njemu vidio samoga sebe. Osobno su mi najemotivniji momenti filma bili upravo te scene kada on priča o svojim unutrašnjim demonima i borbama.

Upravo sam u tim trenucima, samo jednim pogledom na svoju ljepšu polovicu u kinu, zapravo shvatio koliko sam sretan čovjek. Zašto? Pa zato jer je upravo McQueen, bez obzira na slavu i novac, bio duboko nesretan čovjek koji jednostavno nije imao uz sebe nekoga tko će ga razumjeti onda kada je najranjiviji. Da, imao je majku i najbolju prijateljicu, koje je nažalost oboje izgubio i nakon čijih je smrti jednostavno shvatio da ga ništa što bi radio u budućnosti ne bi činilo sretnim, što je nažalost i dovelo do njegovog samoubojstva. Mi ljudi dosta stvari u životu uzimamo zdravo za gotovo, a mene je upravo ovaj film iznova podsjetio da sve nebitnosti moraju postati upravo ono što one jesu – nebitne.

A što je bitno? Bitni su ljudi koji su uz vas kad vam je teško, koji su vam podrška, koji će vam uvijek znati uputiti pravu riječ, pogotovo onda kad vam je to najviše potrebno. To su ljudi kojima svaki dan morate reći da ih volite i toga se nikad nemojte sramiti jer vas to ne čini slabićima, već upravo suprotno, čini vas jačim i bogatijim ljudima. Što je više imao novaca, to je bio sve nesretniji – reci će jedna od prijateljica Alexandera McQueena. Nemojte me krivo shvatiti, novac je nužno zlo koje nam je potrebno, ali zaludu sav novac svijeta ako nemate zadovoljstvo u sebi, odnosno nekoga tko će taj nemir pretvoriti u mir.

Meni je bilo jako tužno za vidjeti tako jednog genijalca kako je sa jedne strane totalno samouvjeren, dok radi ono što voli te prema čemu dijeli strast, dok se u isto vrijeme pretvorio u sasvim drugu osobu u periodu kad se borio sam sa (unutarnjim) sobom. Ali baš kako sam rekao, tu svoju borbu, ta svoja stanja, najbolje je prikazao kroz svoj rad i upravo mu je taj rad bio najbolje oružje u borbi sa tim stanjima.

“Kada pogledate moju reviju, onda prvenstveno želim da nešto osjećate, bilo to oduševljenje ili gađenje, uopće nije bitno.”

Najgora stvar za svakog umjetnika koja mu može desiti je ravnodušnost. Osjećaji su najbitniji. A on ih je itekako uspio prenijeti na publiku. Smatram da je to isključivo bilo zbog toga što je radio ono što je najviše volio i to se jednostavno osjeti. Ljudi nisu budale, te ih ne možeš na duge staze prevariti. To se može primijeniti i na današnja društvena područja kada nažalost većina ljudi, bez obzira čime se bavili, tu strast i žar u očima dok nešto rade, jednostavno nažalost nemaju. I baš zato su ljudi poput McQueena bili posebni.

“Svi smo mi potrošna roba. Svi smo zamjenjivi jer smo baš to – potrošni.”

Dragi Lee, nadam se da mi nećeš zamjeriti što se u ovome neću složiti u potpunosti sa tobom. Zato ću za ovu priliku samo spomenuti jedan meni dragi filmski citat iz još draže trilogije “Before” koji kaže: – Svi smo mi različiti kao osobe, te se u nikoga ne možete zaljubiti na isti način. Jer svatko od nas ima nešto drugačije što ga čini posebnim”. Alexander McQueen je najbolji dokaz da je tome tako.