Odakle vjetar dolazi – pijesak mladenačkih snova

„Znaš li odakle vjetar dolazi? Na drugoj strani planeta, u pustinji vrlo sličnoj ovoj, nalaze se žene zvane urlikavce. Te žene urliču iz sveg glasa da probude vjetar.

Ponekad, kad baš jako puše, možemo čuti njihove urlike.“

Debitantski film redateljice Amel Guellaty, „Odakle vjetar dolazi“, sinoć je u Splitu otvorio punoljetni 18. Festival mediteranskog filma. Publika je u ispunjenom Ljetnom kino Bačvice mogla uživati u filmu koji je svoju premijeru imao početkom godine na prestižnom Sundanceu. Vizualna kulisa ljetnog kina (u)činila se kao savršena podloga za film u kojem se najviše može uživati upravo u predivnim kadrovima, tako da ta je ta međusobna nadopuna uistinu stvorila idealnu sliku početka filmskog ljeta.

U središtu radnje filma pratimo Alyssu (Eya Bellagha) i Mehdija (Slim Bacar), dvoje prijatelja koji žive na periferiji Tunisa. Oboje sanjaju o boljem životu i selidbi u Europu. Tračak nade im se pruži u trenutku kada Alyssa sazna za slikarsko natjecanje na koje planira prijaviti svog prijatelja Mehdija koji posjeduje umjetnički talent. Pobjednička slika je njihova viza prema boljem životu i ostvarivanju sna, pa tako dvoje prijatelja kreću na put prema otoku Djerbi gdje se održava natjecanje.

Ono što se mene najviše dojmilo kod ovog filma prije svega su njegovi predivni i očaravajući kadrovi. Imam dojam kako bi svaki od njih mogao ispričati neku svoju posebnu priču. Osjeti se koliko je redateljica dala pažnje preciznosti kadrova, a koji još više dobivaju na značenju kada uspijete prepoznati određene filmske reference koje su žanrovski prostrane jednako kao i krajolik uz koji se vozimo tijekom trajanja filma. Radnja filma u tom smislu savršeno odgovara filmu ceste kojeg redateljica ne vozi u tipičnom formatu, već mu daje maštu kroz likove, odnosno njihove misli, snove i želje. Mašta se na tom putovanju često sukobljava s realnošću, a što opet jako dobro pristaje uz slike kaosa samog Tunisa kojeg dvoje prijatelja žele napustiti.

„Znaš li odakle oblaci dolaze? Kad netko sanja, tanak trag dima mu izlazi iz ušiju, toliko tanak da je nevidljiv. U tom dimu su svi strahovi i nade osobe koja sanja.

Kad se pridruži dimu drugih snova, stvara oblak na nebu.“

Oblak na snove Alysse i Mehdija redateljica stvara kroz kadrove koji govore jednako, pa rekao bih i još snažnije nego sami dijalozi. Zanimljivo je kako su njih dvoje gotovo uvijek u istom kadru, osim kada su u nekoj raspravi. No, čak i kada su zajedno, dok se gledaju ili međusobno šale, vidimo neki detalj između njih koji ih povezuje, poput simbola njihove iskrene veze platonskog prijateljstva. Taj kaos koji ih okružuje, uz tu ljepotu njihovih karaktera, stvara najveću ljepotu filma. Kontrast redateljica koristi i kroz prikaz Tunisa kojeg na početku upoznajemo kroz šporke ulice, da bismo za vrijeme putovanja vidjeli i drugačiju, puno ljepšu sliku, a koja se tako na neki način uklapa u žanrovsku mješavinu nadrealnog i realnog.

„Znaš li što je ispod pijeska u središtu zemlje? Srce, isto kao i ljudsko, ali puno veće. Ono kuca. Kad god zakuca, zrno pijeska se pomakne. Kad god zakuca, rađa se val.“

Crvena, žuta i plava, boje koje dominiraju filmom, postaju poput magle kada prvi put ugledamo Mehdijev crno-bijeli crtež s kojim želi pobijediti na natjecanju. Ono što je za njega nada, za nas gledatelje predstavlja razliku između stvarnosti i mašte. Mašta je ključni motiv filma, a koja se prikazuje kao dodatak nadrealizmu, toliko da imate osjećaj kao da čitate roman Harukija Murakamija. Alyssina mašta djeluje poput neke vrste bijega, posebno su dojmljive scene na nebu i noćnom klubu. Ta međusobna inspiracija, između crteža i mašte likova, zapravo je dodatak hrani filma, a ta hrana je upravo prijateljstvo. Okolnosti koje ih guše kompenziraju upravo svojom maštom i iskrenim prijateljstom.

Na koncu ovo i jest film koji priča o prijateljstvu, bez bilo kakve seksualne napetosti. Platonska prijateljstva nisu baš često prikazana na filmu, tako da je bilo jako zanimljivo gledati tu povezanost između likova sa snažnom prijateljskom vezom i međusobnom maštom koja ih pokreće. Oboje su jako zanimljivi likovi i zato mi je šteta što ih možda malo više nismo karakterno upoznali. Alyssa je u svakom pogledu snažna, neovisna, slobodna, no ipak djevojka kojoj nedostaju snovi i baš zato želi napustiti Tunis. Njena bezbrižna sloboda ponekad je dovodi i u opasnost, a što redateljica prikazuje kroz konzervativnost društva u kojem živi. S druge strane Mehdi je istovremeno emotivan i realan lik. Čini mi se da upravo on koristi taj kontrast života i umjetnosti kako pobjegao iz surove realnosti. Njegova slika simbol je svega onoga s čime se mogu poistovjetiti svi mladi. Simbol pogleda koji je tužan, ušutkan, i koji se ne može izraziti, barem ne na način na koji želi.

„Vidiš li zvijezde? To su stijene raspršene na nebu.

Svaka zvijezda ima svjetionik i čuvara.

Svake noći čuvar svake zvijezde pali svoj svjetionik kako bi podsjetio ljude koliko su mali.“

Zvijezde ovog filma su mladi ljudi. Redateljica jako dobro koristi prikaz ljepote i energije mladih ljudi, autentično i svježe, tako da je ovo svakako film koji će vas natjerati da preispitate svoje životne ciljeve, ali na optimističan način. I to je ono što bih izdvojio kao njegovu najveću vrijednost. Film koji unatoč svim nedaćama, unatoč svom kaosu, nikada neće skrenuti sa sunčane strane životne ulice. Film koji sanja i čiji likovi ne prestaju sanjati. Jer, ako ne možemo sanjati, što nam preostaje.