Woman of the Hour – serijski ubojica iz Srcolovke

Glumice koje su u jednom periodu svoje karijere odlučile stati iza kamere te se tako okušati kao redateljice nisu rijetkost u svijetu filma. Sjetimo se samo Maggie Gyllenhaal i filma „The Lost Daughter“, adaptaciji istoimenog romana, nominiranog za čak tri Oscara. Zasigurno jedan od najboljih primjera je i Sofia Coppola sa svojim sad već kultnim filmom „The Virgin Suicides“, dok je najsvježija glumačko – redateljska priča svakako ona Grete Gerwig koja je s debitantskim filmom „Lady Bird“ pokazala sav svoj talent koji je kasnije još više potvrdila s „Little Women“ i posebice „Barbie“. Meni je posebno drag film „Booksmart“, redateljski debi Olivije Wilde, jednako kao i „One Night in Miami“, Regine King. Naravno, lista je kudikamo veća, što dovoljno govori u prilog tome kako se iza glumica često kriju redateljski talenti koji samo čekaju da isplivaju na filmsku površinu. Jedan od takvih talenata otkrio se kroz lik i djelo glumice Anne Kendrick, najpoznatije po ulozi u filmu „Up in the Air“ za koju je nominirana i za Oscara u kategoriji najbolje sporedne glumice. Anna je kao glumica debitirala u filmu „Camp“, da bi se sada, evo nešto više od dvadeset godina od glumačkog, odlučila i za onaj redateljski, i to s filmom „Woman of the Hour“.

Postoji puno datuma koji su obilježili povijest televizije. Jedan od njih je inspirirao film „Woman of the Hour“, a dogodio se 13. rujna 1978. godine kada se u popularnoj igri za spajanje parova, „The Dating Game“, pojavio natjecatelj pod imenom Rodney Alcala. Kasnije će se uspostaviti kako je upravo taj lik, a koji je, da bi stvar bila još čudnija, i pobijedio u toj emisiji, zapravo seksualni predator i serijski ubojica. Kendrick je ovoj mračnoj temi kroz krimi žanr pristupila na drugačiji način nego što inače viđamo kada su u pitanju priče o serijskim ubojicama. Naime, Kendrick ni u jednom trenutku ne humanizira Alcalu, već je fokus na njegovim žrtvama. Također, nju ne zanimaju njegovi motivi ili pozadinska priča, čime izbjegava romantiziranje lika, već je više usredotočena na jasnu osudu protiv mizoginije, rodne nejednakosti, seksualnog omalovažavanja i objektiviziranja žena, a što je duboko ukorijenjeno u suvremenom društvu, počevši od običnih radnih mjesta pa sve do blještavila Hollywooda. Women of the Hour tako postaje dobro strukturirani triler koji se uspješno bavi složenijim i bitnim temama.

Uvodna scena na neki način služi s upoznavanjem tona filma, i to kroz tople boje, psihodelije, spore naracije i napetog tempa. Kendrick koristi četiri ključne razine priče. U prvoj gledamo glavnu junakinju Sheryl, i to upravo u izvedbi Anne Kendrick koja je tako u dvostrukoj ulozi, glumice i redateljice. Sheryl je u filmu mlada glumica u potrazi za slavom, a gdje ćeš boljeg mjesta za ostvarivanje snova od Los Angelesa. Međutim, grad snova Kendrick prikazuje kakav on često i jest, mračan i okrutan, i to kroz temu filma koja se savršeno uklapa upravo u takav ton. U drugoj razini vidimo Rodneya Alcalu (jako dobar Daniel Zovatto), i to isključivo kroz način na koji je mamio svoje žrtve. Treći dio priče nas vodi u samu emisiju za spajanje parova u kojoj se Alcala prijavio i u kojoj je izabran kao „savršen partner“, dok se u četvrtoj i završnoj upoznajemo s ključnim i fatalnim susretom koji je na više razina simboličan i kroz koji Kendrick savršeno poentira poruku koju je željela poslati.

Film ima sugestivnu fotografiju koja nas na prvi pogled može odvesti na krivi trag. Takve tople boje bi više odgovarale nekom “feel good” filmu, pa je u tom pogledu jasno kako Kendrick ima drugačiji pogled na krimi žanr. Ne samo da ne pokazuje pretjerani interes za ubojičine motive, već koristi slike prirode kroz koje stvara našu veću povezanost sa žrtvama od trenutka kada ih upoznajemo. Tako kao da nam želi poručiti kako su one puno veće i bitnije, baš kao i priroda koja ih okružuje, od čovjeka kojeg su imale nesreću sresti. Vizualna disciplina koju je Kendrick pokazala kroz film uistinu je impresivna jer je uspjela postići ljepotu i u smrti. Ljepota Kendrickinog filma dolazi upravo od žena, njihovog okruženja i izvedbi u tim životnim trenucima kojima svjedočimo. Priroda kao da postaje sinonim prkosa, onog istog kojeg su žrtve pokazale prema ubojici. I bez obzira na to što imamo ograničeno vrijeme da ih upoznamo, prostor u kojem ih stavlja redateljica dovoljno govori o složenosti njihovih života, izvan konteksta tog nasilnog trenutka s kojim se moraju suočiti, odnosno prikazivanjem detalja koji nas upoznaju s njihovim životom koji su živjele ranije. Ljepota okruženja kao prikaz ljepote cijelog života žena koje su imale i koji na takav način i dalje živi.

Prikaz seksizma kroz krimi žanr, posebice kada je riječ o istinitim pričama nije baš lagan zadatak, no Kendrick pokazuje kako mu je itekako dorasla. U tom pogledu njeno najjače oružje postaje suptilnost koja djeluje poput malih tragova koje nažalost neće svatko prepoznati, ali nekako mislim kako u tome i jest poanta. Kao najbolji dokaz ovoj mojoj tvrdnji svakako treba izdvojiti sporedne likove koji samo na prvi pogled nemaju veze s centralnom radnjom filma, ali su u pogledu prikaza društva „jučer, danas i sutra“ jako bitni. Oni možda nisu serijski ubojice, ali su u osnovi tipovi koje susrećete na poslu, ulici, danas i na društvenim mrežama, a koji u velikoj mjeri oslikavaju cijeli jedan društveni spektar ležerne mizoginije koju malo tko uzima za ozbiljno. I u tome Kendrick izvrsno poentira kroz neozbiljnost koja je pokazana prilikom hvatanja serijskog ubojice u filmu.

Psihološki triler žanrovski uspijeva uhvatiti emociju žrtava. Jer ovdje nije važno što se događa u mračnom umu ubojice već je fokus na tuzi koju osjećamo gledajući sve te žene kako pokušavaju preživjeti. Pri tome je jako zanimljivo promatrati njihove reakcije u određenim momentima. Često sam se znao zapitati zašto ne naprave nešto konkretno, čak i kada je postojala određena sloboda izbora, ali sam vrlo brzo shvatio određenu prisutnost manipulacije u koju nas je upravo kroz takva pitanja uvukla redateljica. Jer, sloboda i moć koju možda i osjete, ponekad treba biti zatvorena i smanjena, i to od njih samih, naprosto jer bi ih u suprotnome to moglo dovesti u još veću opasnost. Dakako da bismo svi voljeli vidjeti kako se one s lakoćom obračunavaju ne samo s ubojicom već i sa svim problemima s kojima se danas suočavaju, htjeli to neki priznati ili ne, ali za sada je to ipak puno bliže fantaziji a puno dalje od realnosti.

Seksistička dinamika moći izvrsno se koristi za stvaranje napetosti u filmu. Referenta točka kada je u pitanju neprikazivanje nasilja svakako je film „Nema zemlje za starce“, braće Cohen. Jer publika je ta koja koristi svoju maštu, a što omogućuje filmu manje eksplicitnosti kako radnja odmiče. Mi samo čujemo što se događa, a mašta je uvijek gora od svega onoga što se može pokazati ili staviti na ekran. Emocija je dakle u onome što se događa, a ne u prikazu užasa. Pa ipak, bilo bi pogrešno reći kako na film ne vodi u istraživanje i ubojičinog načina razmišljanja, i to prvenstveno kroz pogled žrtve, odnosno Jekyll/Hyde trenutak kada se i mi, zajedno s njima, zapitamo koliko zapravo znamo o nekoj osobi. No, u suštini, odgovori koje tražimo fokusiraju se više na društveni utjecaj, a ne na samog ubojicu i njegove postupke. Prema njemu nemamo nikakvo zanimanje jer on ni po čemu nije poseban, a posebnim ga ne može činiti to što je serijski ubojica, a što se često zaboravlja u nekim drugim slučajevima kada su monstrumi postali medijske zvijezde, dok su žrtve s druge strane pale u drugi plan. I zato mislim kako je pun pogodak što film uopće nije zainteresiran za ispitivanje onoga što tjera ubojicu na ono što radi, već za žene i društvene norme koje olakšavaju zločine poput onih koje je činio Rodney Alcala, i koje im omogućuju da nastave s istima čak i kada ih se može zaustaviti. Jer Alcala nije izmicao pravdi zato što je nešto posebno inteligentan i briljantan, već jer je tadašnje društvo svojim ponašanjem neposredno u mnogočemu i bilo na njegovoj strani.

Women of the Hour je film koji se u velikom dijelu oslanja na neverbalne znakove. Pravo je pitanje samo hoće li to biti dovoljno da društvo napokon prepozna upravo kroz običan pogled tko su zapravo tihe “serijske ubojice” ili će odmahnuti glavom. Postoji u filmu jedna odlična scena kada se glavna junakinja nađe na praznom parkingu s ubojicom, a koja po meni savršeno oslikava cijeli film. Sve stane u jednu šetnju. Šetnju izbora i šetnju (ne)sreće koju osjeti i živi jako puno žena. I to ne samo dok šetaju same po mraku, ako se za takvo nešto uopće i usude. Film kao takav, osim što je žanrovski uspješan, itekako je bitan i važan, i to kao poticaj za puno širi razgovor o temama koje se prečesto uzimaju zdravo za gotovo. Jednako kao što je to bio slučaj s Rodneyjem Alcalom. Nažalost.