Stan 32

Iako mi često zna ići na živce razmišljanje filmskih snobova koji kad hvale jednu kinematografiju (europsku, azijsku itd), nemilosrdno gaze po onog najboljoj (američkoj), moram priznati kako europski filmovi, pogotovo filmovi horor žanra, nimalo ne zaostaju za onima preko velike bare. Ali to ne znači da treba pljuvati prema onim američkim, ali to je jedna druga, puno šira tema. Kako sam zajedno sa svojom djevojkom veliki fan hororaca, moram reći kako smo uvijek komentirali kako je prava šteta da u kinima nema više onih sa europskom adresom, pogotovo onih iz Španjolske, čija kinematografija sad već po pravilu izbacuje neke zbilja odlične naslove vrijedne svake pažnje. Nažalost, dosta njih je bilo nemoguće pogledati u kinu, tako da možete misliti koliko je veliko i ugodno bilo naše iznenađenje kada smo vidjeli prošli vikend jedan španjolski horor na redovnom kino repertoaru.

Riječ je o filmu Stan 32 ili u originalu Malasana 32, redatelja Alberta Pinta kojemu je ovo tek drugi dugometražni film u karijeri. Sam pogled na radnju samog filma ne otkriva ništa posebno i drugačije. Tipična žanrovska priča u kojoj pratimo obitelj koja se preseli u novi stan želeći započeti novi život. Na prvu ništa novo i posebno, tako da vam mogu reći da uoči samog gledanja niti ja, baš kao ni moja filmofilka nismo imali sada neka pretjerana očekivanja od filma.

Naš prošli kino vikend bio je obilježen horor maratonom za pamćenje, tako da smo nakon gledanja hororca “Igra strave”, a koji nam je bio peti horor tog vikenda, bili lagano spremni za ići kući. Bilo je već relativno kasno, a trebalo se i ustati sutra rano ujutro na posao. Ali kako kinofilima njihove droge zvane filmovi nikada dosta, odlučili smo iz Cinestara pješke, onako već pomalo umorni, zapičiti do Cineplexxa u kojem se prikazivao taj film u najkasnijem terminu. Nije bilo pretjerano puno gužve, svega desetak ljudi, što nam je i odgovaralo jer nismo htjeli da nam nakon cijelog dana još neka balavurdija uništi gledanje filma. Srećom, to se nije dogodilo i još je k tome film bio prikazan u njihovoj najvećoj dvorani, tako da su svi preduvjeti za jedno lipo kino iskustvo bili ispunjeni.

Sjećate se umora o kojem sam vam gore pisao? Sve je to nestalo samom pojavom prvog kadra filma. Nema nikakve šanse da ću taj prizor ikada zaboraviti. Ali znate što je najjače? Kada bih vam sada pokazao na slici taj kadar, siguran sam da bi mi mnogi od vas rekli da sam obična pi*kica i da tu nema baš ništa strašno. Vjerojatno biste bili u pravu, jer slika kadra obične zgrade teško da bi nekome izazivala jezu, ali kada taj prizor gledate u filmu, uz jeza ton i atmosferu koju ta zgrada diše, onda je osjećaj puno drugačiji i jezovitiji. Zgrada u filmu nije samo prizor neke građevine, ona je u punom smislu te riječi jedan od likova filma. Upravo smo je takvom i mi doživjeli, a vjerujem kako je upravo i to bila namjera redatelja, jer upravo taj prizor sa početka filma je često ponavljao kako bi film išao prema svom kraju. Na taj način on tom “liku” kroz fasadu daje lice i naličje. Fasada je u tom smislu obična maska, a kada se ta maska skine, onda dolazimo do prave prirode onoga što taj “lik” zaista u sebi krije.

Ono što bih posebno htio naglasiti kod ovog filma svakako su jump scare scene. Naravno, gotovo svaki horor ih ima, tako da ni ovaj nije iznimka. Međutim, za razliku od brojnih drugih horora, redatelj Pinto jump scare scene koristi na puno pametniji i inteligentniji način. Znam da mnogima od vas te scene već polako počinju ići na živce, pogotovo je iritantan onaj trenutak kada se dogode, pa kad počne ona glasna glazba koja probija uši. Pinto je ovdje puno mudriji, jer on glazbu ne koristi samo u trenutku kada se taj jump scare dogodi, već on napetost gradi puno prije koristeći glazbu kao što to radi borac prilikom ulaska u ring, tako da vas priprema na nešto što vi znate da će se dogoditi, samo ne znate kada će se “borba” završiti. Isto tako, on se ne oslanja isključivo na faktor jump straha, već to koristi u svrhu priče u koju se takve scene jako dobro uklapaju. I tu dolazi do izražaja kino iskustvo gledanja ovog filma, jer nema nikakve dvojbe da je i to bio važan faktor radi kojeg je ovaj film ostavio tako dobar utisak na mene i djevojku. I onda će se naći netko tko će ovaj film pogledati na mobitelu, pa će reći kako ne valja ništa. Kino djeco moja, samo vam kino može u potpunosti pružiti potpuni užitak filma, ništa drugo.

Stan 32 ima jednu jako bitnu stavku, a koja mi se posebno svidjela. Naime, nisu samo pojedini likovi jeza, već i ono što ih okružuje, stvari, predmeti pa i samo mjesto u kojem se nalaze. U tom smislu sam i spomenuo zgradu koji se zaista može promatrati kao glavni sporedni lik u filmu. Kada sam već spomenuo sporedne likove, onda moram definitivno izdvojiti genijalnog Javiera Boteta. Žalosno je da njegovo ime vjerojatno nije poznato većini filmofila, baš kao i njegov lik i (ne)djelo jer je prvenstveno poznat po čudovišnih uloga čije lice i naličje ne vidimo u potpunosti, ali kojih se itekako bojimo. Njegova pojavnost u filmu vežemo uz efekte koji su u ovom filmu svedeni na minimum, i to ponajviše kroz kratkotrajni prikaz takvih kadrova, što u velikoj mjeri ima jednako velik utjecaj na gledatelje, nego što bi to bio slučaj da je redatelj na njih stavio duži i veći fokus. Tko su čudovišta u filmu redatelj ostavlja gledateljima da prosude, i to čini kroz prikaz obiteljskih odnosa, ali to radi na opet drugačiji način. Naime, on ne koristi prikaz općenitih obiteljskih odnosa, već nas upoznaje sa svakim likom pojedinačno, ostavljajući nam tako dovoljno vremena da ih upoznamo, odnosno daje nam prostor da pokušamo razumjeti njihove postupke i odluke. Isto tako, jako su dobro prikazane i posljedice takvih odnosa, što je također vidljivo kada dođe do samog klimaksa filma.

Scenarij filma su potpisala čak četvorica scenarista, što u većini slučajeva kao rezultat može dati dosta konfuzan i kompliciran film, ali ne i kada je u pitanju Stan 32. Mislim da mu je u velikoj mjeri pomogla i sama atmosfera filma koja uvelike prati tu radnju. Tu posebno treba pohvaliti kinematografiju samog filma, gdje je redatelj korištenjem prirodnog svjetla posebno stavio naglasak na likove. To se najviše osjeti kada film poprimi mračan ton, kada vi i dalje možete vidjeti emocije likova koje često znaju biti sakrivene u neprirodnom mračnom tonu. Lokacija filma nije mogla biti bolje pogođena, jer to je mjesto u kojem bi se većina nas osjećala ugodno. Upravo zbog ugodnosti mjesta neugodnost samog filma udara tim jače i žešće.

Redatelj također stavlja fokus na određeni predmet, čija se pojavnost najčešće veže uz nešto loše, ali i koji nam pomaže da shvatimo ono što se događa i ono što će se tek dogoditi, posebno kada dođe to otkrića na kraju. Tada mnoge stvari sjednu na svoje mjesto i mnogi postupci kojima smo svjedočili ranije u filmu, u potpunosti dobivaju svoj smisao i svrhu. Spomenuo sam glazbu filma u kontekstu jump scare scena, ali jednako je moćan i zvuk, posebno kada film gledate u kinu. Pa tako scene u kojima likovi rade obične radnje, često budu ozvučene na jedan jezovito uvrnut način što vam gledanje čini posebno neugodnim, ali na onaj ugodan hororsko filmičan način, ako me razumijete. Glumci u filmu su jako dobro, posebno mlada Begona Vargas čija je uloga dosta simbolična u smislu pritiska koji danas imaju mlađe generacije, odnosno na način na koji međusobni obiteljski odnosi utječu ne samo na njih, nego i na ljude koji ih okružuju. Ni ostatak glumačke ekipe ne zaostaje za mladom Vargasicom, tako da su se svi u potpunosti jako dobro sa svojom izvedbama uklopili u ton, radnju i atmosferu filma.

Stan 32 je svakako film koji vas neće ostaviti ravnodušnima, pogotovo ako prije samog gledanja uđete u kino bez ikakvog saznanja o samoj radnji, jer što manje znate, to će vam dojam biti tim veći. I sad se opet vraćam na početak moje recenzije o filmskim snobovima koji veličanjem europske kinematografije na jako ružan način pljuju po onoj američkoj. Evo, sad imate dokaz to pokazati odlaskom u kino na jedan europski film koji je zaista vrijedan gledanja, a koji se ne može baš često naći na redovnom kino repertoaru. Naravno da se to neće desiti, što dokazuje i (ne)gledanost ovog filma. Ali zato će svim onim filmofilima koji istinski uživaju u svim kinematografijama svijeta, ovaj film zaista doći kao kec na desetku.

https://www.youtube.com/watch?v=TdhAMWX0ok4