Little Joe

Kada se pojavila ova rečenica u filmu “Mali Joe’, a kojeg možete pogledati u našim kinima, na trenutak sam se prepao, misleći da su nam u kinu umjesto filma pustili presicu Nacionalnog stožera civilne zaštite. Srećom, bio je to samo ‘blitzkrieg’ koji se pokazao puno bezbolniji od onog stvarnog, realnog. Nažalost, došlo je vrijeme kada i na neke filmove, a koji nisu imali tu namjeru, niti im je to ikada bila poanta, gledamo sasvim drugačijim očima, nego što bismo ih inače gledali. Gotovo sve što čitamo, gledamo i slušamo kao da ima neki čudan odsjaj novog (ne)normalnog. Osjećaš se kao da ti treba dobar ne egzorcist, nego koronozist da bi uopće izbacio iz podsvijesti surovu realnost, pa čak i onda kada od nje želiš pobjeći na način da prigrliš neku umjetnost, bilo da se radi o onoj filmskoj ili pak nekoj drugoj. Pa ipak, umjetnost je uvijek bila i ostala prejak protivnik bilo kakvom režimu, bolesti ili pandemiji, iako se sve to može staviti pod isto zlo, tako da sam vrlo brzo okrenuo prekidač i pokušao doživjeti ovaj film na onaj način na koji je to redateljica, vjerujem, i željela.

“Mali Joe” je film kojeg je režirala Jessica Hausner, relativno nepoznato ime većini filmofila, što je zapravo prava šteta jer ona u svojoj filmografiji već ima film koji je svakako vrijedan vaše pažnje. Radi se o filmu Lourdes, do pojave ovog filma meni njen najbolji i najdraži film. Ne samo zato jer u njemu glumi moja miljenica Lea Seydoux, već naprosto zato što je to film koji je stilski jako dobro snimljen, napisan, režiran i odglumljen. U tom pogledu valja promatrati i film “Mali Joe”, gdje je vidljivo kako redateljica i dalje ne odstupa od svog stilskog rada, što je zapravo odlična vijest, jer njen (filmofilski) stil itekako ima stila. “Mali Joe” je film kojeg bi se moglo promatrati kao nekakav klimavi tronožac. Kada kažem klimavi, onda to većinom uz sebe nosi nekakav loš epitet, jer biti klimav znači biti nestabilan, posebno ako se to odnosi na neku ljudsku osobinu jer nažalost postoje i klimavi ljudi. Međutim, kada metaforu klimavog tronošca prebacimo na ovaj film, onda je upravo ta klimavost zapravo njegova najveća stabilnost.

Naime, tronožac ovog filma stvaraju žanrovi kojima se igra redateljica. Svo troje imaju svoje ime, a to su redom sci-fi, horor i komedija. Dok sam sjedio na tom nestabilnom tronošcu, nekako sam se najneugodnije osjećao kada je “nožica” prevagnula na horor. Pokušavao sam se prebaciti na ostali dvojac, ali kurbin sin horor nikako mi nije dao mira, te mi je nelagodnim zvukom, kao da noktima stružete po školskoj ploči, stvarao osjećaj neopisive klaustrofobije. Imao sam osjećaj kao da su me poput Gilde iz one sapunjare “Uvijek ću te voljeti” živog zakopali u lijes i da me ne puštaju. Kada je u pitanju komedija, ona je zapravo prividna, kao što su prividni i likovi. Ona nas samo na trenutak čini sretnima, baš poput cvijeta u filmu kojeg udahneš. Udah komedije zapravo nije ništa drugo nego obmana, ali jedna ugodna obmana koja je sve suprotno od onoga što realnost zapravo jest. Ništa čudno, jer najveća vrlina obmane upravo je u obmani.

Sci – fi elementi su također prisutni, ali sama činjenica da se u kontekstu vremena u kojem se gleda ovaj film, upravo taj sci – fi čini poput vijesti na dnevniku, što stvara onaj treći krak tronošca, odnosno horor koji je najneugodniji. Zapravo, taj horor je samo sugestivan, on se nikada ne dogodi na način na koji vi zamišljate da će se dogoditi. On je prisutan isključivo kroz odnose koji ne djeluju normalno i to je njegova najveća prednost. Kada su u pitanju ovakvi filmovi, onda je o njima najbolje ne znati ništa ili vrlo malo prije samog gledanja. Ja sam iskreno pogledao samo trailer, i to mi je bilo sasvim dovoljno da se zainteresiram za film jer nije odavao ništa previše, tek onoliko da me natjera da odem u kino i kupim kartu. Bio je to zapravo pun pogodak, jer većinom kad uđeš u kino smanjenih očekivanja, dobiješ ono o čemu dugo razmišljaš, a ovaj film je upravo takav.

Iako sam na početku spomenuo kako se na film gleda drugačije u kontekstu pandemije i vremena u kojem živimo, to nikako ne znači da ovaj film ne bi bio jednako tako uvjerljiv i da nije takva situacija današnjeg vremena. Dapače, mislim kako bi ga bilo pogrešno i loše gledati samo u tom kontekstu jer on to u suštini i nije. Druga je stvar što smo to mi stvorili od njega u svojim glavama, baš kao što to radimo i sa svojim vlastitim osobnostima i postupcima. Film je u svojoj jezgri film koji progovara o puno širim temama, a koje su realno puno pogubnije i opasnije od korone. Ne znam da li ste znali, ali po procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, postoji bolest koja će u budućnosti odnijeti više ljudskih života od raka i tumora. Radi se, pogađate, o depresiji. Nažalost, pričati o tome je i dalje velika stigma i to je veliki problem, pogotovo što se broj ljudi koji si oduzimaju živote upravo radi depresije, povećava iz sata u sat. To više nije pitanje dana, mjeseca ili godine, već se doslovno radi o satima, minutama, sekundama.

Depresija u filmu nije nigdje izravno spomenuta, ali se itekako može osjetiti ne samo u kontekstu radnje, već i u doslovnom smislu. Cijeli film diše neku vrstu depresije, pa čak i u trenucima kada su likovi sretni i zadovoljni, to ne izgleda prirodno, već onako vještački, umjetno stvoreno. Tu se otvaraju onda razna pitanja – što je zapravo sreća? Što nas uostalom čini sretnima? Tko smo zapravo mi? I na koncu konca, da li smo mi svjesni sebe na način na koji su nas svjesni drugi ljudi. Koliko se mi međusobno poznajemo, a pod tim međusobno mislim na nas kao fizičku i karakternu pojavnost? Sve su to pitanja koja otvara i postavlja ovaj film. Upotreba, odnosno korištenje cvijeta kao metaforu promjene raspoloženja u tom je smislu bio pun pogodak. Vi zapravo tijekom cijelog gledanja filma imate promjene koje se reflektiraju ne samo na raspoloženje glavnih aktera filma, nego i vas samih.

Zanimljivo je također promatrati ne samo koliku opasnost jedna institucija može predstavljati prema pojedincu, već i koliko čovjek kao takav može biti prijetnja nekom drugom čovjeku. Danas je to možda izraženije nego ikada prije. Ljudi su izgubili svaku empatiju prema drugoj osobi, pa je tako problem staviti jebenu masku na par minuta, čak i ako te netko lijepo zamoli jer ima bolesnog člana obitelji za kojeg se brine. I još će se, što je također nevjerojatno, ta ista bešćutan osoba tom istom bešćutnosti bez imalo srama hvaliti. To je taj svijet koji mi živimo, i to je nažalost davno prestao biti ‘samo film’. Film također postavlja pitanja što to znači biti emotivni pojedinac, odnosno da li su naši osjećaji stvoreni nekom vanjskom manipulacijom na koju ne možemo utjecati, ili smo mi sami na neki način ti manipulatori? Upravo se tu rađa sukob između stvarnih i onih umjetnih osjećaja. Problem nastaje kada mi sami izgubimo sposobnost razlikovanja koji je koji. No, nije li zapravo svaki osjećaj neka vrsta manipulacije od strane nekoga ili nečega? U svemu tome se vrlo lako pogubiti, jer se stvaraju pitanja gdje je depresija stvarna, a gdje je lažna. Kod osjećaja sreće se ne postavljaju takva pitanja jer ‘ dok god nas nešto čini sretnim, što imamo ne voljet’, pa makar ta sreća bila umjetno stvorena.

Zanimljiv je i način na koji je snimljen ovaj film i to ponajviše u pogledu rada kamere koja na neki način rijeci mijenja sa onim vizualnim. Ako bolje budete gledali film, primijetit ćete jako duge kadrove koji su samo na prvi pogled fokusirani na likove koji se u tom trenutku nalaze u kadru. Međutim, do iznenađenja dolazi kada redateljica tom istom kamerom doslovno prolazi pored tih istih likova kao da ih nema, kao da ne postoje. Savršen prikaz stanja u kojem možeš biti prisutan fizički, ali si mentalno negdje drugdje. Ton filma je također indikativan jer djeluje sterilno, što je u savršenoj simbiozi sa karakterom samih likova. Oni nisu jedni od onih koje ćete zavoljeti, jer odmah u startu djeluju hladno, kao da su odsutni od samih sebe.

Redateljica tonove pojačava simboličnom upotrebom boja, pa tako imate nijanse tamno zelene, svjetlo plave u kombinaciji sa ljubičastom i crvenom. Sav taj spektar stvara osjećaj kao da gledate film Wesa Andersona. Taj odmak od jezgre sterilnost ne bi bio loš, da na neki način baš te boje ne predstavljaju nešto što će se dogoditi, iako ne znate što je to što dolazi, već samo imate osjećaj da je to nešto loše. Toplinu je, čak i u toplini boja, jako teško pronaći. Posebno je zanimljivo slušati ovaj film, jer na neki način ovo i jest film koji se sluša i to ne samo kroz zvuk koji stvara atmosferu. A ta atmosfera zna biti statična, ali upravo u toj svojoj statičnosti stvara realističan horor koji nam se svima događao, koji se događa ili će se pak tek dogoditi. Tišina u filmu zapravo je zvuk nečega glasnog, nečega što dolazi. To glasno, nama je zapravo zvuči poput pjevušenja, ali sa osjećajem kao da slušamo koncert Metallice u prvim redovima.

Glumačke izvedbe filma zaslužuju sve moguće pohvale, posebno kada je u pitanju glavna glumica Emily Beecham. Nije nikakvo čudo što je u Cannesu nagrađena nagradom za najbolju glavnu žensku ulogu jer je to definitivno zaslužila. Njen lik u filmu je totalno netipičan, zapravo je u dobrom dijelu statičan, ali stvaranje cvijeta za koji brine paralelno i u njoj stvara jednu vrstu osjećaja moći. Paradoksa radi, upravo će ta prividna moć razotkriti sve njene mane i vrline, baš kao i postupke koje će raditi ili koje je radila prema svojim bližnjima. U tom pogledu treba gledati i njen odnos sa sinom, a kojeg je u filmu jednako tako dobro portretirao Kit Connor. Njihov odnos je stavljen van okvira takozvanog ‘Edipovog kompleksa’ u kojem živi pravilo da dječak, bez obzira kakva majka bila, jednostavni mora biti više privržen njoj, nego ocu. Kroz to rušenje pravila, redateljica ruši i zidove koji predstavljaju sliku koju oni imaju međusobno, a taj zid je bogami nešto što mnoge odnose uništava, baš zato jer ga je teško srušiti.

Mali Joe je film koji će nažalost mnogima proći ispod radara, barem ako je suditi po kino posjećenosti filma. Nažalost. No, simptomatično je da je (ne)zainteresiranost publike za ovaj film, upravo ono što film zapravo predstavlja. Malo tko voli suočavanje sa samim sobom, pa upravo zbog toga mnogi i traže nešto što će ih učiniti sretnima. Pa čak i ako je riječ o običnom cvijetu, jer kako prigodno reče jedan lik u filmu – dok god nas čini sretnim, što imamo ne voljeti.