Dara iz Jasenovca

Pitam se koliko uopće ima smisla pisati o filmu o kojem su “svi sve znali’ još od trenutka kada se o njemu baš ništa nije znalo.

Pitam se da li ima smisla pisati filmski osvrt koji će biti lišen bilo kakvog politikanstva, odnosno bilo čega što nema veze sa filmom kao umjetnošću.

Pitam se koliko ima smisla pisati o filmu za koji je napisana presuda davno prije gledanja, dok je ‘suđenje’, pardon gledanje, odrađeno samo da bi ta presuda mogla biti potpisana.

Pitam se koliko ima smisla napisati osvrt vođen isključivo emocijama za tragične ljudske sudbine bez obzira na nacionalnost i vjeru. Pitam se koliko se ima smisla liječiti pisanjem od bolesne mržnje koja se širi na sam spomen ovog filma. Pitam se zašto ovakvi filmovi tjeraju ljude da se još više mrze, razdvajaju i dijele.

Pitam se zašto je učiti mrziti tako jednostavno lako, a učiti voljeti tako složeno teško. Pitam se zašto uvijek jebena mržnja, a ne ljubav. Pitam se ima li uopće smisla u dva ujutro pisati ovako nešto. Pitam se…

Naravno, ništa od ovoga nema smisla, ali baš radi tog besmisla sam se odlučio napisati ovaj mali osvrt o najbesmislenijem besmislu od svih – mržnji. Mržnja je glavni sinonim koji mi padne na pamet kada se spomene film ‘Dara iz Jasenovca.’ Čitajući cijeli dan komentare koji su preplavili društvene mreže, moram priznati kako sam blago rečeno užasnut. Toliko odvratnoće, mržnje i taloga najgore vrste naprosto ne mogu shvatiti. I što je najgore, malo tko uopće raspravlja o manama i vrlinama filma. Ali, kvragu, kao da je film uopće važan. Jedino je važno da se opet međusobno optužujemo tko je koga više pobio, tko je više zločina napravio, i tko je manji zločinac i veći heroj. Koga, pobogu, uopće može zanimati da su se u svoj toj mržnji najviše pogubili oni ljudi koji mrziti uopće nisu znali. Kome su oni uopće važni? Nažalost, malo kome.

Dara iz Jasenovca je film oko kojeg su se stalno vrtjele kontroverze. Previše je tu, istina, bilo politike za moj ukus jer me ista nikada nije zanimala. Ono što je mene zanimalo oko ‘Dare’ bio je isključivo i samo film. Ništa više. I zato želim o filmu pisati, odnosno o svemu onome što mi se u njemu više ili manje svidjelo. Nažalost, znam kako je na nekoj civiliziranoj razini gotovo pa nemoguće pričati o ovom filmu, što je samo još jedan dokaz koliko je lakše rušiti, a ne graditi mostove. Ovo zaista nije nikakva patetika, već je to jednostavno tako, a to ‘tako’ me neizmjerno žalosti. Odmah moram reći kako mi je baš krivo šta film nisam mogao pogledati u kinu, što je po mom mišljenju velika greška producenata filma, ali to je nešto na što jednostavno ne možeš utjecati, pa se ne treba uopće time opterećivati. Isto tako mi je neshvatljivo da je RTS, program na kojem je bila premijera filma, potpuno neshvatljivo odlučio ne prikazati film na ‘određenim područjima’, naštetivši tako sam sebi, pošto se film odmah dan nakon mogao pronaći po bespućima interneta. No, bilo kako bilo, film sam napokon uspio pogledati i nije mi nimalo žao radi toga. Ali krenimo redom.

Odmah da razjasnim jednu jako bitnu stvar, ovo nije film o Jasenovcu, već je ovo film o nekoliko ljudskih sudbina doživljenih kroz oči jedne djevojčice. Ta djevojčica, Dara, simbol je nevinog i dobrog u ljudima, odnosno svega onoga što polako nestaje i što ubijamo. Nažalost, to ubijanje nije stalo, već se ono i dalje provodi u koncentracijskim logorima koji i dalje žive u glavama onih koji ne žele priznati kako je svaka nevina žrtva upravo to – nevina žrtva. Puno puta sam prije gledanja mogao pročitati kako je ovaj film propaganda protiv jednog naroda?! Iskreno, ja tu propagandu u filmu nigdje nisam osjetio. Vidio sam sam samo one ljude radi koje me sramota što sam čovjek, a ne osoba bilo koje nacionalnosti. Ona je ovdje nebitna, već je jedino važno ono što je dobro, odnosno ono što je zlo.

Jasenovac je mjesto istinskog zla u kojem su mnogi doživjeli nezamislive tragedije i svakoga tko to bilo čim pokušava opravdati i zanijekati, jednostavno samo treba žaliti. Kada je riječ o povijesnim činjenicama, a koje su točka vječnog prepiranja onih koji se time hrane, onda treba reći kako je ovo igrani film, a ne dokumentarac. To da li je neki vojnik nosio tamniju ili svjetliju uniformu negoli je to bilo u stvarnosti, nešto je što me uopće nije briga. To je potpuno sporedna stvar kada su ovakvi igrani filmovi u pitanju i zapravo služe da se skrene bit sa važnijih stvari.

Jedino bitno u ovom filmu je činjenica da je prikazao ono što se nepobitno dogodilo – stradanje većinom srpskog stanovništva od strane ustaša. Naravno, nisu tamo stradali samo Srbi, ali to su teme o kojima su snimljeni brojni dokumentarci, onaj Lordana Zafranovića svakako spada među bolje, tako da vam ga također preporučam za gledanje. Isto tako ne razumijem zašto nekome ne bi bilo dozvoljeno prikazati kroz film bilo koju temu, jer ako mogu Ameri snimati filmove o holokaustu, onda mogu valjda i Srbi o stradanju svog naroda u Jasenovcu, baš kao što mi Hrvati možemo snimiti film o Vukovaru, to nam apsolutno nitko ne može zabraniti. U tome zaista ne vidim nikakav problem. Kao Hrvat, ovaj film uopće nisam doživio kao neku propagandu koji govori kako su svi Hrvati koljači i koji bi bilo koga natjerao da (za)mrzi, barem ako pričamo o normalnim ljudima. Mene je ovaj film u mnogim trenucima natjerao na rub suza, jer kako uopće ostati ravnodušan na slike u kojima majka brani svojom tijelom vlastito dijete ili na prizore gdje otac pokapa svoju ženu i dijete. Zaista ne mogu razumjeti kako netko može u tome vidjeti bilo što drugo, osim opomenu da se tako nešto nikada više ne ponovi.

Prije nego sam počeo pisati svoj osvrt, pročitao sam, nažalost, osvrt jednog našeg kritičara kojem uopće neću spominjati ime, a koji je napisao sljedeće – ” jedva vidite srbosjek na djelu, što svakako umanjuje efekt.” Ne znam što je dotični očekivao, ali meni je efekt svega onoga što je prikazano u filmu itekako bio moćan i uvjerljiv, te u nijednom trenutku nisam sadistički pomislio kako to treba biti brže, jače, preciznije i krvavije. Onaj tko je želio razumjeti poruku, nasilje koje je prikazano u filmu i više je nego dovoljno. Naravno, činjenica jeste kako je u stvarnosti to bilo puno brutalnije, što me samo još više natjeralo na razmišljanje. Jer ako sam ja, kao nevin promatrač filma, bio uznemiren onim što sam vidio na ekranu, onda ne želim ni pomisliti kako je bilo onima koji su to doživjeli u prvim životnim redovima.

Kada su u pitanju glumačke izvedbe filma, onda tu svakako treba pohvaliti mladu Biljanu Čekić za koju sam uvjeren da će u budućnosti ostvariti jako bogatu karijeru. Ovdje je svakako glumački najjači dio filma, pogotovo što i mi kao gledatelji gledamo događanja kroz njene oči. Biljana sa nevjerojatnom uvjerljivošću glumi licem koje ocrtava većinom strah i bol, ali i koje nikad ne gubi nadu u bolje sutra, unatoč onom lošem danas. Nataša Ninković je još jedno glumačko ime koje me se također dojmilo u filmu. Uloga žene koja će učiniti sve da bi preživjela, naprosto tjera na razmišljanje.

Oko njenog lika sam imao baš pomiješane emocije, ali to je samo dokaz koliko je ona dobro iznijela svoj lik. Od žene koju smatraš sebičnom, do osobe koju itekako razumiješ sa odmakom vremena. Tu je još Sanja Moravčić u ulozi Dijane Budisavljević, žene koja je bila nada kada je nada mnogima rekla zbogom. Od muških uloga svakako valja izdvojiti Vuka Kostića u jednoj manjoj ali dosta upečatljivoj ulozi, te svakako Igora Đorđevića koji je svojom pojavnošću savršeno portretirao čisto zlo. Iskreno, najviše me razočarao Marko Janketić u ulozi Maksa Luburića, za razliku od Zlatana Vidovića koji je u ulozi Darina oca naprosto briljirao. Svaka scena sa njim za mene je bila čista emocija, a kad vas nečija izvedba natjera da plačete onda znate da je odradio vrhunski posao.

Kinematografija filma je uspjela dočarati svu tu atmosferu zla, straha i smrti, a sve to upotpunjeno je glazbom koja nije bila nimalo ugodna, što je, vjerujem, itekako rađeno sa namjerom. Glazba često diše film, tako da je neugodnost za uši bilo upravo ono što smo kroz oči jedne djevojčice i gledali. Ono što se vidjelo na njenom licu, mi smo kroz tu glazbu čuli.

Što se tiče mana filma, onda me najviše smetalo ponavljanje nekih scena, odnosno dijaloga koji su mogli biti puno kraći. Naime, dosta su mi utjecali na samu dramaturgiju filma, primjerice Luburićev govor koji je potpuno bespotreban, tako da smatram da film ništa ne bi izgubio da je kojim slučajem bio kraći za nekih 20tak minuta. Isto tako, bilo mi je teško prepoznati tko je kome tko u filmu, jer su likovi, posebice ženski, izgledali dosta slično. Kada je u pitanju karakterizacija likova, tu smo također mogli dobiti malo bolje scenaristički napisane dijaloge, jer baš kako rekoh neki se dosta ponavljaju, tako da mislim da je bilo prostora da se priča približi još bolje gledateljima.

Što da još napišem, osim da mi je žao što živimo u vremenu u kojem ne možemo civilizirano pričati o jednom običnom filmu. Zar to nije žalosno? Nažalost, ovdje je film potpuno sporedan jer oni koje zanima film itekako će znati cijeniti slična i drugačija mišljenja, jer u tome i je ljepota filmske umjetnosti. S druge strane, ovi drugi će uvijek naći povoda za svađu, i sasvim je nebitno o čemu se radi. Danas je to Dara, sutra će biti nešto treće. Samo neka je svađa, koga uopće više briga za bilo što drugo. I zato, svađajte se i dalje, brojite krvna zrnca jedni drugima, brojite tko je kome više zla nanio jer to kao nešto opravdava, nemojte slučajno nešto pozitivno naučiti od ovakvih filmova.

Iskreno, prestao sam više vjerovati da je uopće moguće pričati o bitnosti, pored sve mržnje kojom smo nokautirani svaki dan. Zašto bismo iz filma izvukli poruku kako je mržnja teret koji nikome ništa dobro ne donosi, zašto bismo jednu nevinu žrtvu gledali kao nevinu. Zašto bismo gledali u budućnost kad možemo živjeti prošlost iz koje ništa ne učimo, osim mrziti. Zašto bismo voljeli, zašto bismo poštivali, zašto bismo učili na greškama? Da, zašto bismo? Kada je mrziti uvijek lakše. I onda se ja uporno pitam ima sve ovo smisla. Koji naivac!