“Oprost i sloboda u arapskom jeziku imaju isto značenje.”
Naučiti ćemo to od Mohamedoua Oulda Salhija, Mauritanca optuženog da je angažirao teroriste koji su sudjelovali u napadu na ‘tornjeve blizance’ u New Yorku 11.rujna 2001. Međutim, do slobode, pa samim tim i do oprosta, dugačak je put, a upravo na to putovanje nas vodi ova politička drama u režiji Kevina Macdonalda snimljenoj po istoimenoj knjizi koju je napisao upravo Mohamedou.
Mohamedou Salhi, Mauritanac koji se bori za slobodu nakon što je uhićen i zatvoren od strane američke vlade u zloglasni zatvor Guantanamo na Kubi gdje je bez ikakve optužnice proveo nekoliko godina, centralni je lik ovog filma. Mohamedoua glumi nikad bolji Tahar Rahim koji je za ovu ulogu sasvim zasluženo bio i nominiran za Zlatni Globus.
Nancy Hollander, njegova odvjetnica koju je odlično portretirala Jodie Foster, također je bila nominirana, ali i pozlaćena Zlatnim globusom. Beneditict Cumberbatch u ulozi tužitelja Stuarta Coucha kojemu je nastradao prijatelj u terorističkom napadu za koji je optužen Mohamedou, te Shailene Woodley kao pomoćnica braniteljice Nancy, tvore tako glumačko – životni zatvorski četverac u čijim će se ćelijama svatko boriti na različite načine. Ono što bih svakako izdvojio kao plus ovog filma u prvom je redu odluka redatelja da nam priču ispriča iz nekoliko drugačijih pogleda. U tom smislu vidimo ideale i emocije pojedinaca u međusobnom sukobu. Mnogo je tu ‘ulica’ u koje se ne želi ući , i to ne samo iz straha, već i zbog srama koji se osjeća u njenoj najtamnijoj strani.
Film počinje normalno, a kad kažem normalno, onda mislim na prikaz svakodnevnog življenja onih likova kojima će se ta normalnost pretvoriti u novo (ne)normalno. Tada se uloge u potpunosti mijenjaju, a ta promjena dolazi bez neke posebne najave, odnosno udara poput munje, i to na jednak način likove u filmu, ali i nas kao gledatelje. Kronologija filma je također jako bitna. Naime, redatelj koristeći flashbackove prošlosti u potpunosti ocrtava stanje duše u kojem se trenutno nalazi glavni lik.
On je zatvoren, ne samo u fizičkom, nego i u psihološkom smislu. Onaj fizički dio je nama vidljiv, i to je nešto što se ne može sakriti. Međutim, puno jače udara slika duše koja je u potpunosti isisana iz Mohameda. Ta slika u filmu je smanjena, tako da imate osjećaj kao da nestaje. Ona se guši, ona ne može disati. Baš kao i mi dok to gledamo, baš kao i Mohamedou dok to živi. Povratkom u prošlost se mijenja perspektiva gledanja ne samo na događaje, nego i na osobnost likova. To je jako važno, pogotovo u smislu borbe protiv predrasuda i suđenja bez suda, a čemu su mnogi ljudi, nažalost, skloni.
Gledanje ovog filma u meni je prije svega izazivalo gađenje. Teško je to uopće opisati, ali taj osjećaj neugode što si čovjek, odnosno sram radi postupaka nekih drugih ljudi, kao da je stvorilo oblak neugode koja me smočila do same kože. Iako mi kao promatrači nismo ništa loše napravili, nekako opet osjećaš grižnju savjesti, ali i straha da se tako nešto ne bi i tebi dogodilo. I u tome je poanta ovog filma, jer ovdje nije uopće fokus na tome da li je netko kriv ili ne, već na činjenici da svatko, ali baš svatko, zaslužuje pravično i pošteno suđenje. Bez iznimaka.
Da li je uopće važno da li je kriv ili ne – upravo to će reći odvjetnica Nancy (Jodie Foster) i zapravo na taj način pokazati svu svoju borbu, i to ne samo za Mohamedoua, već i za svaku osobu koja se nađe u sličnoj situaciji. Čak će se i ona suprotna strana, odnosno Stuart Couch (Beneditict Cumberbatch), također naći na istoj liniji borbe za pravdu, što će im nažalost donijeti mnoge probleme. Ta njihova međusobna ljubav prema pravu zapravo najbolje oslikava sve ono što oni predstavljaju – čast i poštenje, bez obzira na osobne emocije koje je teško zatomiti.
“Da, netko mora odgovarati, ali ne bilo tko.”
Nažalost, taj “bilo tko” bio je upravo Mohamedou. Način na koji je talentirani Tahar Rahim iznio ovu mučnu Odiseju jedne životne sudbine, zaslužuje sve moguće pohvale i biti ću baš razočaran ako za ovu ulogu ne dobije barem nominaciju za Oscara. Tahar je naprosto briljantan u svakoj sceni filma.
Meni su se, ipak, posebno urezali u pamćenje trenuci kada hoda u onom uskom “dvorištu” zatvora u kojem razgovara sa “nepoznatim zatvorenikom” kojeg ne može vidjeti, ali ga zato može itekako čuti. On je u tim razgovorima prikazao sve moguće ljudske emocije – od sreće preko ljutnje, pa sve do tuge. Iako ga nije mogao fizički vizualizirati, osim u jednom kratkom rezu, Mohamed je kroz te razgovore osjetio onu jednu stvar koja mu je postala poput strane riječi – razumijevanje.
Gledajući Mohamedovu sudbinu, ponekad niste sigurni je li živ ili mrtav, nikako jedno i drugo, baš kao da se nalazi u nekom pokusu poput Schrödingerove mačke. Tahar je liku dao ranjivost koja se može opipati, ali i snagu i instinkt za preživljavanje. Isto tako, sve te emocije koje izražava pogledom oslikavaju nadu i vjeru u bolje sutra. On je sam sebi bio dobar čovjek u lošim vremenima. Mohamedou je oprezan i skeptičan u komunikaciji sa ljudima, što je posebno vidljivo kada se upozna sa svojim odvjetnicama. U počeku je on nepovjerljiv, što je posebno razumljivo. Međutim, kako vrijeme odmiče, tako se i njihovi međusobni odnosi mijenjaju.
Tu bih istaknuo njegov pogled prema Teri ( Shailene Woodey) koja je cijelo vrijeme disala nevinost osobnosti. Kroz njenu nevinost on je prepoznao onu svoju koju mnogi nisu mogli, ali ni željeli vidjeti. Sporedni likovi u filmu su jako dobri, ali i bitni što je posebno važno. Oni na neki način predstavljaju sve nas, ljude koji se mogu naći u sistemu koji nas bilo kad može pojesti. Nešto slično je redatelj prikazao u svom drugom filmu “Posljednji škotski kralj”, ali tamo nismo imali toliko upečatljive ‘sporednjake’ kao ovdje. Jodie Foster je svakako tu odigrala maestralnu ulogu “bad ass” odvjetnice. Posebice mi se svidio trenutak kada dođe u zatvor i kada joj čuvar ponudi zaštitu za lice jer zatvorenici vole pljuvati odvjetnice. Odmah mi je pala na pamet scena iz filma “Kad jaganjci utihnu”, gdje je doživjela nešto slično, pa stoga nije ni čudno da je čuvaru uvalila ‘odjebando’. Kao da sam je mogao čuti – eh, mali, di si ti bio kad sam ja to prolazila sa puno većim njuškama.
Spomenuo sam kako redatelj na jako dobar i upečatljiv način koristi kronologiju događaja kroz koju se itekako možemo povezati sa likovima. Montaža filma je u tom smislu naprosto genijalna, posebice u trenucima kada likovi kroz tekst projektiraju u glavi torturu i mučenje kroz koju je prolazio Mohamed. Sjetilo me to na film “Noćne životinje’ kada Amy Adams kroz knjigu stvara slike u glavi onoga što čita. Brutalnost scena, odnosno taktike zastrašivanja, da bi se došlo do lažnih priznanja izaziva šok i gađenje. Foster i Benedict su u tim trenucima jezivih otkrića u svojim ponajboljim izdanjima, jer kroz pogled slikaju sram i ljutnju naslikane u Pollockovom stilu. Lokacije filma su također išle na ruku radnji filma jer su savršeno prikazivale ono što se kroz vizualno osjeća, posebno u onom smislu optimizma i zaljeva nade. Zaljev nade koji prodire u surovo kopno, i za koji vam je potrebna samo mala pukotina da biste njime uspjeli zaplivati.
The Mauritanian je brutalan, iskren i uznemirujuć film. Također sve pohvale idu za hrabrost da se ovakva priča uopće ispriča, jer svi znamo kako se osobne greške najteže pričaju. Ovo je film čije će vam svjetlo udarati ravno u zjenice, ali ne da vas zaslijepi nego da vam otvori oči. Njegova “glazba” vam neće biti ugodna za uši, jer taj zvuk će vas natjerati da se smrznete i čija će vas hladnoća podsjetiti da se toplina, ona ljudska i iskrena, itekako treba znati cijeniti. Mračan i mučan sa upečatljivim glumačkim izvedbama itekako je vrijedan vašeg odlaska u kino.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena