PIŠE: ANĐELA BULIĆ
„Moja su književna djela malobrojna, a sadržajem i obujmom skromna“. Ovako je svoj književni opus opisivala jedna od naših najboljih i najistaknutijih književnica Ivana Brlić-Mažuranić, a vjerujem kako se 99% publike neće složiti s njezinom izjavom. Povodom 150 godina od rođenja naše književnice koju su prozvali hrvatskim Andersenom, odlučili smo vam opisati Ivanin životni put te prenijeti dojmove iz njezina rodnog Ogulina u kojem smo posjetili Ivaninu kuću bajke.
Da bismo uopće počeli govoriti o Ivaninom književnom radu potrebno je zaviriti u njezinu obiteljsku povijest koja je utkala put nadarenoj književnici. Naime, Ivana potječe iz poznate hrvatske obitelji Mažuranić koja se od 14. stoljeća naselila u Senju i Novom Vinodolskom. Obitelj se isprva bavila poljoprivredom i spadala je pod samostalne seljake, no s vremenom su svoj status promijenili do ugledne obitelji koja je svoj grb ukrasila biljkom mažuran po kojem loza nosi prezime. Prvi najistaknutiji član loze Mažuranić definitivno postaje Ivan Mažuranić u narodu poznat kao ban pučanin. Ivan je imao dvojicu braće: Antuna i Matiju koji su zanimljivo je napomenuti također imali veze s pisanom riječju. Naime, Antun je bio leksikograf i filolog, a Matija autor prvog hrvatskog putopisa „Pogled u Bosnu“. Ivan uspijeva dobiti odobrenje svog oca da ode na školovanje u Rijeku gdje postaje odličan učenik. Studirao je na čak dva fakulteta i govorio je aktivno čak 11 jezika. Nakon završenog školovanja seli se u Karlovac koji je u 19. stoljeću bio glavno trgovačko i ekonomsko središte. Karijeru gradi kao državni odvjetnik, a u slobodno vrijeme je pjesnik i književnik. Upravo je u Karlovcu Ivan Mažuranić napisao dva pjevanja za Osmana te Smail-age Čengića. Danas se ta dva njegova djela smatraju jednim od vrhunskih književnih dostignuća u Hrvatskoj povijesti. Još za vrijeme studija, da bi obogatio budžet Mažuranić je davao instrukcije. Upravo je jedna od njegovih učenica kćerka bogatog trgovca, Grkinja Aleksandra, postala njegovom suprugom. Ona mu je rodila sedmero djece: Božidara, Vladimira, Mariju, Zoru, Stanka, Slavu i Olgu. Njihov sin Vladimir kasnije je oženio Henriettu djevojku iz varaždinskog kraja. Ona mu je rodila kći Ivanu, koja je svoje ime dobila po poznatom djedu. Ivan Mažuranić u dobio od 30 godina započinje aktivnu političku karijeru u kojoj ističe svoju naklonost Ilirskom pokretu. Sam ban Jelačić poziva ga u vijeće te on postaje državni odvjetnik i odlazi u Beč. Postaje kancelar kod samog cara i 1861. godine radi reformu sudstva. Nakon izgubljenih izbora nakratko se povlači iz politike i odlazi u mirovinu. No, nakon nekog vremena vraća se u politički život te 1873. godine postaje ban pučanin(prvi ban koji nije bio plemić). Tijekom šestogodišnjeg banovanja proveo je 32 reforme od kojih se posebno ističu: uvođenje javnog i besplatnog školovanja, izjednačavanje plaća učiteljicama sa učiteljskim plaćama, uvođenje tjelesne kulture u školstvo te mnoge druge. 1880. godine odlazi s mjesta bana te se počinje baviti književnosti i astronomijom. Svakako je zanimljivo istaknuti kako je dominantni, šutljivi i pater familijarni ban dao ime našem hrvatskom jeziku te izmislio brojne riječi koje se i danas koriste u našem jeziku kao što su sladoled, nosorog, veleizdaja i slično.
Zasigurno se pitate zašto toliko govora o Ivaninom djedu. Odgovor leži u povezanosti koju je Ivana imala s njim. Naime, postoji pismo koje je Ivan poslao Ivaninoj majici dok je bila trudna. U tom pismu on je izrazio želju da se u životu to još nerođeno dijete bavi pisanjem, a sama Ivana je naposljetku dobila ime po njemu. Ivana se rodila u Ogulinu 18.4.1874. godine. Njezin otac je u to vrijeme u Ogulinu radio kao državni odvjetnik. No, ubrzo se obitelj zbog očeva posla seli 1875. godine. Nakon niza selidbi obitelj se konačno nastanila u Zagrebu na adresi Markova ulica 4. O samom njezinom djetinjstvu nemamo previše podataka, ali iz njezine „Autobiografije“(1916.) saznajemo da se u djetinjstvu dva puta vratila u Ogulin. Obitelj Mažuranić najviše vremena provodi u ljetnikovcu u Hališću. Iako je upravo njezin djed uveo obvezu školovanja Ivana je završila samo dva razreda djevojačke škole. Učila je francuski i talijanski jezik. Ostalo dobiveno obrazovanje dobila je od guvernante. Ivana je sa svojom guvernantom izgradila odličan prijateljski odnos koji je tragično prekinut. Naime guvernanta se ubila zbog nesretne ljubavi skokom u Savu. Tu se Ivana prvi put u životu suočava sa gubitkom voljene osobe, što je zasigurno kasnije u životu mnogo utjecalo na nju. Idući veliki gubitak koji Ivana doživljava je smrt voljenog djeda. Ban je bio bolestan duže vremena, da bi naposljetku umro 4. 8. 1890. godine u 76 godini života. Detalje posljednjih trenutaka slavnog bana upravo je zapisala ona sama na stranicama knjige o astronomiji koju je ban čitao netom prije nego što je preminuo. U dobi od samo 15 godina Ivana hrabro u vlastoručnom zapisu daje zakletvu časti djedu. Odrastanje uz knjige, pisce te mnoge uglednike koji su svakodnevno posjećivali dom Mažuranićevih u Ivani potiče želju za književnim stvaranjem.
U dobi od 14 godina počinje pisati dnevnike. U dnevničkim zapisima prepunim emocijama, možemo pratiti aktivni život građanske djevojke na kraju 19. stoljeća. U dnevniku opisuje društveni život, ali i konstruktivna promišljanja o sebi kao i svijetu oko nje. Upravo kroz dnevnik započinje i spominje prve literarne radove od kojih se posebno ističu spomen bilježnicu prepune njezinih pjesama s kojima je kako kaže zadovoljna. Nažalost, piše kako je istu izgubila. U dobi od 17 godina, Ivana se pokorava roditeljskoj želji te se zaručuje za Vatroslava Brlića 15.kolovoza 1891. godine u crkvi svetog Marka. U dogovoreni brak stupa točno na svoj 18. rođendan te se odmah seli u Slavonski Brod odakle joj potječe suprug. Ivana kasnije piše kako je zavoljela supruga te mu je rodila 7 djece (Nadu, Ivana, Vladimira, Zoru, Zdenku, Nikolu i Nedjeljke koju od milja naziva Neva). Iako očarana kućanstvom u kojem se njeguje umjetnost, posebno književnost i slikarstvo, shvaća kako je uloga majke te društveno uređenje tog doba stvaraju prepreke do njezina književna sna. Tijekom perioda od 1902-1916. godine Ivana živi intenzivni obiteljski i društveni život. Kao posebna crtica iz tog perioda ističe se događaj iz 1907. godine kada je Ivana na putovanju s mužem u Pešti vidjela Mariju Jurić Zagorku, tada aktivnu reporterku koja je bila na zadatku. Njihov dom bio je okupljalište značajnih ljudi tog vremena, posebno članova ilirskog pokreta a jedno od čestih imena na popisu uzvanika ističe se Josip Jurje Strossmayer. Upravo joj je sam Strossmayer dodijelio zlatnu medalju za protumađarska nastojanja.
Punih 9 godina Ivana aktivno nije pisala. Svoju strast za pisanom riječju stavila je postrance da bi se posvetila odgoju djece. Njihovim rastom i željom djece da čitaju i slušaju priče, Ivana pronalazi dovoljno dobar razlog da se vrati prvotnoj ljubavi – pisanju i stvaranju. Uz podršku supruga, Ivana izdaje 1902. zbirku „Valjali i nevaljali“. Upravo s tom zbirkom započinje njezina književna karijera. Iako je zbirka isprva izdata u samo stotinjak primjeraka za obitelj i prijatelje, zbirka postaje poznata u javnosti. Zatim, Ivana piše „Šegrta Hlapića“ kultno djelo o dječaku šegrtu koji kreće u životu avanturu 7 dana i noći. Nakon što je nepravedno optužen od strane majstora Mrkonje kako je skrojio pretijesne čizmice, on ih odlazi svijet razgaziti. U društvu cirkuske djevojčice Gite i psa Bundaša, Hlapić proživljava niz pustolovina. Šegrt Hlapić objavljen je 1913. godine u nakladi Hrvatskoga književno-pedagoškog zbora, u biblioteci Knjižnica za mladež. Za ilustracije u knjizi zaslužna je Nasta Šenoa-Rojic. Prema izvorima Ivana je inspiraciju za lik Hlapića dobila od stvarnog dječaka koji je bio postolarski šegrt, a ona ga je vidjela na sajmu. Izdvoja kako je, iako vidno siromašan i fizički krhak, dječak bio sretan. Samo ime Hlapić je dobio po njezinom nećaku Hrsti. Ivana u ovom djelu koristi sukob dobra i zla, s temeljnom mišlju da dobro uvijek pobijedi. Upravo to postaje njezin zaštitni motiv. Šegrt Hlapić postaje nacionalni uspjeh. Knjiga je hit, a do sada je doživjela 110 izdanja od kojih je 25 izdanja na stranim jezicima. Šegrt Hlapić je donio Ivani status prve dame dječje književnosti.
Svjetski uspjeh Ivana će postići zbirkom bajki „Priče iz davnine“ objavljene 1916. godine u izdanju Matice Hrvatske. Kao što znamo priče iz davnine spoj su slavenske mitologije, usmene predaje i Ivanine mašte u jedinstvenom djelu. U prvom izdanju bilo je 6 bajki, a za ilustraciju je bio zadužen Petar Orlić, no njegove ilustracije nisu dobile dobre kritike kao same priče. Upravo će joj ovo djelo donijeti priznanje stranih kritičara koju Ivanu nazivaju hrvatskim Andersenom. Priče iz davnine prevedene su gotovo na sve svjetske jezike. Likovi poput Kosjenke, Regoča, Potjeha, Stribora, Palunka i ostalih likova utjelovljenje su ljudskih osobina i osjećaja. Prepoznatljivi motivi djelu su dali posebnu čaroliju i istinsku emociju. Upravo je u vrijeme izlaska knjige, za vrijeme Prvog svjetskog rata Ivana zajedno s kćerima Zorom i Nadom radila kao bolničarka Crvenog križa u Slavonskom Brodu te je za svoj predani rad dobila odličje. Osim stvaranja književnih djela zaslužna je i za prevođenje istih. Tako Ivana, uz pomoć svog brata Želimira prevodi svoje tekstove na strane jezike, a same „Priče iz davnine“ prevedene su 1924. godine na engleski jezik. Iste godine „Priče iz davnine“ nakon prijevoda na engleski objavljuju se kod uglednog londonskog nakladnika Georga Allena et Unwina. Upravo je taj nakladnik kasnije postao još poznatiji jer je izdao djelo J. R. R. Tolkiena.
Iako su Priče iz davnine i Šegrt Hlapić njezina najpoznatija djela, dakako nisu jedina. Svoju prvu pjesmu naziva „Zvijezdi moje domovine“, Ivana je napisala u Ogulinu 1886.godine. Iako se samo potpisala sa inicijalom M., Ivani je u Narodnim novinama 6. 9. 1900. godine objavljen članak Sajam u Bosni. Već u spomenutoj zbirci Valjali i nevaljali počinje aktivno pisati članke i kratke priče koje su izlazile i u novinama i časopisima. Tu se posebno ističu serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici koji redovito izlaze od 1903. godine. Napisala je pjesničku zbirku Slike (1912.), zatim Knjigu omladini (1923.), te zapise o obiteljskom rodoslovlju koje kasnije objedinjuje u tri knjige (1934.,1935.) Godine 1927. objavila je knjigu u obliku slikovnice „Dječja čitanka o zdravlju“. Za ilustracije je bio zadužen Vladimir Kirin. Dječja čitanka o zdravlju postala je tako prva slikovnica u Hrvatskoj kojoj su autorica i ilustrator hrvatski. Uz sve ovo napisala je povijesno-pustolovni roman za mladež Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata (1937.). Za sva ova djela i književno stvaranje Ivana je dobivala mnoge pohvale od svojih kolega i kritičara. Među njima se posebno ističu Antun Gustav Matoš, Antun Branko Šimić i Dragutin Domjanić. Prepoznala je njezin talent i rad tadašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, koja ju je kao prvu ženu primila za svoju (dopisnu) članicu 1937. godine. Upravo su je članovi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti predložili za Nobelovu nagradu za književnost. Tu se izvori ne slažu: naime negdje piše da je Ivana bila nominirana 4 puta za Nobelovu nagradu, a negdje 6 puta.
Kao osoba Ivana je bila netipična žena svog vremena. Osim ljubavi prema pisanju Ivana je imala i ljubav prema fizičkim aktivnostima. Naime, u Slavonskom Brodu je bila među prvim ženama koje su vozile bicikl, voljela je plivanje i duge šetnje. Hobi koji je njegovala bio je u lov, a posjedovala je i svoju pušku. Ivana nije bila uopće uštogljena, a često je svoje vrijeme provodila u obiteljskom vinogradu i prirodi. Upravo su je u tom vinogradu posjetili članovi švedske akademije osobno. Imala je puno unuka, a posebno su zanimljivi posjeti kćeri Nadi u Rijeku. Za vrijeme posjeta kćeri Nadi, Ivana je uvijek odsjedala u hotelu Jadran u sobi 306. Tu su je posjećivali unuci koji bi za svoj posjet pojedinačno imali točno jedan sat. Osim unučadi, voljela su je sva djeca. Njezina dva sina Vladimir i Nikola umrli su ubrzo nakon poroda. No, to nisu jedini gubitci koje je proživjela. 1919. godine umrla joj je majka uz koju je bila jako vezana. Iako nisu živjele u istom mjestu, komunikaciju su održavale putem pisama. Upravo je jedno pismo iz 1909. godine nagovijestilo bolest koja će postati Ivanina teška borba – depresija. Ivana je relativno rano ostala udovica. Suprugovom smću 1923. godine ostaje bez prihoda. Umorna od životnih borbi i gubitaka, Ivana je u 64 godini počinila samoubojstvo. Umrla je 21. 9. 1938. godine u privatnom sanatoriju u Zagrebu na Srebrnjaku. Svoje posljednje počivalište Ivana je dobila na zagrebačkom Mirogoju u obiteljskoj grobnici.
Nakon smrti Ivanin put nije stao. Ona i dalje živi kroz svoja djela. Svojom književnošću utjecala je na brojne naraštaje. Tako je Školska knjiga ustanovila književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. godine radi promicanja književnog stvaralaštva za djecu i mladež do 14 godina. A posthumno je 1943. godine u nakladi Hrvatskog izdavačko-bibliografskog zavoda, s ilustracijama Vladimira Žedrinskoga izdana knjiga Basne i bajke. Na knjizi nije naveden urednik, niti je naznačeno odakle su i na koji način skupljeni tekstovi. U knjizi je objavljeno 5 bajki i 9 basni u stihovima. Godine 2000. Helena Bulaja Madunić pokrenula je jedan od najuspješnijih hrvatskih multimedijalnih projekata, animiranu i interaktivnu obradu bajki iz zbirke Priče iz davnine. Ovaj projekt je privukao posebnu pozornost, te je predstavljen na preko 30 međunarodnih konferencija i festivala novih medija, animacije i filma. Roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića doživio je svoju prvu ekranizaciju kao crtani film. U ovoj crtanoj verziji likovi su predstavljeni kao miševi. A 2013. godine film je konačno dobio svoju verziju igranog filma u režiji Silvija Petranovića.
Njezin rodni Ogulin nije dopustio da slavna književnica ne dobije počast i poštovanje od strane rodnog grada, pa je tako otvorena Ivanina kuća bajki 2013. godine. Za lokaciju je odabran Stari grad Ogulin, točnije Frankopanski kaštel. Prvotno je u utvrdi otvoren 1967. godine zavičajni muzej Ogulina, a zatim i Ivanina kuća bajki. Nasuprot samog Đulinog ponora smještenog u srcu Ogulina stvorilo se posebno mjesto. Još 2006. godine rodila se ideja kako bi se stvorilo mjesto na kojem bi se njegovalo sjećanje na Ivanu, ali i njezino književno stvaranje. Nakon početka rada Ivanina kuća bajki je postalo nezaobilazno mjesto na muzejskoj karti Hrvatske. Ovaj muzej djeluje na principu znanja, kreativnosti i upotrebi novim tehnologija. Kroz sve ove segmente kroz posebno osmišljen način prezentira se Ivanin život i djela. Odmah na ulazu u muzej očarati će vas Čarobna šuma. U Čarobnoj šumi možete vidjeti i čuti Ivanine bajke na nekoliko jezika. Kroz Začarane hodnike možete naučiti što je bajka i kako se piše bajka. Čarobno zrcalo jedinstveni je spoj tehnologije i suvrenira. Naime posjetiteljima je moguće zaviriti u unutrašnjost sebe te uz pomoć čarobnog zrcala spoznati skrivene moći. Na kraju kada otkriju svoje čarobne moći i čarobnog sebe, na blagajni muzeja mogu kupiti unikatnu fotografiju svog čarobnog bića. Ognjište je mjesto koje je zamišljeno kao topli kutak u kojem se čitaju bajke iz cijelog svijeta. Osim što možete pročitati bajku, omogućeno je i poslušati istu putem reprodukcije. Bajkovita biblioteka čuva prekrasna originalna izdanja knjiga bajki. Ovdje su pohranjena tako prva izdanja Ivaninih djela. Tajanstvena odaja pokazati će vam do sada neke skrivene stvari. Tu možete pogledati zanimljiv desetominutni film o Ivaninom životu. Moguće je odigrati i igru putem konzole. Na ovom mjestu odvijaju se razne predstave, koncerti i slična događanja. Na katu muzeja je smještena kreativna soba u kojoj se posebno za one najmlađe odvijaju razne radionice i kreativni skupovi. Ovaj muzej je definitivno posebno mjesto koje je sklop tehnologije, zabave, učenja i njegovanje sjećanja na jednu od najboljih književnica naše domovine. Ivana je kroz svoja djela ostavila neizbrisiv trag na književnoj sceni. Kroz svoje priče utkala je u ljude posebne emocije i otvorila prozor u neke nove svjetove. Iako je prošlo 150 godina od njezina rođenja i svijet se drastično promijenio, njezine priče su i dalje tu. Maštovite, prepune emocije i važnih životnih poruka, a Ivana i dalje živi upravo kroz njih.
