Fine mrtve djevojke

Gotovo nadrealno zvuči podatak kako su ‘Fine mrtve djevojke”, redatelja Dalibora Matanića, snimljene prije skoro dvadeset godina. Osjećaj prolaznosti vremena nekako se tako čini sasvim prigodan i za sam film, pogotovo ako uzmemo u obzir teme koje obrađuje. Iskreno, ne mogu se sjetiti kada sam ga točno prvi put pogledao, ali zato znam da je nakon nedavnog novog gledanja na mene ostavio toliko jak dojam da sam jednostavno morao napisati nekoliko rečenica o njemu. Ono što je mene posebno oduševilo kod ovog filma u prvom je redu Matanićeva režija. Njega možete voljeti ili ne, ali apsolutno nitko ne može osporiti kako se radi o našem (po)najboljem redatelju mlađe generacije. Iako su mu Fine mrtve djevojke bile tek drugi film u karijeri, već tada je pokazao koliko je talentiran za režiju, odnosno za detalje koji su film učinili toliko dobrim. I danas će za mene, kada je Matanić već međunarodno priznat režiser i kada u svojoj karijeri iza sebe ima impresivne filmove, Fine mrtve djevojke biti njegov “najbolji od najboljih” filmski naslov.

Radnja filma se čini se sasvim jednostavna – dvije mlade djevojke Iva i Marija unajme stan za koji pomisle da će biti njihova mala skrivena oaza. Susjedi i vlasnica stana Olga također se na prvi pogled čine kao gostoljubivi, pristojni i prijateljski nastrojeni ljudi. Međutim, vrlo brzo saznajemo kako ništa nije onakvim kakvim se čini. Baš kao što ovo nije jednostavan film, tako ni ljudi nisu onakvi kakvim se na prvi pogled čine. U tom pogledu treba reći kako Matanić savršeno gradi napetost filma. On vas neće odmah uvući u središte stvari, nego će vas natjerati da se zapitate mnoga pitanja na koja često nećete imati odgovore, pa čak ni onda kada se na ekranu pojavi odjavna špica. I to ništa nije slučajno, jer Fine mrtve djevojke i jesu onaj tip filma o kojem ćete razmišljati dugooo nakon gledanja.

Od samog početka filma jasno je koliko redatelj pazi na detalje. Te male stvari su toliko bitne, toliko važne, ali opet tako mnogima neprimjetne. Ne umišljam si sada da sam ja neki stručnjak jer sam to primijetio, samo želim naglasiti kako su male stvari često one koje ne primjećujemo, i to ne samo kada su filmovi u pitanju. To je zapravo velika šteta, jer baš te sitnice mogu učiniti doživljaj bilo čega većim i moćnijim. Bilo da se radi o filmu, glazbi, nekoj drugoj vrsti umjetnosti, ili na naposljetku o samom životu. Smisao za detalj vidljiv je u samom uvodu filma, pogotovo u sceni kada Iva (glumi je prekrasna Olga Pakalović), razgovara sa inspektorom ( Milan Štrljić). Naravno, za sve vas koji film još niste gledali, neću vam otkrivati sam sadržaj, ali on čak nije toliko ni bitan. Ono što je meni privuklo pozornost bio je kadar u kojem vidimo dva lika kako gledaju kroz prozor.

Međutim, to nije bio običan pogled. To je pogled u kojem su se susreli prošlost, sadašnjost i budućnost. To je pogled unutarnjeg nemira sa vanjskim prividnim mirom. To je pogled pun tuge, razočarenja, izgubljene nade i neshvaćene ljubavi. Olga Pakalović je samo u uvodnih desetak minuta filma oslikala doslovno sva svoja unutarnja stanja, i to ne samo svoja već i filma općenito. Film ovdje možemo promatrati kao zaseban lik, jer on to u svakom pogledu i jeste. On je poput savršenog naratora koji nam otvara oči koji ne žele biti otvorene, odnosno poput glasnika koji donosi poruku koju čujemo ali je ne želimo poslušati. Olga ne govori puno, ali to nije ni potrebno. Sve ono što nju opisuje najbolje je prikazano kroz kadar u policijskom autu kada joj u očima vidimo sav striptiz emocija koje u tom trenutku proživljava. Taj striptiz čeka i nas gledatelje, ali ne da uživamo u njemu.

Radnja filma nije u potpunosti linearna i to smatram jako dobrim redateljevim potezom, pogotovo radi uvoda koji stilom, pričom i režijom odmah uvlači gledatelja u vrtlog života (ne)sretnih ljudskih sudbina. Moram priznati kako su mi se u filmu najviše svidjeli krupni planovi glavnih protagonistica, možda zato jer volim kada slika priča emociju. To su one tišine koje su najbučnije i kada riječi nisu uopće potrebne da bismo čuli svu patnju i bol lika kojeg gledamo. Srce i duša u ovog filma svakako su Olga Pakalović i Nina Violić.

Gledajući dvije prekrasne mlade glumice, osjećao sam se nekako sjetno, imao sam dojam kao da melankolija udara u sva moja osjetila. Glavni je razlog bio njihova predivna izvedba u filmu, predivna kao što su i one same. Cijeli taj njihov odnos u kojem su one dovoljne jedna drugoj, u kojem nije uopće ništa drugo bitno, naprosto mi je u isto vrijeme znao izmamiti osmijeh na lice, ali i suzu u oku. Često sam se znao zapitati – pa zar je ista drugo u životu važno, bitno? Pronaći takvu osobu sa kojom ćeš imati svoj mali dio svemira u kojem ćete zajedno uživati.

I to je sve što su one i htjele, tako malo, a opet toliko veliko. Ljubavne scene između njih toliko su prekrasno režirane da imate osjećaj kao da gledate kako srce i duša zajedno vode ljubav. Nema tu ničega pokvarenog, nečistog, negativnog, već samo strast i ljubav između dvije osobe koja oslikava punoću njihovih života, odnosno ljepotu kojom zrači njihova vanjština koja savršeno pleše sa njihovom jednako tako prekrasnom unutrašnjošću. Taj ljubavni valcer bio je za mene pravi melem za sva moguća osjetila. Međutim, bilo bi pogrešno misliti kako su samo ljubavne scene te u kojima briljiraju ove glumice.

Razgovarajući sa djevojkom o ovom filmu, došli smo do zaključka kako su njih dvije zapravo kao jedna prekrasna duša. Postoji jako puno scena u kojima su me obje oduševile svojom glumom, ali jedna me posebno ostavila bez teksta. U toj sceni sam Ninu Violić gledao kao hipnotiziran, jednostavno nisam mogao oči skinuti sa nje. Zanimljivo, ona u toj sceni nije sama, već se nalazi u kafiću sa svojom djevojkom, te jednim muškarcem sa kojim Iva priča. Nina u tom trenutku jedva da progovara, a ja tada čujem, ali ne slušam taj razgovor između Ive i poznanika. Za mene postoji samo Nina i njena “emotivna golotinja”.

Ona je prisutna tijelom, ali je duhom sasvim negdje drugdje, baš kao što sam i ja bio. Nekako sam imao osjećaj kao da sam se povezao sa njom, te smo oboje stvorili neki svoj svijet koji ne mora nužno biti savršen da bi bio privlačan. San koji je postao noćna mora. Svi smo mi ljudi sanjari, od snova možemo napraviti svrhu postojanja. Netko sanja velike, netko ‘pak male stvari. Iva je sanjala ‘male stvari’ – pustu plažu sa galebovima i voljenom osobom. Posebno su filmične scene u kojima mi vidimo taj san. Ono što je trebalo biti sanjarski divno, odjednom postaje životna noćna mora.

Taj kontrast između ljubavi i mržnje najbolje je oslikan kroz likove Ive i Marije sa jedne, odnosno Olge ( Inge Appelt) i Danijela ( Krešimir Mikić ) sa druge strane. Koliko god su mi srcu prirasle izvedbe Nine Violić i Olge Pakalović, moram isto tako reći kako bi Inge Appelt, jednoj od naših najboljih glumica, za ulogu u ovom filmu dao sve Oskare svijeta. Ona se u početku čini poput Minnie iz Rosemaryne bebe – pristupačna, pažljiva, ugodna. Međutim, vrlo brzo saznajemo kako je to sve samo fasada. I to vrlo dobro pokrivena. Iskreno, osjećao sam malu grižnju savjesti u pojedinim trenucima filma, jer sam ipak malo previše uživao u njenoj izvedbi. Film ima tu notu crnog humora, a njena izvedba je pravo njegovo ogledalo.

Zapanjuje lakoća sa kojom vas Inge tjera na prijelaz sa smijeha na osjećaj nelagode, usudio bih se reći i straha. Tu dolazimo do manipulacije sa kojom njen lik vješto barata. Ne samo kada su je u pitanju njen odnos sa glavnim protagonisticama filma, nego i sa nama kao gledateljima. Krešimir Mikić, koji isto tako spada među naše najbolje glumce, ovdje je također odigrao ulogu koja mu je zasigurno otvorila mnoga vrata za karijeru kakvu ima danas. Danijel, lik kojeg glumi, pun je gorčine i frustracije. Za sve ono što mu se u životu događa, on će isključivo kriviti nekog drugog.

Gledajući njega, vidimo i društvenu zbilju današnjice i sutrašnjice, a koja je u očima mnogih oslikana kroz beznađe i apatiju. Moram također reći kako mi je bilo posebno drago vidjeti legendarnog, ali nažalost preminulog Ivicu Vidovića u filmu. Treba li uopće napominjati kako je sama njegova pojava digla još više ionako već postojeću kvalitetu filma. Ivica glumi lik kroz koji će se mnogi moći prepoznati. On je “mirna voda koja brege dere”, svjestan svega onoga lošega što mu se događa u životu, te koji je ispunjen tugom jer je svjestan da kao pojedinac malo toga može promijeniti. Ali i to malo ponekad zna biti dovoljno. U tom smislu on je kao zid koji pokušava odvojiti dobro od zla.

Kada već spominjem taj kontrast, onda posebno moram pohvaliti Matanićev talent da ga prikaže naizmjenice, i to u vrlo kratkom periodu. Tako ćemo u jednom trenutku vidjeti čisti prikaz ljubavi u njenom najintimnijem odrazu, dok ćemo u drugom vidjeti odraz zla i mržnje, također u najintimnijem odrazu. U tom pogledu, Matanić vrlo dobro koristi sve likove u filmu ne kao glumce, već kao živuće šahovske figure svega onog društvenog što smo živjeli, što živimo i što ćemo tek živjeti. Prostitucija, licemjerje, PTSP, pobačaj, zlostavljanje, silovanje – sve to obrađuje film kroz karaktere, odnosno različite ljudske sudbine. Gotovo je pa nevjerojatno kako je ovaj film dobro ostario sa vremenom. Zapravo, može se reći kako je to više žalosno, jer to samo pokazuje koliko smo malo ili nimalo napredovali kao društvena cjelina. Čak i ako pomislimo kako su se neke stvari promijenile, to ispadne kao čista iluzija, privid. I zato i jeste ovaj film toliko jak, toliko moćan, toliko neugodan – baš zato jer siluje taj privid.

Ništa u ovom filmu nije slučajno, pa tako ni simbol prolaznosti vremena oslikan kroz vlakove, odnosno prugu života kroz koju putujemo, ali rijetko kad stignemo do cilja kojem težimo. Na tom putu su nam rampe često spuštene, dok mi sami nemamo snage da ih podignemo. Vlakovi koji prolaze , baš kao i život, savršena su metafora ranjivosti pojedinca, onog pojedinca kojeg na kolodvorima životnog perioda ne čekaju raširene ruke dobrodošlice, barem ne one iskrene i otvorene. I što nam na kraju ostaje? Ostaje nam ona jedna slika, odnosno fotografija na kojoj je stao cijeli prikaz ne samo filma, nego i ljudi koji nas okružuju, pa na kraju i nas samih. Užasavajuća je činjenica koliko su ljudi licemjerni, apatični, ljubomorni i to upravo oni od kojih bi se najmanje nadao. U tom pogledu ovaj film nije samo prikaz netolerancije među manjinama. Ovo je film koji je slika netolerancije među nama samima. I baš zato je savršena fotografija koja nikad neće postati uspomena. Nažalost.