Marco – život u laži

Druga večer Festivala mediteranskog filma u Ljetnom kinu Bačvice bila je rezervirana za film “Marco”, redateljskog dvojca Aitora Arregija i Jona Garana. Film je temeljen na romanu Javiera Cercasa “El Impostor”, nevjerojatnoj istinitoj priči Enrica Marca, čovjeka koji je godinama živio laž, da je bio zatvorenik u nacističkom koncentracijskom logoru. Da stvar bude još luđa, Marco je postao predsjednik i glasnogovornik španjolskog udruženja žrtava Holokausta, “Amical de Mauthausen. Marco je desetljećima bio cijenjen zbog svog “životnog puta”, “hrabrosti” i “patnje”, sve do 2005. godine kada je povjesničar Benito Bermejo otkrio pravu istinu o Marcu.

Prvotno je ovaj film bio zamišljen kao dokumentarac koji je trebao biti snimljen još 2006. godine. Redatelji filma su sve dogovorili s Marcom, da bi u međuvremenu saznali kako je istovremeno radio dokumentarac s jednom drugom filmskom ekipom. Taj dokumentarac, “Ich bin Eric Marco”, snimljen je 2009. godine, no kako Marco nije bio zadovoljan načinom na koji je prikazan odlučio se ponovno javiti redateljskom dvojcu za snimanje novog filma. Naravno, bez bilo kakve isprike ili priznanja da ih je lagao, baš u stilu njegova lika i nedjela, mijenjajući stalno odgovore, miješajući stvari i stvarnost. Složenost njegovog lika zainteresirala je redatelje koji su čak i dio prethodno spomenutog dokumentarca stavili u svoj film, premijerno prikazanom prošle godine na Filmskom festivalu u Veneciji.

Bilo bi pogrešno misliti kako je ovo film samo o jednom čovjeku. Da, jedan lik je u središtu radnje filma, no ako mene pitate ovo je film o krajnosti, odnosno o tome koliko su daleko neki ljudi spremni ići da bi se osjećali poštovanim i da bi osjećali divljenje ljudi oko sebe. Ne trebamo ići daleko, takvi ljudi nas okružuju. Počevši od političara koji sebe doživljavaju kao Mesije, koji su uvjereni u svoju nadmoć, koji sve ostale gledaju s visoka i čiji je ego toliko velik da ne stane u prostranost mora. Kada se suoče sa stvarnošću i istinom, oni i dalje žive u svom vakuumu, uvjereni kako su oni u pravu i kako su svi ostali “nezahvalnici” i “lažljivci”, da citiramo Marca. Društvene mreže su također najbolji primjer. Na njima je sve preuveličano, svi se trude pokazati najbolju verziju sebe, iskrivljujući tako sliku stvarnosti. U tom smislu Marco je zapravo jedan od mnogih. Fascinacija njegovim likom je veća jer su mnogi željeli čuti njegove priče, pa čak i kada se saznala istina. No, redatelji ga ni u jednom trenutku ne osuđuju, tu presudu ostavljaju nama gledateljima.

Ono što je mene najviše fasciniralo u ovom filmu svakako je reakcija samog Marca nakon što se otkrila njegova priča. Umjesto da se sakrije od sramote u svoja četiri zida, što biste očekivali da će napraviti, on je išao razgovarati sa svim mogućim medijima, od novina, radija i televiziji, gdje god i kad je mogao. Sve to kako bi branio svojim argumentima i svojom istinom sve ono što je učinio. Jednostavno nije želio odustati od lika kojeg je stvorio, lika zahvaljujući kojem je izašao iz anonimnosti i kojim je fascinirao mnoge ljude. Ovaj film na neki način stvara treću sliku Enrica Marca.

Činjenice govore kako je oko 9000 Španjolaca internirano u nacističke koncentracijske logore tijekom Drugog svjetskog rata, a mnogi su tamo i umrli. Nakon rata, Francov režim, nikada nije davao važnost i bilo kakvo priznanje za preživjele. Jednostavno su izbrisali tu epizodu u povijesti. I dijelom je zahvaljujući upravo Marcu, odnosno njegovoj tvrdoglavosti i želji da se njegov glas čuje, Španjolska nakon Franca počela ispravljati tu nepravdu. Marco je bio prvi “deportirani” koji je govorio pred španjolskim zastupnicima, odnosno 60 godina nakon završetka rata. To je ujedno i jedna od najimpresivnijih scena u samom filmu.

Zanimljiva je kombinacija dokumentarnog pristupa i fikcije koju koriste redatelji u filmu, a što se najbolje oslikava u prvoj sceni koja prikazuje snimke dokumentaraca koji su prvotno željeli snimiti. Dakle, film o stvarnoj osobi u kojem se koristi dio fikcije. Toliko prigodno za lik Enrica Marca. U filmu se čak i spominje kultni klasik “Život je lijep”, redatelja Roberta Benignija, a kojeg Marco opisuje kao pretencioznu, pretjeranu i lažnu glupost. Metaforički, redatelji tako prenose karakter priče kroz lik. To je itekako važno jer je Marco, unatoč tome što je lagao, itekako pridonio da se priče stvarnih ljudi, čiji je identitet ukrao, uistinu čuju. Marco je u tom smislu fikcija, ali ono što je u osnovi toga je stvarnost i ona je itekako važna. Film dekonstruira protagonista istražujući taj odnos između laži i istine i onoga čemu svjedoči.

Meni se jako svidjelo što su redatelji uključili arhivske snimke u sam film, istovremeno probijajući “četvrti zid”, što se čini prigodno za uvjerljivost same priče za koju je bitno kako je ispričana a ne tko ju priča. Tako i sami pokušavamo razumjeti zašto je netko počeo lagati, koji su njegovi motivi. Marco je očito otkrio svoju sposobnost govorništva, a što je gledao kao svoju supermoć s kojom je privukao pažnju ljudi, njihovo divljenje. Zato je i stvorio tog novog Enrica Marca od kojeg se nije želio odvojiti čak i nakon što se istina otkrila. Film priča tu priču, ali istovremeno stvara novog Marca, stvarajući tako neku vrstu nove fikcije njegovog lika, čovjeka koji je napisao scenarij vlastitog života.

Ono što bi za neke mogla biti mana filma svakako je predvidljivost, no unatoč tome napetost življenja koju živi Marco s takvom ogromnom laži drži gledatelja na rubu sjedala sve dok istina ne izađe na vidjelo. Uvjerljivost se još više pojačava s impresivnim krupnim kadrovima glavnog lika, fotografijom koja osjeća tenzije, te glazbom. Međutim, Marco nam ne nudi neku pozadinski priču samog lika, tek se usput spomenu neke crtice iz njegova života, bez dodatnog objašnjena. Volio bih da se više dalo pažnje studiji njegovog lika kojom bi se još više moglo analizirati njegovo mentalno stane i neograničeni narcizam.

Pa ipak, čini se kako nam nije ni potrebna jer ovo u suštini i jest priča o laži koja je toliko dobro ispričana da bi bila prava šteta, barem ako se pita Marca, da se ne pretvori u carstvo istine. Svakako treba istaknuti izvrsnu izvedbu glavnog glumca Eduarda Fernandeza, trostrukog dobitnika nagrade Goya, koji svojom pojavnosti boja lice i naličje svog lika te doslovno nestaje u ulozi. Iako je on u samom fokusu, meni je za oko zapela i njegova supruga u izvedbi Nathalie Poza, možda i jedine osobe koja ga vidjela i doživjela mimo lika kojeg je stvorio za javnost. Uz odličnu glumačku postavu, svakako treba pohvaliti šminku i frizuru, a što je itekako bitno s obzirom na protok vremena koji pratimo u filmu.

“Marco” je film koji uspješno spaja fikciju i realnost, i to upravo kroz snagu i uvjerljivost priče za koju teško možete povjerovati da postoji. Jedan od onih o kojem razmišljate s nevjericom na licu uz misao kako je moguće da takvi ljudi uopće postoje. No, kad malo stanete sa svojim mislima, zapravo shvatite kako Marco u današnjem društvu nije više izuzetak već pravilo. Marco je samo ideal takvih pravila.