It Chapter Two

Ne postoje dobri prijatelji ili loši prijatelji- možda su oni naprosto prijatelji, ljudi koji ostaju uz tebe kad te boli i koji ti pomažu da se ne osjećaš tako osamljeno. Možda se za njih uvijek vrijedi bojati, nadati i živjeti. Možda vrijedi i umrijeti za njih, ako tako mora biti. Nema dobrih prijatelja. Nema loših prijatelja. Samo ljudi koje želiš, s kojima imaš potrebu biti; ljudi koji grade kuće u tvom srcu.” Ovaj prekrasan citat iz knjige “ONO” pisca Stephena Kinga zauvijek mi je ostao urezan u sjećanje, te mi je upravo ta misao bila vodič ne samo kroz tu knjigu, već i kroz život općenito. U ovim toliko životnim rečenicama zapravo se i krije smisao cijelog života svakog čovjeka. Prijatelji, ljubav, zajedništvo – što je bilo tko od nas bez toga? Što je između ostalog život bez toga? I zapravo u svemu tome leži najveća vrijednost ovog romana.

Kada se prije par godina pojavila vijest da bi ovaj popularni roman mogao doživjeti svoju filmsku ekranizaciju, puno je ljudi bilo skeptično oko toga. U tome su se nažalost najviše isticali oni kojima ni knjiga nije najbolje legla, te koji u njoj nisu uopće prepoznali njenu pravu vrijednost, već su je opisivali kao knjigu za bolesnike jer samo poremećene osobe mogu uživati u romanu u kojem tamo neki klaun ubija i jede malu djecu. Pa eto, ja sad bez problema kažem kako sa ponosom spadam u tu grupu “poremećenih i bolesnih osoba”. I vjerujte mi na riječ da bih uvijek izabrao biti u takvom društvu, nego u društvu onih kojima je priroda postavila granice i koji tako površno gledaju na stvari.

Nažalost, nije to samo slučaj kad je ova knjiga ili film u pitanju. Neke osobe jednostavno nisu sposobne zagrebati ispod površine, neovisno o čemu se radi. Takvi su ljudi zapravo jako siromašni, a da toga nisu ni svjesni. I pri tome ne mislim na materijalno siromašni, već na ONO puno bitnije siromaštvo – siromaštvo duhom. Naravno, uvijek se može raspravljati o tome kakva je knjiga ili kakav je film, te je logično da će se nekom svidjeti manje a nekome više, ali nazvati knjigu štivom za luđake, baš kao i film koji bi samo bolesnici išli gledati – e to je već nešto drugo. Srećom, takvi ipak spadaju u onu glasnu manjinu, dok smo svi mi koji smo odrasli uz ovaj roman, sa posebnim zanimanjem dočekali vijest kako se sprema filmska ekranizacija ovog kultnog romana ‘kralja’ Kinga.

Međutim, baš kao i kod mnogih filmskih ekranizacija popularnih knjiga, postojala je i u ovom slučaju  ona određena sumnja kako će to sve skupa izgledati. Puno je razloga zašto je tome bilo tako, a najveći se krio u činjenici da je ovaj roman već bio ekraniziran u vidu mini serije iz 1990.god. Upravo su kroz tu ekranizaciju odrasle mnoge generacije, te su na sam spomen Ono(ga) u glavi imali samo jedno ime -Tim Curry. Tim Curry je upravo ulogom klauna Pennywisea u navedenoj mini seriji ušao u krug onih glumaca na čiji se spomen odmah prisjetite samo jednog lika koji su ih obilježili.

Za Tima, dakle, nema dileme o kojem se liku i (ne)djelu radi. Njegov osmijeh , njegova pojava, te sama njegova izvedba ostati će zauvijek vjerni gost noćnih mora brojnih mališana, a bogami i odraslih. I baš kao što bismo danas teško mogli zamisliti nekoga drugoga u ulozi Rockya, Ramba ili Mad Maxa (ups, da ,pa to smo već vidjeli…moja greška), jednako tako je godinama bilo nemoguće bilo koga dugoga osim Carrya zamisliti u ulozi Pennywisea.

I to je nešto što mogu razumjeti. Ljudi se prečesto vežu uz likove uz koje su odrasli, bez obzira kakve ih uspomene vežu uz njih, tako da je to nešto što apsolutno nije čudno. Isto tako, dosta ljudi ima veliku odbojnost prema remakeovima, što mi sa druge strane nikako nije jasno. “Uništiti će mi original”- najjači je komentar protivnika remakeova. Ja to razmišljanje nikad nisam mogao razumjeti. Kako ti pobogu nešto može uništiti original? Pa sve da se snimi stotinu remakeova istog filma i da svi budu užasno negledljivi kao fotošopirane slike Marka Grubnića, original će jednako biti dobar i kvalitetan. Ista stvar je i sa filmom IT.

Kada su objavili da će se u ulozi Pennywisea naći mladi Bill Skarsgard hejterskim komentarima nije bilo kraja. “Ma šta će taj mulac”, “On je prelijep za tu ulogu”, “Koga taj može uplašiti?!” itd.

Sve to nije bilo bitno mladom Billu koji je pod redateljskom palicom Andresa Muschiettia začepio gubicu velikoj većini tih hejtera. Filmska ekranizacija romana IT iz 2017.god toliko je oduševila ne samo najveće Kingove fanove, već i samog Kinga, a koji nije baš poznat po tome da mu se sviđaju ekranizacije njegovih knjiga. Koliko je redatelj imao težak posao znaju svi oni koji su pročitali knjigu, jer toliko opisa i način na koji je King pisao Ono zaista je zahtijevalo ogroman trud, te se moralo poklopiti puno toga da bi ekranizacija prošla uspješno. I još kako je prošla!! Film je prošao fenomenalno kod kritike i publike, dok je u cijelom svijetu postao veliki hit, zaradivši preko 700 milijuna dolara. Naravno, toliki uspjeh filma podrazumijevao je i automatsko snimanje nastavka koji se iščekivao u dosta drugačijoj i pozitivnijoj atmosferi od prethodnika.

Dodatnu napetost podigla su i dva odlična trailera koji su najavili film i radi kojih su očekivanja narasla do razine radijacije u Chernobilu ’86. Iako sam kao dite odrastao uz Pennywisea kojeg je utjelovio Tim Curry, moram priznati kako mi sa ove točke gledišta taj njegov lik ne djeluje nimalo strašno. Naravno, baš kako sam već prije napisao -respektiram njegovu izvedbu, ali sada mi ta njegova uloga više baca na neku parodiju te ga nikako ne mogu doživjeti ozbiljno. Da, reći će netko, ali tada si bia dite, a sad si odrasla osoba (dobro ajde, ovo je upitno, ali znate šta želim reći) i normalno je da sad gledaš drugačije na njega. Sa tim skoro da bih se i mogao složiti da me upravo Bill Skarsgard nije uvjerio u suprotno. Naime, godine nemaju apsolutno nikakve veze sa tim jer mi je upravo njegov lik i (ne)djelo, baš kao i sama pojava izazivala toliku jezu da vam to ne mogu opisati riječima. Nekome će to možda zvučati smiješno, ali nije Pennywise kroz lice Billa Skarsgarda ono što je strašno, već ono što simbolizira.

“Dvadeset sedam godina sam sanjao o vama. Žudio sam za vama. Nedostajali ste mi!”

Srećom, mi obični gledatelji nismo poput klauna Pennywisea morali čekati tako dugo na nastavak. Film je stigao u kina točno dvije godine nakon prvog, na sreću brojnih fanova filma, među kojima smo ja i moja vječna filmofilska “partnerica u zločinu.” Odmah da odgovorim na pitanje je li film opravdao naša očekivanja? Ne!! Nije! On ih je debelo nadmašio! Drugo poglavlje je toliko dobro režiran, adaptiran i odglumljen film da sasvim sigurno ide na listu naših osobnih favorita najboljih filmova koje smo te godine pogledali u kinima. Puno je razloga zašto je ovaj film toliko dobar, no krenimo redom. Prije svega fenomenalan izbor uloga. Ono što je savršeno funkcioniralo u prvom filmu, gdje su djeca bila fenomenalna u svojim ulogama, nastavilo se i u drugom poglavlju.

Jessica Chastain kao Beverly je naprosto zadivljujuća u svojoj ulozi te je bila savršen izbor za odraslu verziju lika koji je u prvom filmu jednako tako dobro odglumila mlada Sophia Lillis. 27 godina nakon prvog filma vidimo Beverly u odnosu sa posesivnim i ljubomornim mužem. Kroz taj odnos King savršeno prikazuje sve ono nezdravo u odnosu dvoje ljudi. Posesivnost i ljubomora nikad nikome ništa nije dobro donijelo, pa tako ni našoj Beverly. Spas od svega toga pronalazi u pozivu koji joj upućuje stari prijatelj Mike, a koji je podsjeća na davno dani zavjet koji su članovi Los(v)er kluba dali jedni drugima.

Druga velika zvijezda ovog filma James McAvoy jednako je tako uvjerljiv u ulozi Billa. Meni je osobno bilo predivno vidjeti kako se Bill u pojedinim situacijama suočava sa svojim najjačim strahovima, i to na način da pomaže svim ostalim prijateljima da jednako tako pobijede svoje. Osim toga, kroz Billovu ulogu vidimo i onu najtežu borbu koju smo barem svi mi u životu osjetili. Borbu sa vlastitom savjesti i žalom za propuštenim. To se najbolje vidi u scenama kada se suoče stari i mladi Bill, gdje onaj mladi upravo prezentira tu savjest, te sve ono što muči odraslog Billa. Ta borba sa samim sobom je nešto što mi je bilo tako dobro prikazano upravo zahvaljujući njihovim ulogama.

Bill Hader kao Richie jednako je tako dojmljiv. Richie možda na prvu djeluje kao tip koji je poprilično neozbiljan, te koji će bacati šale i nasmijavati vas, ali duboko ispod svega toga krije se osoba sa puno osjećaja i netko tko se bori sa vlastitim demonima. Ta borba je isto tako, prvenstveno kroz njegov lik, metaforički jako dobro prikazana u filmu.

Issiah Mustafa koji u filmu glumi Mikea i koji je glavni “krivac” zašto se ekipa ponovno okupila, zapravo predstavlja svakog pojedinca za kojeg vrijedi onaj citat kojeg izgovara Viggo Mortensen u filmu Green Book – svijet je pun usamljenih ljudi koji se boje napraviti prvi korak. Bilo je zbilja tužno gledati one fleshbackove kada mali Mike govori o svojim životnim planovima, te kada u njegovim očima vidite onu nevinost i nadu ,dok nakon toga vidite onog odraslog Mikea koji je sve suprotno od toga. U tom trenutku u Mikeu se mogu pronaći svi oni ljudi koji su u životu imali neke velike planove, ali ih zbog raznih razloga, a ponajviše zbog vlastitih strahova nisu ostvarili.

Jay Ryan kao “novi klinac” Ben u ovom filmu je potpuno neprepoznatljiv. Zapravo, kroz lik Bena savršeno vidimo koliko je važno stanje svijesti kod svakog čovjeka, te kako je bez obzira na vanjštinu, zapravo najbitniji unutarnji mir i stanje duha. U jednoj sceni klaun Pennywise tako govori Benu – bez obzira na sve tvoje puste vježbe i sklekove, ti si i dalje onaj debeli kojeg nitko neće i kojeg nitko ne voli. Taj sukob sa onim što bismo željeli biti i onoga što u glavi imamo da jesmo najbolje je portretirano upravo kroz lik Bena.

Andy Beau u ulozi Stanleya zapravo je najtužnija priča ovog filma i romana. Depresija je bolest modernog društva, a nju je King baš kroz lik Stana savršeno prikazao. Njegova sušta suprotnost meni je osobno najdraži lik “kluba gubitnika” – Eddie Kaspbrak. Zašto njega baš toliko volim? Pa zato što je prije svega zabavan, te što nam je pokazao da i u najtežim životnim situacijama treba biti pozitivan – Hey Richie, I must say something to you – I fucked your mother.

I kao šećer ove odlične ekipe ostao nam je klaun Pennywise, a kojeg je još jednom maestralno odglumio Bill Skarsgard. Dečko je zbilja jeziv u filmu, njegovo glumačko umijeće ovdje je u nekoliko scena još više došlo do izražaja, negoli je to bio slučaj u prvom filmu, tako da se stvarno čovjek može samo zapitati što to obitelj Skarsgard ždere da su toliko talentirani. I kada svu ovu glumačku ekipu stavite pod redateljsku palicu talentiranog Andresa Muschiettia, onda uspjeh jednostavno nije mogao izostati.

Ono što bih posebno volio istaknuti svakako je pojavljivanje Stephena Kinga u filmu. Bilo mi je prefora vidjeti kako se King kroz lik Billa zapravo šali na vlastiti račun. Nije mi se svidio kraj – kaže King misleći tako na reakciju koju je većina njegovih fanova imala upravo kada je knjiga “Ono” u pitanju. Isto tako mi se svidjelo kada Bill u jednom trenutku svojoj ženi kaže – pa zar zbilja puno tražim ako želim da likovi koje stvorim i napišem budu isti takvi i filmu”. Ne treba biti previše pametan da bismo shvatili kako kroz Billa u tom trenutku progovara upravo King osobno koji se često znao tužiti kako su njegove ekranizacije knjiga dosta loše(čitaj Isijavanje). Kad smo već kod Isijavanja, upravo je taj film dobio i malu posvetu u ovom filmu, baš kao i peti nastavak Strave u ulici Brijestova čija je simbolika broja i više nego jasna. Iako je King imao zamjerke na dosta svojih adaptacija, kada je u pitanju ovaj film, tome tako nije bio slučaj. Puno je razloga zbog kojih je, vjerujem, King bio zadovoljan, ali mislim da je to ponajviše radi atmosfere koja se savršeno prenijela sa knjige na film, a to nije bilo nimalo lako.

Za mene najveća vrijednost ovog filma krije se u prikazu ljudskog bića upravo kroz sve te likove koje je King stvorio. Svi smo mi ljudi koji imamo svoje strahove, svoje želje, svoje snove. Život je uvijek bio i ostati će jedna velika borba, ali čak i ta borba može biti gušt ako uz sebe imate ljude koji će biti vaši suborci u toj avanturi zvanoj život. Što se mene osobno tiče, ovaj film mi je posebno prirastao srcu jer sam se doslovno u nekim likovima mogao prepoznati. To zapravo nije ni čudno, jer mislim da se svatko tko je čitao knjigu ili gledao film u nekome od likova može pronaći.

Depresija je meni, baš poput Stana, dosta dugo bila životna suputnica i to me apsolutno nije sram reći, ali sam isto tako sretan što ona sada izgleda manje od makova zrna jer sada uz sebe imam svoju Beverly koja mi je pomogla da pobijedim sve svoje nesigurnosti i strahove. Osobu koja me učinila boljom osobom i koja je najbolji dio mene. U tome i jeste poanta ovog filma. Suočavanje sa vlastitim strahovima. Koliko god to možda zvučalo teško, zapravo je i puno gore od toga jer to je onaj šapat koji bismo najradije ušutkali. Noćne more iz kojih bismo se najradije probudili. Tajne za koje osjećamo da ih možemo tajiti. Od toga se najteže ode. Ono dobro? Slike u svijesti koje najbrže izblijede? Te dijelove nas je najlakše izgubiti. Da, sve ovo je prokleto teško, pogotovo ako si sam u tome. Međutim, ako uz sebe imaš osobu do koje ti je stalo, onda je apsolutno sve moguće.

Ovaj film, baš kako što mnogi pogrešno misle, nije napravljen da vas zastraši, on je napravljen da vam pokaže kako da vi osobno zastrašite svoje najveće strahove. Gledajući ga naučiti ćete kako vas ne bi nikad trebalo biti briga što će netko drugi misliti o vama, sve dok se vi osjećate sretno i ispunjeno, ma što god radili u životu. Radite u životu ono što želite raditi. Nemojte gledati na druge i tako provesti život u strahu od toga što će “selo reći”. Budite oni koji hoćete biti. Budite ponosni. Idite vlastitim putem. Kamo god vas on doveo. Budite iskreni. Budite hrabri. Stojte. Vjerujte.

I za kraj ću posebno spomenuti jedan citat u kojem je sažeto zapravo sve ONO životno: “A kada nađete nekoga koga vrijedi zadržati nikad…baš nikad ga ne puštajte”. Taj trenutak kada se ova rečenica pojavila na velikom kino ekranu i kad smo se u istom tom trenutku u kinu sa rukom u ruci pogledali ja i moja “posebna osoba” bio je jedan od najljepših momenata u mom životu. Bio je to onaj Linklaterov “trenutak za koji odmah znaš da je poseban”. To je bio kadar koji mi je odmah rekao: “Imaš uz sebe tu specijalnu osobu, nekoga tko će biti uz tebe kad je najteže i kad je najljepše, onog najjačeg suborca uz kojeg te ni najjača životna oluja ne može uništiti.” Zašto je onda za mene ovaj film poseban? Eto, upravo zato!